Cikličko kretanje povijesti

Miloš Lolić, poznat po inovativnim režijama koje na karakterističan autorski način tematiziraju suvremene problematike, postavio je na scenu ZKM-a, u suradnji s dramaturškim timom (Periša Perišić, Ivona Rieger, Vedrana Klepica) predstavu nastalu prema motivima grafičkog romana Kapital & ideologija Claire Alet i Benjamina Adama. Radi se o stripovskoj verziji knjige Kapital u 21. stoljeću iz 2014. godine francuskog ekonomista Thomasa Pikettyja, čija je analiza pokazala je kako se sve više bogatstva koncentrira u rukama elite koja se bogati nasljeđivanjem, a manje svojim radom. U kontekstu različitih suvremenih socioloških analiza, ali ponajviše zbog alarmantnog političkog trenutka u kojemu živimo, Miloš Lolić sa svojim kreativnim timom odlučio se za stripovsku varijantu knjige kao polazišnog motiva za scensko stvaranje, te u dramaturški i redateljski naglašeno vizualnom i prostornom čitanju iznio njezine osnovne teze.

Povijesni luk od kraja 18. stoljeća do suvremenosti iznesen je kroz linearni prikaz povijesti obitelji bogatog rentijera i njegovih nasljednika. Miloš Lolić u ovoj se predstavi bavi, i to vrlo naglašeno, odnosom prema narativnosti i dramskome, izvedbenošću koja nastaje upravo iz tematiziranja povijesti kao prostora i povijesti kao izvedbenog tijela. Dramaturški odnos slike i linearnosti ljudskih sudbina kroz prikaz generacijskog razvoja jedne bogate rentijerske europske obitelji u posljednjih 200 godina postignut srazom klasično dramskog kreiranja uloga i izvedbenosti koja je zapravo konceptualno osmišljena, s nakanom da glumački ansambl, osobito u prvom dijelu predstave, dok u vrlo edukativnom, grafičkom, vizualnom i postmodernom tonu šetamo kroz izrazito školski osmišljen prikaz povijesti ideologije i ekonomije, igra scene koje namjerno nalikuju kvalitetnim povijesnim ekranizacijama u sudaru s velikim platnima na sceni i linearnošću priča.

Povijesni luk od kraja 18. stoljeća do suvremenosti iznesen je kroz linearni prikaz povijesti obitelji bogatog rentijera i njegovih nasljednika / Snimila Jelena Janković

Zanimljiv dramaturški odnos prema repetitivnosti prostora povijesti kao tijela izvedbe nastaje upravo iz suodnosa glumljenog sadržaja i narativnog, odnosno edukativnog okvira koji se izvedbeno realizira kroz scenografiju (također Miloš Lolić), dakle kroz velike slike i platna povijesnih ličnosti te lica obitelji. U takvom konceptu glumci ansambla ZKM-a, odlični u izvedbama, doimaju se prejakima i prevelikima za takvu narativnu igru, kao da ispadaju iz zadanog konceptualnog okvira, upravo zbog svoje dramske jakosti. Namjerno je Miloš Lolić postavio svoje scensko djelo na taj način, želeći prikazati zarobljenost ljudskih sudbina ekonomskim i ideologijskim okvirom koji se stalno ponavlja u posljednjih 200 godina. Predstava postaje življa i publici bliža kako se primičemo suvremenosti, dakle u drugoj polovici svog 150-minutnog trajanja (bez pauze), pa lica obitelji bolje i izravnije komuniciraju s publikom, nego s povijesnim činjenicama utjelovljenima na sceni preko scenografije, oslikanih platna i grafičkih prikaza na pločama. Sve zajedno postaje koherentnije, manje odvojeno jedno drugog, manje konceptualno.

Mlade će generacije bez sumnje zavoljeti ovu predstavu, no pitam se što je s onim dijelom publike, mladim ili malo zrelijim, koji poznaje sadržaje iznesene u grafičkom romanu Kapital & ideologija i smatra ih dijelom vlastite opće kulture, kao i svakim s humanističkim obrazovanjem? Nesumnjivo je humanistika kao način mišljenja i obrazovanja već odavno u krizi, i to je politički gledano također vrlo zabrinjavajuće, ali osim ideje tijela povijesti kao repetitivnosti (i to samo one od početka modernog doba, otkad nastaje građansko društvo, dakle od Francuske revolucije do danas) te ponovnog ekonomskog kretanja povlaštenih klasa ka rentijerstvu, taj grafički roman u idejnom smislu, odnosno, kroz ovakvu scensku interpretaciju, zaista ne nudi ništa novo. I sama ideja povijesti kao repetitivnosti stvar je opće kulture, seže puno dublje i dalje od početaka modernog građanskog društva, ne spada u nova autorska čitanja niti u nove teorijske poglede. S dubokom sviješću da treba djelovati i osvještavati, smatram sebe, i sve sebi slične, nepovlaštenom manjinom koja je predstavu pratila kao prikazivanje niza poznatih događaja i stavova, s poticajem na konceptualno promišljanje prikazanoga. Jedino što zaista jest držalo pažnju vrlo je kreativan dramaturški odnos prema prostoru, premda i on podsjeća na već postojeće maštovite televizijske dokumentarce, kao što i sve prikazano zaista nalikuje kvalitetnim povijesnim ekranizacijama.

Lolićeva Mala povijest nejednakosti sigurno će naći svoju publiku, naročito sudeći po reakcijama, i samim time potvrđuje koliko je njezina sadržajna doslovnost kroz konceptualnu izvedbenost opravdana u alarmantnom povijesnom trenutku u kojem živimo.