KRIŽ I USKRSNUĆE

HOSANNA

Drhtaše oni što imahu srca zlobom zatrovana

Kad Ti je svjetina klicala: Hosanna, Hosanna!,

A Ti si prolazio ispod girlandi od palminih grana

Idući ususret mukama posljednjih dana.

Kraljem Te svojim nazivahu nudeć Ti časti i slavu.

Jeruzalem Ti se klanjao i prostirao pod nogom.

Zamijeniše Te za smrtnog glavara jer nisu Te smatrali Bogom,

A znao si da će Ti sutra trnjem okruniti glavu.

Sabran i spreman na veliku žrtvu i muku,

Dok su Ti krvavu gozbu spremali Farizeji,

Posljednji blagoslov dijelio si radosnom puku

Znajući da je ruta križnoga puta sve bliža.

I dok se ori danas iz tisuća grla: Hosanna!,

Već sutra će Te oni razapet na drvo križa.

POSLJEDNJA VEČERA

Večeri ove koja će posljednja biti

na Zemlji prije Tvoje smrti na križu

blaguju s Tobom vjerni apostoli,

ne sluteći da ćeš ih uskoro ostaviti,

jer kako je pisano – dani već stižu

muke Tvoje i smrti u nesnosnoj boli.

Dok lomiš kruh i podižeš čašu vina

navještajuć im da prinosiš sebe ko žrtvu

za otkupljenje grijeha čovječanstva,

obećaješ da ćeš s nebeskih visina

u prilikama ovim oživjet materiju mrtvu

budu li sjedinjeni u spomen Tvoga božanstva.

Ne slute oni da vrijeme Tvoje međ njima

tiho se primiče svome svršetku

i da ćeš sutra krvavim znojem u molitvi bdjeti

u Getsemanskom vrtu prije nego Te predaju dželatima

da Te raspnu ko zločinca u Velikom petku

gdje ćeš na križu u mukama strašnim mrijeti.

Pred otajnim smislom Tvoga predanja

stajat će nijemi u idućim stoljećima

ne shvaćajući da Ljubav toliko snažna biti može

da Bog svog vlastitoga Sina prinosi i poklanja

za otkupljenje nama grješnicima.

          – Silan si, silan, o Svevišnji Bože!

POLJUBAC HULJE

Čitavu noć krvavim se znojem znojio

u molitvi sabran, na Maslinskoj gori.

U duhu je vidio križ i nije dvojio

da će Ga raspeti sutra u Njegovoj posljednjoj zori.

Iz mraka se učenik jedan neprimjetno izdvojio

i s dva stražara sasvim mu se primaknuo

paklenim planom vođen kojeg je skrojio

kako bi cjelovom podlim sveto čelo dotaknuo.

Kad Ga je činom izdaje nevina prokazao

i bez kajanja Ga u okove predao

Za šaku zlatnika, nije Mu se obratio.

Nije se ni pokajao niti je iskazao

žaljenje dok Ga je raspeta u samrtnoj muci gledao.

Opsjednut zloduhom, vlastiti spas je potratio.

PONCIJE PILAT OPRAO JE RUKE

Poncije Pilat oprao je ruke:

„Ne vidim grijeha na njemu“, reče,

Ali Ga dade krvnicima

Koji mu spremiše smrt i raspeće.

Zvjerad se strašnom slastila mukom

Nedužne žrtve Božjega Sina

Zahvaljujuć Judi, lašcu podmuklom

I izdajici za šaku cekina.

 

A On je oprost tražio za njih

Žrtvujuć život za spas čovječanstva

I prtio križ slomljen i ranjen

rad ispunjenja svoga poslanstva.

O, Pilati koji hodate zemljom

I perete ruke od nedužnika,

Krv njihova do neba vapi

Ugušit će i vas krv mučenika.

Silni ste danas, nema vam ravnih,

Vladari svijeta od sjevera do juga,

Al’ bit će dosta tek treptaj oka

da vas pomete kaos il’ kuga.

S vrazima onim koji su trnjem

Krunili glavu našeg Spasitelja,

Završit ćete u paklenom ognju

U kolu vražjih prijatelja.

I sve bogatstvo, užici i slava

Ne znače ništa bez srca čista.

Otpuhat će vas prva oluja

Pred uskrsnom slavom Isusa Krista.

 

RUBAC SUĆUTNOSTI

VI. Postaja

Ne, ne mogoh gledat Tvoje krvavo lice,

Ni rane što žare kao grimizno cvijeće,

Ni ponizno predanje dok si padao nice

Pod teretom križa. Tvoja patnja me peče!

Peče me, grize, ranjava moje grudi

I s naporom kročim s majkom Ti za križem

Uz rug i psovke dok Ti svjetina sudi,

A Ti posrćeš slomljen, prebijan i ponižen.

Ja ništa nemam da Ti boli ublažim

Osim tog rupca da otareš znoj sa čela,

I suza da njima nesretnu zemlju ovlažim

Na kojoj će rulja raspet svog Spasitelja.

NA KRIŽNOM PUTU

Utješi ranjenog Krista koji pod križem posrće,

otari mu krvave kapi znoja s vlažnoga čela.

Ispucale mu usne i udovi mu se grče,

a oprava mu bijela krvlju uprskana cijela.

Slomljene su mu kosti i golem križ ga pritišće,

A bezbrojne rane ko ruže žare s njegova tijela.

Pruži mu gutljaj vode koju žeđajuć ište!

Zar ne vidiš da mu je smrtna muka već započela?

Gle kako ga svjetina gura, pljuska, pljuje i vrijeđa,

i kako mu se smije. Ruga se prezrenom Bogu.

Zar mu ne nazireš suze ispod sklopljenih vjeđa?

Zar ne čuješ jauk duše i klecanje umornih nogu?

Zar ćeš dopustit da umre za spasenje ove rulje

bez da mu pružiš ruku i rubac supatnika?

Zar je i tvoje srce tvrdo kao u hulje

koja je izdala Boga za kesu bijednih zlatnika?

Pođi za Kristom. Svoj križ On strmom stazom prti

put Golgote gdje će svom Ocu dušu iscrpljenu predat.

Ta svjetina i ne sluti da će iz ralja smrti

uskrsnut i svemu stvorenju vladat i zapovijedat.

 

 

 

 

PRED KRISTOVIM GROBOM

Tu tijelo Tvoje patnjom i bolom izmrcvareno

u ranama strašnim i krvi mrtvo leži.

Pred trijumfom smrti doima se poraženo

dok su tragovi samrtne muke još svježi.

Pitam se ima li nade za Uskrs u ovom grobu

u kojem od ljudi zaboravljen počivaš danas?

Može li Tvoja žrtva u našem okrutnom dobu

Nadvladat sile mraka? Ima li nade za nas?

Da nije vjere, izgledalo bi da smrt je jača

i da je uzalud bila žrtva Tvoja na Križu

i suze nevinih, patnja i krikovi boli i plača.

Da Tvog obećanja nije kako ćeš smrt pobijedit,

Ne bismo sada ovdje bdjeli pred Tvojim grobom

Odlučni uskrsnut s Tobom i samo Tebe slijedit.

USKRSNUĆE

Ta kruna od trnja kojom okruniše Tvoje čelo,

          Te rane od udaraca bičem kojima
      šibahu Tvoje tijelo,

          To Tvoje krvavo lice, izmučeno bolom
      i bijelo

          Nad kojim slomljena srca sričemo
      opijelo,

Ta Tvoja patnja i žrtva koja je smrt kao drugu

          Prigrlila, a ja je vidim kao most ili dugu,

          Kao trijumf ljubavi kojom utažavam
      tugu

          U ovoj dolini plača, opsjenara i slugu,

Taj križ koji svatko od nas čitavog života vuče

          I udarci i poniženja koji nas slamaju
      i muče –

          Podnositi sve te kušnje bilo bi
      nemoguće

          Da nije vjere u život vječni i Uskrsnuće.

TREĆA JE URA

Treća je ura, nebo se smrklo, na Zemlju je pala noć.

Na Tvome tijelu rane ko ruže grimizom gore.

Čini se kako je Zlo ovladalo svijetom, a đav’o ugrabio moć

Da trijumfalno ugasi svjetlo nade uskršnje zore.

Kruna Ti probola čelo, urasla duboko u krvavo tjeme

I mrtav, propet, visiš na križu. Srce je stalo!

Hoće li smrt Boga oploditi žedne duše, bude li im to sjeme

Mučeničke smrti u srcima proklijalo?

Svaka je kap Tvoje krvi, znoja i svaki uzdah od boli

Pao u bunar nutrine ljudske koja za istinom žudi,

Koja je ljubavi žedna i milost oprosta moli

Od propeta, prezrena Boga. Takvi smo slabi mi ljudi.

TRNOVA KRUNA

(Gundelia Tournefortii)

Kralju moj i darovatelju života,

što svemirom cijelim upravljaš i vladaš,

zašto si pristao da umjesto krune

od bodlji oštrih vijencem Te krune,

da Ti se klatež smije, da Te kune

dok slomljen pod teretom križa padaš?

Kralju moj i darovatelju svjetla,

vrijedi li zbog ljubavi spram čovjeka trpjet?

Zašto si pristao na ovu muku

gdje Ti se rugaju, pljuju Te, tuku

zločinci i hulje okrvavljenih ruku

spremajuć Ti drvo na kom će Te raspet?

O Kriste Kralju, darovatelju mira,

bičevat Te, gazit, lomit će Ti kosti,

s gundelijinim trnjem ranjavat će Ti čelo,

mrcvarit će Tvoje ispaćeno tijelo

i pribit će Te živa na raspelo,

a Ti ćeš im, milostiv, sve grijehe oprostit.

SVE UZALUD BI BILO

Sve uzalud bi bilo

Da nije Tvoje žrtve za naše otkupljenje.

Da okusili nismo svu ljubav i strpljenje

Tvoje, sve uzalud bi bilo!

I koji smisao bismo svojoj patnji dali

Da poslije smrti na Križu ne slijedi Uskrsnuće,

Da poslije noći kušnje ne dolazi svanuće

u Bogu? I koji smisao bismo svojoj patnji dali?

I što bi bilo vrijedno napora naših i muke

Ako bi svemu samo sudili smrt i zloća

I ne bi bilo nade u sidrište Vječne luke?

I koji bi smisao ljubav i rađanje imali za nas

Da nisi poslije raspeća uskrsnuo tijelom iz groba

Najavivši novo doba nade u vječni spas?

* * *

Odlična lirika o Velikom tjednu

Piše Darija Žilić

Tuga Tarle književnica je i diplomatkinja, znanstvenica i promotorica hrvatske kulture, autorica čitavog niza knjiga o Hrvatima u iseljeništvu (na temi iz tog područja je i doktorirala) te o plesu kao umjetnosti. No ona je i autorica dviju zapaženih pjesničkih knjiga: Anatomija tuge i Sitnopis ljepote. Pjesme u novom ciklusu Križ i uskrsnuće poetizacija su Križnog puta, Isusovih muka, osude, od pribijanja na križ, do Golgote i uskrsnuća, kroz sve postaje. Riječ je zapravo o lirskim refleksijama na temu Velikog tjedna. Tuga Tarle pritom poetski komentira Isusovu žrtvu, svjesnost žrtvovanja, i posebno naglašava spoznaju o svjetini koja razapinje, odnosno naglašava tu tanku granicu kada se iz obožavanja prelazi u osudu i poniženje i smaknuće: „A znao si da će Ti sutra trnjem okruniti glavu.“ Upravo ta predanost i ljubav ostaje inspiracija pjesnikinji da aklamacijski u pjesmi Posljednja večera ističe njegovu snagu: „Silan si, silan, o Svevišnji Bože!“

Čin izdaje, poljubac hulje, odnos pravednika i svjetine koja sudi, iznimno je važan kako bi se naglasila snaga Isusove osobnosti. U pjesmi Rubac sućutnosti pjesnikinja progovara iz pozicije Veronike koja Isusu dodaje rubac kao znak samilosti, podrške, kojim je on obrisao lice. Pritom je pjesnikinja posebno snažno prikazala povezivanje s Isusovom patnjom: „Peče me, grize, ranjava moje grudi / I s naporom kročim s majkom Ti za križem.“

Ona upućuje i retoričko pitanje Kristu u pjesmi Trnova kruna, zašto je dopustio da „od bodlji oštrih vijencem Te krune“. No ono što je posebno jest da pjesnikinja aktualizira biblijski narativ i povezuje ga s hipokrizijom današnjeg vremena, posebno u izvrsnoj pjesmi Poncije Pilat oprao je ruke, jer u njoj se spominje ne samo povijesni Pilat, već i svi drugi: „O, Pilati koji hodate zemljom / i perete ruke od nedužnika, / Krv njihova do neba vapi / Ugušit će i vas krv mučenika.“

Ipak, optimizam kojim zrače stihovi i povjerenje u čistoću, a ne u privid, užitke i slavu, važni su jer pred uskrsnu slavu vraćaju povjerenje u ljubav i čovjeka kao biće stvoreno od Boga. Jer Isus Krist kralj i darovatelj života, koji je otkupio grijehe čovjekove, uskrsnut će: „Ta svjetina i ne sluti da će iz ralja smrti / uskrsnut i svemu stvorenju vladat i zapovijedat.“ (Na križnom putu)

U ciklusu pjesama o križu i uskrsnuću Tuga Tarle prikazala je zorno i tjelesne muke, patnju, a njezina lirska junakinja proživjela je sve to kao da je sama svjedok Golgote, uvjerljivo, afektivno, sve to kako bi povezala vremenitosti i istaknula temu izdaje i pravde, odnosa pojedinca i mase, vječne teme našeg postojanja. Sve to čini i polemičkim tonom, kritički, a treba napomenuti kako je književni teoretičar Tin Lemac analizirajući Anatomiju tuge već pisao o konkretističkoj svijesti u autorice i o kritici svih oblika nakaradnosti svjetovnog života, koja je prisutna i u ovom ciklusu.

Stilistički, u predgovoru već spomenute knjige, pjesnik i kritičar Ivan Rogić Nehajev istaknuo je kako Tuga Tarle obnavlja tradiciju kroz vezani stih, formatizirane strofe, sonetna rješenja, no ističe i manirističku upotrebu tradicijskih rješenja. Tako je autorica pomalo arhaički, uz prošla svršena i nesvršena vremena i rime, unijela i modernost jer otvara temeljna pitanja čovjekove biti, Boga, koja proizlaze iz njezine nutrine i zato su joj pjesme autentične i snažne.

Stihovi emaniraju nadu, posebno kroz hosanu, poklik radosti, zahvalnosti i štovanja, koji upućuje na Isusa u kojemu se Božja svetost povijesno očitovala.

Ovdje možemo citirati i don Ivana Marijanovića, pjesnika i salezijanskog svećenika koji piše kako poezija Tuge Tarle zrači radost i nadu, te da je osjećajna, ali i racionalna, uzvišena riječ, koja niče iz dubine one Riječi od koje prima i po kojoj daje sve što je primila, izražavajući tako životnu mudrost i odgovornost.