Ispod Pavličićeva kišobrana – o smislu i svrsi književnosti

Godinu u kojoj naš narod slavi 1100. obljetnicu Tomislavove krunidbe reproducirajući kolektivni korpus predodžbi i tekstova, bilo bi nemoguće dostojno obilježiti bez podsjećanja na ulogu i važnost književne riječi u okviru tisućljetne opstojnosti hrvatske kulture i civilizacije. Od kad su nam očevi glagoljaši, uz crkvene zapise i pravne spise, u nasljeđe ostavili i tekstove koje smatramo književnošću u užem smislu (prijevode romana, izvorne ljetopise, moralno-didaktične knjige, crkvene drame, stihove) pa preko humanizma i renesanse (uz latinizam) – neumorno cvjeta književni rad na vernakularu. Organsku vezu između jezika i naroda, koja se zrcali još od Martinčevih riječi „Turci nalegoše na jazik harvatski“, dobro je razumio i Marulić, zaslužan za njezino umjetničko oživotvorenje Istorijom svete udovice Judit u versih harvacki složene. Razumio je to i Gundulić, središnja figura hrvatskog devetnaestostoljetnog književnog Parnasa, na čijim su ramenima preporoditelji započeli uspostavljati ono što danas nazivamo novijom hrvatskom književnošću.

Prvi dio međunarodnog skupa održan je u Matici hrvatskoj / Snimio Mirko Cvjetko / MH

Procesom autonomizacije književna proizvodnja nastojala se, od medija za rasprostranjivanje izvanknjiževnih poruka, transformirati u zasebno područje umjetnosti koje se među ostalim može baviti i temom položaja domovine. U takvom je ozračju Vukotinović tekstom Tri stvari knjiženstva: ukus, sloga, kritika (Kolo, 1843) utjecao na uspostavu kritičarskog djelovanja kao interpretacije s ciljem usmjeravanja razvojnog puta književnog stvaranja. Izgradnja književne nacije zahtijevala je i uspostavu književne historiografije kao dijela sveobuhvatne povijesti te razvoja kulture i duha naroda, čija se najstarija potvrda pronalazi još u godini 1850. i Pozivu u Družtvo za povĕstnicu jugoslavensku Ivana Kukuljevića Sakcinskog, da bi se nasljeđem Vatroslava Jagića i službeno bilježio njezin kontinuitet.

Slojevita odgovornost
Matice hrvatske

Matica hrvatska, začeta u krilu Ilirske čitaonice, u ključnom je trenutku preuzela slojevitu odgovornost razvijanja nacionalne svijesti i kulturnog prosvjećivanja knjigom. Tu zadaću višedimenzionalno provodi do naših dana, stoga je, u suradnji s Odsjekom za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, organizirala Međunarodni znanstveni skup Jer književnost postoji. Komparativna povijest hrvatske književnosti. Taj važan susret, čija je prva sesija održana u Matičinoj palači, a druga na Filozofskom fakultetu, upriličen je 27. ožujka, a privukao je niz stručnjaka s područja komparatistike, književne teorije te književne povijesti. Nakon pozdravnog slova moderatorice i pročelnice Odjela za književnost Matice hrvatske Cvijete Pavlović, okupljenima se obratio predsjednik Matice hrvatske akademik Miro Gavran, koji je kao istaknuti pisac i dramatičar izrazio nadu da će ovakvih skupova u budućnosti biti više.

„Mnogi profesori, te bivši i sadašnji studenti Odsjeka komparativne književnosti naši su članovi. Kada zajedno organiziramo ovakve simpozije, imamo veći domet i nadam se da će u budućnosti ovakvih prigoda biti još i više. Matica hrvatska nije institucija za nas koji obnašamo pojedine dužnosti, nego svih ljudi koji se bave kulturom“, rekao je.

Okupljenima se obratila i Lovorka Magaš Bilandžić, prodekanica za nastavu i međunarodnu suradnju Filozofskog fakulteta, istaknuvši kako se ovim skupom odaje počast profesoru emeritusu, akademiku te književniku Pavlu Pavličiću. „Imamo priloge različitog tipa, od književnih tekstova, eseja, znanstvenih radova, pa nam ova višestrukost različitih rakursa s kojima sudjelujete donosi komplementarnost i širinu, što je nedvojbeno karakteristika opusa profesora Pavličića“, kazala je. Luka Bekavac, pročelnik Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta, naglasio je kako je skup inspiriran radom profesora Pavličića. „Ovo je pravi dokaz, realna manifestacija dosega nečijeg utjecaja i zato imamo širok spektar tema.“

Blok književnoteorijskih tema

Uvaženi domaći i inozemni znanstvenici, dotaknuvši različite aspekte, višeglasno su progovorili o onom esencijalnom, a to je književnost kao sveukupnost pisanih djela određenog kulturnog kruga te kao naziv za određenu skupinu jezičnih tvorevina. Blok književnoteorijskih tema započeo je predavanjem naslova Nasilje, jezik, metafora (Ogled o mogućim smjerovima traganja za postankom i blagotvornošću jezika) Antuna Paveškovića, koji je istaknuo da je jezik rođen kao prva metafora, dok je sama metafora svojevrsni skandal. Otklanjanjem zabluda o tome što je književnost, temom Pseudodaxia epidemica pozabavio se Tomislav Brlek, fokusirajući se na problematiku književnog teksta i književnosti u perspektivi literarnosti te naglasivši kako tekst uvijek nešto predstavlja, ali ta reprezentacija nije svrha, nego je sredstvo. Sanja Šoštarić bavila se složenim pitanjem jesu li komparativna književnosti i traduktologija, kao disciplina te kognitivni proces koji se odnosi na aspekte prevođenja uz pomoć različitih interdisciplinarnih pristupa, suradnice ili pak suparnice. O temi iz područja komparatistike govorila je i Sandra Malenica, usmjerivši se na pitanje ne-konteksta.

Najveći se broj izlagača bavio temama iz domaće književnosti. Tako je Andrea Radošević progovorila o pojmu „paratekst“ Gérarda Genettea, u kontekstu srednjovjekovne glagoljske književnosti, s posebnim osvrtom na kolofone tih tekstova. Iako je funkcija parateksta popratna te nema tendenciju mijenjanja sadržaja, on je neobično važan i to zbog svoje osjetilne funkcije. Kategorija osjetilnog izražena je i kad se promišlja o diskrepanciji između istine i pjesničke fikcije, o čemu je u okviru hrvatskih baroknih plačeva govorila Kristina Grgić, dok je Lada Čale-Feldman podastrla zanimljiv uvid u metapoetičke aspekte dubrovačkih preradbi Molièreovih djela, upotpunivši sliku domaće klasicističke književne tradicije. Maša Grdešić zaronila je u prostor djevojaštva, kao proces sputavanja te obuzdavanja ženskih protagonistica u romanu Pupčana vrpca suvremene autorice Lucije Tunković. Teme iz svjetske književnosti zastupili su Željka Matijašević, propitkivanjem zapanjujuće uvjerljivog prikaza ludila u prvom licu u Gogoljevim Zapisima luđaka te akademik Boris Senker, aktualnostima Orwelova eseja Zašto pišem, naglasivši kako je sumnja u smisao i svrhu književnosti sveprisutna u književnoj povijesti. Tekstovima su sudjelovali još i Maciej Czerwiński, Sintija Čuljat, Maciej Falski, Gordana Galić-Kakkonen, Renate Hansen-Kokoruš te Josip Mlakić.

Revalorizacija Pavličićeva književnoga i znanstvenoga rada

Vrhunac skupa označile su teme usmjerene na revalorizaciju književnog i znanstvenog doprinosa poznatog komparatista, književnika, prevoditelja i scenarista akademika Pavla Pavličića. Tako je Suzana Coha, baveći se podjelama hrvatske književnosti na stariju i noviju iz vizure Pavličićeva članka Što je to hrvatska književnost, podsjetila kako je hrvatska književnost jedna od rijetkih u kojima postoji tradicionalna podjela na starije i novije razdoblje u kontekstu čega Pavličić predstavlja jednog od rijetkih koji se pokazao jednako kompetentnim u objema epohama. Pavličićeva ostavština zastupljena je radovima Lucijane Armanda Šundov, koja je govorila o 1980-ima u književnosti te o kritikama društvenog poretka iz pera Pavla Pavličića i Dubravka Jelačića Bužimskog; Branislava Oblučara, prilogom o lirskoj meteorologiji, koji se oslanja na Pavličićev istoimeni tekst u kojem se razmatra kategorija meteorološkog vremena lirske pjesme na temelju motiva kiše i vjetra te društvenih implikacija tih motiva; Zoltána Medvea o pitanju hrvatske kriminalističke proze u okviru čega nezamjenjiva uloga pripada upravo Pavličiću te Francisca Javiera Jueza Gálveza o Pavličićevu tekstu i njegovoj sudbini u hispanskom svijetu.

Zaključimo kako je književnost, svojim prožimanjem stvarnosti podjednako usmjerena na prošlost kao i na budućnost, danas prolazi svoju možda i najveću krizu ikad. Prije negoli se prepustimo rezignaciji, sjetimo se da ona, kao svojevrsna preslika stanja društva, i dalje ovisi prvenstveno o nama i o našem (ne)činjenju. Predstavljena izlaganja svjedoče kako je pred nama golem posao – jer prostora za afirmaciju i propitkivanja književnoteorijskih i književnopovijesnih tema dakako ima, unatoč tome što smo skloni pomisliti da je sve bitno već odavno izrečeno i napisano.