Kazališni život Hrvata u Mađarskoj

Predstavljanje knjige Kazališni život Hrvata u Mađarskoj autorice Kristine Glavanić održano je u Dvorani Jure Petričevića u Matici hrvatskoj u Zagrebu 2. travnja. Dvojezična knjiga na hrvatskom i mađarskom jeziku proširena je doktorska disertacija i rezultat desetogodišnjeg istraživanja Kristine Glavanić, koja na impozantnih 400 stranica dokumentira kazališno djelovanje hrvatskih amaterskih kazališnih skupina i profesionalnog hrvatskog kazališta u Pečuhu tijekom 20. i 21. stoljeća.

Sudionici promocije knjige Kristine Glavanić u Matici hrvatskoj

Predstavljanje je održano u organizaciji Matice hrvatske i Ogranka Matice hrvatske u Čakovcu te izdavačke kuće Domovina (Szűlőföld Kőnyvkiadó) i Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Prisutne je srdačno pozdravio potpredsjednik Matice hrvatske Damir Zorić, najavivši sudionike, a predstavljanje je moderirao predsjednik OMH u Čakovcu Zoran Turk. 

Uvodnim riječima obratili su se Milan Bošnjak iz Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH, zatim gradonačelnik Murskog Središća Dražen Srpak te Csába Farkas iz izdavačke kuće Domovina. Sva trojica naglasila su važne aspekte ove knjige: njezinu istraživačku sveobuhvatnost bez presedana, kao i uvid koji ona pruža u važnost komunikacije i kulturne suradnje između Hrvata u dijaspori i domovini. Kao predstavnik izdavača, Csába Farkas posebno se zadržao na zajedništvu Hrvata pograničnih regija kao primjeru očuvanja raznolikih aspekata hrvatskog identiteta i običaja te naglasio temeljnu važnost ove knjige za hrvatsku glumačku praksu jer se radi o istraživanju koje objedinjuje dosad nezabilježenu građu.

Knjigu je biranim riječima predstavio ugledni profesor Ivan Pranjić, istaknuvši filološku, ali i sociološku dimenziju istraživanja Kristine Glavanić. Usporednom analizom (amaterskih i profesionalnih) etničkih kazališta koja su djelovala ili trenutačno djeluju u Mađarskoj, knjiga donosi važnu arhivsku građu koja bilježi detalje iz kazališnog života Hrvata u Mađarskoj, stvarajući cjelovitu sliku o visokom stupnju amaterizma iz kojeg se razvilo Hrvatsko kazalište Pečuh. Ono je, uz Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru, jedino profesionalno hrvatsko kazalište izvan granica Republike Hrvatske, što su predstavljači ove knjige, ali i organizatori više puta naglasili, ističući važnost takvih institucija kao svojevrsnih čuvara hrvatskog jezika, nacionalne baštine i identiteta unutar dijaspore, ali i jedan od načina da se hrvatska kultura, umjetnost i književnost održe u praksi. Stoga autorica evoluciji Hrvatskog kazališta Pečuh i ulozi koju je u njoj odigrao hrvatski jezik (odnosno prijevodi kazališnih komada na dijalekte hrvatske dijaspore) pridaje posebnu pažnju.

Izd. (Szűlőföld Kőnyvkiadó, 2024.

Dokumentirajući i artikulirajući čitav jedan korpus kazališne prakse – i to mahom putem intervjua, jer je pisana građa koja bi zabilježila djelovanje lokalnih i amaterskih skupina ili rijetka, ili praktički nepostojeća – Kristina Glavanić ispisala je, prema Pranjiću, cijelu jednu malu povijest mađarskih Hrvata te potvrdila kontinuitet kulturno-jezične cirkulacije Hrvata na mađarskim prostorima, koja seže daleko u prošlost. Knjiga Kristine Glavanić pruža uvid u dramsku djelatnost djelića hrvatske dijaspore. U svom istraživanju autorica izdvaja kazališne skupine u Hrvatskom Židanu, Koljnofu i Petrovu Selu. U prilog tome, članovi amaterske kazališne družine iz Petrova Sela izveli su kratak skeč na lokalnom dijalektu.

Prema vlastitim riječima, iako je isprva planirala obuhvatiti gradišćanske Hrvate u Mađarskoj, Austriji i Slovačkoj, na nagovor profesora Stjepana Lukača, Kristina Glavanić posvetila se ipak području Mađarske te tako usmjerila istraživanje na sve mađarske pokrajine u kojima žive i Hrvati i kazalište. Istražujući o kazališnom životu Hrvata u Mađarskoj, autorica ponire u ustrajne i svakodnevne borbe za kulturni opstanak, ističući pritom svećenike i učitelje kao one koji su među prvima prepoznali potrebu da se očuva hrvatski jezik sa svim svojim idiomima i dijalektima. Upravo to se, kako daje naslutiti istraživanje, događa kroz kazalište – medij u kojem jezik živi, u kojem se aktivno opire snažnim procesima kulturne asimilacije i zadržava svoja izvorna obilježja.