Dokumenti turbulentnog vremena

I „punoljetno“ 21. izdanje ZagrebDoxa, manifestacije koja se ambicioznošću, koncepcijskom i programskom raznovrsnošću, brojem i kakvoćom prikazanih naslova te već superiornom organizacijom nametnula kao najzanimljiviji a možda i najuspjeliji domaći filmski festival, donijelo je očekivano velik broj izuzetno intrigantnih, provokativnih i angažiranih naslova koji se promišljeno i artikulirano bave aktualnim i u pravilu uznemirujućim temama sa svih meridijana i paralela, ili se pak temeljito i beskompromisno fokusiraju na neka prošla vremena i događaje te nerijetko tragične ljudske sudbine. Ovogodišnji festival, za čiji je glavni cilj umjetnički ravnatelj Nenad Puhovski na predstavljanju istaknuo pokušaj razumijevanja svega što se događa oko nas, donio je i neke nove programe i sadržaje, među kojima se istaknuo izuzetno zanimljiv program dokumentarnih radioreportaža Audio Dox, a promjene koje bi mogle uroditi potencijalno itekako zanimljivim plodovima dogodile su se i u programu ZagrebDox Pro. No o tome možda nekom drugom prigodom, a sada se posvetimo nagrađenim filmovima.

Publika na otvaranju 21. ZagrebDoxa / Snimio Samir Cerić Kovačević

Veliki pečat filmu o zastrašujućoj propagandi

U Međunarodnoj konkurenciji Veliki pečat pripao je doksu Gospodin Nitko protiv Putina redatelja Pavela Iljiča Talankina i Davida Borensteina. Talankin je i protagonist filma, radio je u školi u malom rudarskom gradu Karabašu u Uralu. U mjestu u kojem svi žive od rudnika bakra, životni vijek je kratak i često se umire od raka, on je bio organizator nastave i školskih aktivnosti. Učenici su ga voljeli jer je generalno simpatičan tip, duhovit, pozitivan, reklo bi se nepopravljivi optimist. No onda je prije tri godine počela ruska agresija na Ukrajinu, i Talankin je nastavio još intenzivnije raditi ono što i dotad, snimati praktički sve što se u školi događalo. A to je značilo sve žešću i bezobzirniju propagandu kojoj su bili izloženi najviše učenici. Počeli su slušati predavanja o nužnosti bespogovornog poštovanja kulta „nevjerojatno mudrog i sposobnog vođe Putina“, o tome da Ukrajina ne postoji, jer je to zapravo Rusija, da su Ukrajinci nacisti, da zemlju treba denacificirati, i sve ono što već dulje od tri godine propagira službena Moskva.

Kadar iz nagrađenog filma Gospodin Nitko protiv Putina

Talankin je detaljno zabilježio ispiranje mozga učenicima, pa i to da je jedan njegov kolega postao žestoki putinovac i zahvaljujući takvoj raboti nad mladima od države dobio veliki novi stan. Kako je vrijeme prolazilo, propaganda je bila sve intenzivnija, a protagonistu je često puta bilo dosta svega, te je počeo razmišljati o bijegu u inozemstvo, da bi naposljetku prošlog ljeta i pobjegao.

Film je zanimljiv i svakako uspio, ali nekako neujednačen. Generalno nije odabran dobar ton, jer je sve što gledamo vrlo ozbiljno pa i tragično (osobito kad neki od Talankinovih đaka bivaju unovačeni i kad za jednog od njih doznamo da je poginuo), no on svemu pristupa na preležeran način, s dosta humora i ironije. Razumljivo je da mu je tako bilo lakše podnijeti zastrašujuću propagandu, no film je u konačnici zbog toga nedovoljno artikuliran i nedorečen. Nije problem kad se propaganda spoji s ironijom, ali jest kad se tragedija prožme humorom.

Nedovoljno je iskorišten vrlo zanimljiv lik autorove majke, za koju se čini da je prešutna pristalica režima i pomalo udaljena od sina. Ona shvaća da on radi potencijalno itekako opasan posao, ali se drži podalje. Da je njihov odnos detaljnije razrađen, film bi bio snažniji i intrigantniji.

Međunarodna kritika nagradila film Noć kojota

Nagradu međunarodne kritike FIPRESCI osvojio je doks Noć kojota austrijske autorice Clare Trischler, koja se prije 12 godina afirmirala hvaljenim dokumentarcem Prvo more. Dok se u tom filmu bavila dvjema mladim Palestinkama koje prvi put vide more i postaju prijateljice, ovaj se put fokusirala na sudbine preostalih stanovnika meksičkog mjestašca El Alberto. Većina mještana već je ilegalno emigrirala u SAD, a preostali su tek oni koji su pri pokušajima prelaska granice uhićeni i deportirani natrag, te životare i glad suzbijaju kuhajući kaktuse. Tu je i dosta djece, tinejdžerica i tinejdžera koji pohađaju školu i žele emigrirati kao i njihovi roditelj i starija braća. Jedini posao od kojeg se u mjestu može živjeti jest obuka koju nekoliko reklo bi se prekaljenih ali nerealiziranih emigranata daje svima onima koji žele prebjeći. Na njima je i fokus filma (oni su kojoti iz naslova), kao i na jednoj djevojčici i njezinoj baki, koja je u SAD ispratila već sve ostale članove obitelji. Posrijedi je izuzetno uspio film odličnog ritma i pregledne naracije, koji je ponekad, osobito u scenama simuliranih prelazaka granice, uzbudljiv poput trilera.

Nagrađen sjajan hrvatski doks
Lekcije mog tate

U Regionalnoj konkurenciji Veliki pečat posve je zasluženo dodijeljen sjajnom hrvatskom doksu Lekcije mog tate autorice Dalije Dozet. Prvi dugometražni film redateljice koja je još donedavno bila dosljedno posvećena kratkom metru, koji drži nadahnjujućim, vrlo je emotivna i razoružavajuće intimna priča o njezinom ocu, čovjeku koji je i u privatnom i u profesionalnom smislu bio doslovce opsjednut sedmom umjetnošću, a koji je 2015. preminuo u dobi od svega 55 godina. U fokusu je otac, na sličan način na koji je u autoričinu doksu Kako razgovarati s mamom u središtu bila majka, no ovo je očekivano dijelom i njezin autobiografski film. Sastavljen found footage postupkom praktički isključivo od snimaka koje je otac realizirao tijekom nekoliko desetljeća, još od mladih dana „prije mame, brata i mene“, kako autorica kaže u offu, film nije samo portret jednog sugerirano uvijek optimističnog, veselog i nasmijanog altruista koji u pismima kćeri na početku i na kraju poručuje da se uvijek smije i da čitavog života ostane dijete, nego i introspektivni portret jedne osječke obitelji, a u određenoj mjeri i grada na Dravi. Lekcije mog tate koncepcijski su, dramaturški i narativno detaljno promišljeno i pedantno složeno djelo koje gledatelje osvaja toplinom, neposrednošću i bogatstvom emocija.

Na otvaranju festivala prikazan je još jedan hrvatski film, više reportaža nego dokumentarac Crveni tobogan recentnog kanskog pobjednika i nesuđenog oskarovca Nebojše Slijepčevića. Film montiran doslovce u „sudačkoj nadoknadi“, dva tjedna uoči otvorenja ZagrebDoxa, bilježi građanski otpor stanovnika zagrebačke četvrti Savica koji su se usprotivili tome da se u velikom parku izgradi crkva. Riječ je o velikoj zelenoj površini namijenjenoj odmoru i opuštanju, gdje se igraju djeca i obitelji dolaze na piknik, a na kojoj je nekadašnja gradska vlast na čelu s Milanom Bandićem odlučila izgraditi crkvu. Autor bilježi zbivanja i razgovara sa sudionicima prosvjeda s obiju strana (i s onima koji se zalažu za gradnju crkve), formalno je, dakle, objektivan, no pritom je pomalo i tezičan jer jasno daje do znanja koja je njegova strana. U cjelini je riječ o sasvim korektnom ostvarenju za koje se dijelom vidi da je napravljeno nabrzinu.