Kuća puna zaslužnika

Ova kuća, koja se nalazi u samom srcu Zagreba, ne može biti smještena centralnije. Pokraj nje i sada prolazim skoro svaki dan, a nekoć doista i jesam, jer sam uz nju dolazila na glavni zagrebački trg dok sam kao tinejdžerica stanovala u Tkalčićevoj ulici 65. Naravno, u toj je zgradi bila i negdašnja nezaobilazna Centralna apoteka, zatim i više mojih pučkoškolskih suučenica (Bosiljka Waldman, Mirjana Maršanić udana Getz), ali i mnogo hrvatskih zaslužnika na raznim područjima, pa bi se na eventualnoj spomen-ploči na toj kući moglo naći više njih (ne bi bila prva takva). Sama zgrada bila je podignuta na mjestu nekadašnje palače bogate obitelji Pongratz (građevinski poduzetnici, veletrgovci, industrijalci, bankari), koja se gradila od 1884. do 1886. kao najamna kuća. Prste u njezinoj gradnji imao je i Hermann Bollè. No ta je zgrada srušena 1937, pa je za potrebe osiguravajućega društva Assicurazioni generali još iste godine počela gradnja moderne zgrade po projektu talijanskog arhitekta Marcella Piacentinija, dovršena 1940. godine. Danas ću se prisjetiti još jednoga od svojih profesora, Ljudevita Jonkea. No osim njega, u toj je kući bilo i drugih ljudi važnih za hrvatsku kulturu. 

Trg Bana Jelačića 3, Zagreb / Izvor Google maps

O Ljudevitu Jonkeu (1907–1979), rođenome u Karlovcu kao i moja mama, uglavnom se zna sve, bio je poznati sveučilišni profesor (Katedra za suvremeni hrvatski književni jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu), ali i predsjednik Matice hrvatske u ono teško i turbulentno vrijeme velikih društvenih potresa (1970–1972), što ga je jako uzdrmalo. Bio je i pokretač te dugogodišnji glavni urednik Jezika, časopisa za kulturu hrvatskoga književnog jezika (1952–1970). Meni je pak bio mentor na poslijediplomskom studiju i na tom smo se poslu više družili. Profesor je bio vrlo suzdržan i zatvoren čovjek; profesionalan, pouzdan, ali bez neke izrazite srdačnosti, što je i meni odgovaralo, jer trebalo mi je prije svega snažno i smireno vodstvo te sigurnost u izradbi magistarskog rada. Jednom je Katedra (na kojoj sam i ja radila) priredila posjet Jonkeovoj rodnoj kući u Karlovcu, tako da znam i gdje se rodio. Kuća je na samoj obali Kupe (a preko puta nje nalazi se i rodna kuća pjesnika Slavka Mihalića).

Za što je sve profesor Jonke zaslužan u hrvatskoj lingvistici neću ovdje navoditi, bude li mu tko htio postaviti spomen-ploču na kuću u kojoj je živio, bit će prilike i za to. Na ovome mjestu želim prije svega navesti adrese naših zaslužnika, jer to je podatak koji se lako gubi, u što sam se i sama uvjerila tragajući za mnogima od njih.

Osim Ljudevita Jonkea, drugi profesor iz iste kuće (također stradao nakon hrvatskoga proljeća 1971) bio je Grgo Gamulin, rođen u Jelsi 1910. godine, a umro u Zagrebu 1997. U javnosti je poznat kao autor više kapitalnih djela iz povijesti umjetnosti, ali i urbanizma, a napisao je i nekoliko lirskih putopisa, drama, romana te prijevoda talijanskih i francuskih pjesnika. Osnovao je i Institut za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, pokrenuo više časopisa (Ars 37, Radovi Odsjeka za povijest umjetnosti, Život umjetnosti), a objavio je i nekoliko monografija o hrvatskim slikarima (Ignjat Job, Ordan Petlevski, Slavko Šohaj, Ivan Večenaj) te o hrvatskim slikarima i kiparima 19. i 20. stoljeća. I profesor Gamulin morao je otići u prisilnu mirovinu zbog hrvatskoga proljeća. Predavao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu od 1947. do 1972. Njegov je profesionalni interes obuhvaćao duga razdoblja talijanskoga slikarstva (od 13. do 18. st.), hrvatskoga slikarstva (od 14. do 20. st.), kiparstva u 19. i 20. st. te arhitekture i urbanizma. Živio je i u Basaričekovoj 16 na Gornjem gradu.  

No osim znanstvenika, na Jelačićevu trgu 3 stanovali su i neki umjetnici. Za ovu priliku spomenut ću i nekoliko glazbenika iz obitelji Draušnik i profesoricu talijanskoga, Mariju Franko-Žulj te hrvatskog fizičara, diplomata i rektora Marijana Šunjića koji sa suprugom Jasnom i danas živi na najvišem katu. Okrenut ću se potom prema paru hrvatskih izrazitih kazalištaraca, Titu Strozziju (1892–1970) i njegovoj ženi Elizi Gerner (1920–2013).

Tito je bio glumac, redatelj, pisac i prevoditelj, a na studiju u Beču učio je glumu i pjevanje. Imao je i umjetničku podlogu. Majka mu je bila Marija Ružička-Strozzi (1850–1937), hrvatska dramska glumica, rođena u Češkoj (Litovel), no već je kao mala djevojčica došla u Zagreb, gdje je njezin otac Leopold dobio posao u kazališnom orkestru. Počela je učiti pjevanje, no zbog bolesti glasnica morala je odustati. Ipak, nije odustala od kazališta, posvetila se drami (učitelj J. Freudenreich), ostala vjerna Zagrebu, unatoč ponudama iz Praga, Beča, pa i Amerike. Ovdje je ostvarila više od 600 uloga. Njezin sin Tito i njegova sestra, Maja Strozzi-Pečić (1882–1937), sopranistica, operna pjevačica i mati Borisa Papandopula (1906–1991), bili su od rođenja zaraženi kazalištem. 

Tito Strozzi i Eliza Gerner ostavili su neiz­brisiv pečat u hrvatskom kazalištu, a Tito Strozzi, uz ostalo, preveo je i Goetheova Fausta na hrvatski. Njegovim je imenom nazvana nagrada za najbolje pojedinačno dramsko ostvarenje u zagrebačkom HNK u protekloj sezoni. Eliza Gerner bila je dramska glumica koja je ostvarila mnoge uloge na daskama HNK, a osim toga vrlo je lijepo i odmjereno pisala o svojim kazališnim kolegicama i kolegama u memoarskim knjigama o hrvatskom glumištu. Njihova kći, kardiologinja Maja Strozzi (1953), odmaknula se od kazališta, no zato nije njezina kći, Dora Fišter Toš (1978). Toliki zaslužnici na toj adresi sigurno zavređuju  komad kamena sa svojim imenima na kući u kojoj su nekoć stanovali.