Četvrt stoljeća bez Gotovca

Osjetio sam u povodu objave knjige Vlado Gotovac: Život i djela potrebu nešto reći o ovom pjesniku, filozofu i političaru koji se rodio u Imotskom 1930. godine, a umro u Rimu 2000. U Imotskom u kojem je rođen i u kojem je proveo važan dio djetinjstva, hrvatstvo se oduvijek osjećalo kao neposredna i živa činjenica. Osuđenima na stoljetna izgnanstva, Imoćanima je domovina bila poput spasonosne svjetlucave vizije.

Hrvatstvo ondje nikad nije bilo neki apstraktan osjećaj niti naučena ili kasnije posvojena činjenica. Takvo hrvatstvo Gotovac je rano unio u svoj duh. Kao dvanaestogodišnji dječak vidio je Vlado Gotovac svoje prve pobijene i mrtve ljude. Njihova podbuhla lica i tijela vraćat će mu se u mnogim kasnijim trenucima. Bilo je to 1942. u Lovreću, gdje je tada živio, kada je njemačka patrola na motociklu s prikolicom naišla na partizane koji su je iz zasjede pobili.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2025.

Maleni Gotovac gleda i pamti te mrtvace u stanju raspadanja i bubrenja. Mrtvaci, zapisuje on, nisu ljudi, ali i takvi oni imaju pravo na ljudskost. Gledati mrtvace znači preuzeti dio njihove vječnosti i njihova nepostojanja. Dječak je tada nad tim mrtvacima prvi put shvatio da ljudi mogu postati nakazne prikaze samo zato što su pristali sudjelovati u zlu. Dugo nije mislio ni o čemu drugom nego o ovom prizoru koji mu se za čitav život urezao u sjećanje.

Tada još nije bio pročitao Rilkeovu rečenicu koja je glasila: „Ne bojim se gledati mrtve. Ako dođu, imaju pravo zadržati se u našem pogledu kao i ostale stvari.“ Sjećao se ovih mrtvaca i kao starac u Rimu, u posljednjim svojim danima. Prvi je put Vlado Gotovac bio uhićen još kao dječak. Bilo je to malo poslije proglašenja Ne­zavisne Države Hrvatske, već u svibnju 1941. Moglo bi se reći da je njegov život u novoj hrvatskoj državi započeo u tamnici.

Bio je taj događaj posve paradoksalan, i to ne samo zbog tadašnje svoje besmislenosti nego i zato što se dogodio upravo onomu kojeg će komunisti samo koje desetljeće kasnije olako optuživati i uhititi pod optužbom da je zagovarao ustaštvo! Dogodilo se da su tada njegovu ocu Martinu, koji je bio dugogodišnji član tada progonjene Hrvatske seljačke stranke, pripremili uhićenje jer je navodno neke ljude obavijestio da se uhićenje sprema njima. Gotovac stariji svojim je progoniteljima navrijeme uspio uteći u Split, a svoga jedinca Vladu i njegovu majku Anu smjestio je u obližnju i zabačenu Župu Biokovsku uvjeren da ih ondje, u maloj sredini, nitko neće dirati. Ono što je Martin očekivao, nažalost, nije se do­godilo. Vlado Gotovac, koji je tada imao samo jedanaest godina, poslije se sjećao da su ga sumnjičavi stražari, kad bi iz staje, gdje su on i majka spavali, odlazio u poljski zahod, pratili s otkočenim oružjem te mu zabranjivali da za sobom zatvori vrata.

Vidio budući život

Nakon što su po završetku rata 1945. na vlast došli komunisti, ponovile su se u slučaju Gotovčeva oca okolnosti posve identične onima iz prethodnog razdoblja, samo ovaj put u još strašnijem obličju i s težim, višegodišnjim posljedicama. Otac je Vladin, odmah po prestanku ratnih operacija, uvidio kako komunisti u Imotskoj krajini pripremaju brojne tajne likvidacije mnogih nevinih ljudi.

Odlučio im je pomagati, ali je uskoro bio prokazan od nekog revnosnog komunističkog doušnika, pa je za njega i njegovu malu obitelj započeo pakao koji će trajati više teških godina. Iz Makarske su Vladina oca premjestili u Jasenovac, to jest u Staru Gradišku, a majku u žensku kaznionicu u Požegi. U tim kazamatima samo su se promijenili stražari, a zatvorenici su i dalje bili isti nevini ljudi.

Posjetivši jednom oca u Staroj Gradiški, vidio je šesnaestogodišnji imotski mladac, a da toga nije bio ni svjestan, kao u nekoj suludoj fantazmagoriji, svoj budući život. Ugledao je svoju budućnost u bodljikavoj žici, vidio je sive barake i oko njih gomile jadnih i poniženih, promrzlih i izgladnjelih ljudi koji su ondje bili zatvoreni jer su navodno predstavljali opasnost za tadašnje društvo. Iako mu je puno toga o svijetu u kojem je odrastao već tada bilo jasno, nije Gotovac mogao znati da će samo dvadeset pet godina kasnije, kao četrdesetogodišnjak, u toj istoj okrutnoj tamnici i sam robijati najprije četiri, a onda još i dodatne dvije godine.

Kad se Gotovac nakon višegodišnjeg zatvora koncem sedamdesetih vratio u Zagreb, Krleža ga je pozvao k sebi na Gvozd, gdje su razgovarali satima. Krleža je bio zgrožen onime što je čuo i kad je razgovor završio, prišao je komodi i s nje uzeo već prije pripremljenu omotnicu, očito s novcem, te se obratio Gotovcu i pokušao mu je uručiti. Gotovac je to odbio, okrenuo se i otišao

Dolazak u Zagreb

On, majka i otac proveli su nevini u kazamatima svoje okrutne domovine čitavu jednu četvrtinu stoljeća prokazujući svojim tijelima bezumno vrijeme kojemu su oni nevinošću spašavali čast. Gledajući pakao Gradiške, shvatio je Vlado Gotovac, koji je tek prestao biti dječakom, da u ljudskoj povijesti ne treba biti podjele na žrtve i na krvnike, rano je shvatio da svi mi u jednom trenutku možemo biti proglašeni i jednima i drugima. Nasilje nad raznovrsnošću života bilo je ono što je Vlado Gotovac od mladosti naučio prezirati. U prepoznavanju nasilja posjedovao je seizmografsku preciznost, i to neovisno o tome je li se nasilje koristilo apstraktnim kategorijama filozofije ili je bilo animalno i brahijalno. Toliko o Gotovčevoj mladosti i sazrijevanju, toliko o ranom razumijevanju svijeta koji je pred njegovim očima svakodnevno oblačio luđačku košulju.

Zagreb u koji je Vlado Gotovac stigao potkraj četrdesetih godina bio je još rubni grad nekih navodno važnijih država, bio je grad provincijski, ranjeni grad koji je svom novom stanovniku, nakon ratne kalvarije, najviše naličio patuljku s ogromnom glavom i kratkim udovima. Intuitivni imotski mladić to nije propustio primijetiti. U školi, a kasnije i na fakultetu, Gotovac je učio bolje i brže od drugih. Jezike je učio marljivo, ali nikad fanatično, i s osjećajem za praktičnost. Jezici su mu bili sredstva i nikad ni u jednom od njih nije živio niti htio živjeti osim u materinskom.

Sloboda najsvetija kategorija

U društvu u kojem su mnogi zbog osobne komocije bili skloni skolastici marksizma Vlado Gotovac bio je spreman grijehe svog mišljenja ponijeti sa sobom i račune za njihovo otjelovljenje platiti sam. U sebi je osjećao poziv filozofa. To je bilo zato što je njegova vokacija bila da istražuje i provjerava, da odvaguje težinu najtežih pitanja. Gotovac je rano naučio kako ništa ne treba prihvatiti prije vlastite prosudbe. Zbog toga su ga cijeloga života ušutkivali. Ovakve njegove rečenice postale su komunističkim vlastima vrlo brzo nepodnošljive: „Ne smijemo dopustiti da ostanemo izvan Zapada jer na taj način gubimo temelj svoga opstanka i budućnost koja iz njega proizlazi. Mi smo sama osobnost Zapada, izvana stoljećima izložena činjenicama burne, dramatične granice s Bizantom i islamom, iznutra, ali neprekidno, uznemiravana svojim položajem susretišta Mediterana i srednje Europe [...] Hrvatska mora biti puna Europe!“

Uskoro se dogodilo da je ono što je Gotovac najavljivao u svojim esejima, ono što je najavljivao u profetskoj knjizi Princip djela, već koncem šezdesetih godina postajalo stvarnost. Zbog toga Gotovac kreće prema angažmanu, što bi on rekao: prema djelu. Počinje njegov hod prema Matici hrvatskoj i njezinu obnoviteljskom programu, gdje u zajednici s ondje okupljenim ljudima pronalazi prostor u kojem može djelovati izvan pjesničkog teksta i filozofskog diskursa.

Hrvatsko proljeće

Dobio je priliku povezati svoju biografiju i svoj stih onako kako to prije njega u Hrvatskoj gotovo nitko nije učinio. Barem ne s tolikom energijom i s tolikom patnjom. Kada je u Hrvatskoj koncem šezdesetih godina 20. stoljeća započelo vrijeme političkih, a time i kulturnih reformi, kad su se uz estetska među književnicima počela otvarati i etička, a time i društvena pitanja, našao se Vlado Gotovac u samom središtu pokreta nazvanog „hrvatsko proljeće“. Bio je on jedan od onih pisaca koji su najglasnije tražili veću autonomiju za Hrvatsku u Jugoslaviji.

Bio je od onih koji je vlastitim tekstovima najavio nenadani usklik američkog predsjednika Nixona koji je u Zagrebu pozdravio slobodnu Hrvatsku. U to je vrijeme Gotovac vrlo angažirano zagovarao ne samo slobodnu Hrvatsku nego i dijaloško društvo, društvo duginih boja, kako se tada moglo govoriti jer dugu još nisu bili zaposjeli queer pokreti. Počeo je pisati vrlo razložne tekstove kojima je prokazivao mitologiju, ali i praksu integralnog jugoslavenstva, tekstove u kojima je izlagao logičnost odnosa između osobnih i nacionalnih sloboda.

Proces političke demokratizacije s konca šezdesetih godina bio je Gotovcu posve prirodan okoliš i on se u njemu savršeno snalazio. Demaskirati dogmatski totalitarizam činilo mu se svetim zadatkom. Nije on slučajno više puta tada citirao Solženjicina koji je govorio kako oprezan čovjek nije nikakav čovjek. Gotovac nije bio oprezan. Bio je on nestrpljivi Mediteranac koji je hrvatsku slobodu projektirao prije nego što joj je sazrio europski kontekst.

Snimio Tomislav Čuveljak / arhiva Vijenac

Uhićen u Zagrebu prije 52 godine

Na taj kontekst on će zatim čekati osamnaest godina u komunističkim kazamatima, u samoći jednoumnog jugoslavenskog režima. Hrabrost je Vladi Gotovcu bila jedna od najsnažnijih vrlina. Među prvima je, i to vrlo jasnim stilom i razornom logikom, prokazao srbijansku vratolomnu sinonimiku koja je rabila sve narodnosne pridjeve za Hrvate, ali ne i onaj koji je jedino ispravan: „hrvatski“. Taj narodnosni pridjev bio je granica koju se nije smjelo prijeći. Sve, ali ne i on! Sve, ali ne slobodna Hrvatska!

Vladu Gotovca uhitili su u Zagrebu nakon dugotrajnog pretresa njegova stana prije točno pedeset i dvije godine. Tada je započela mučna višemjesečna istraga. Sve što je Vlado Gotovac na slobodi napisao do uhićenja sada je postalo najavom njegova disidentstva i ljudske samoće. Njegov je slučaj jedan od najčišćih primjera istočnoeuropske disidencije te se mogao bez ostatka usporediti sa srodnim događajima vezanim za istočnoeuropske disidente Miłosza i Michnika, Havela i Kunderu, Venclovu i Konráda, Saharova i Solženjicina, Brodskog i Kiša...

Razlike su među tim sudbinama znatne, ali model je bio isti, krvnici jednaki, govor žrtava vrlo srodan. U istražnom zatvoru Gotovac je pisao: „Politički sam zatvorenik koji se nikada nije bavio politikom. Sve što sam u tom pogledu učinio odnosilo se na pretpostavku za nju: na samu mogućnost politike. Jer, na primjer, braniti Hrvatsku u obzorju planetarnog pluralizma nije političko pitanje.“

Tekst u Vjesniku

Rano je ovaj Imoćanin naučio da postoji neka neizbježna nervoza zbog svakog postavljanja hrvatskog pitanja. Jedino je to pitanje izazivalo nesporazume, sumnjičenja, eksploziju nervoze. Čim je bio zatvoren, bilo mu je jasno da je budućnost njegove domovine još jednom ušutkana uime fantoma prošlosti. U istražnom zatvoru Gotovac je ponekad čitao novine, onoliko koliko su mu dopuštali. Jednom je u Vjesniku pročitao nešto vrlo ružno o sebi.

Zabolio ga je taj tekst jer isti je čovjek sedam godina prije pozitivno i učeno pisao o njegovoj poeziji: „Taj baraba je objavio da on neće braniti zatvorene pisce. Ali, tko je od njega uopće tražio, ili očekivao, da to učini!? Tko bi – pod bilo kakvim uvjetima! – dopustio da ga netko takav u bilo čemu i bilo gdje zastupa!? Književnost postoji dokle je jedne knjige na svijetu – kaže baraba. A to je sjajna perspektiva! Koliko je samo lomača u njoj! Naprijed, dakle, do posljednje – naravno: barabine! [...] knjige!“

I, konačno, Gotovčev ironičan, ali duboko istinit zaključak: „Baraba je danas efikasan suradnik vlasti, sutra njezin opušteni sluga, prekosutra otrov u njoj.“ Pred Gotovcem, kao i pred Stepincem tri desetljeća ranije, domovina je u zatvorenikovoj ćeliji obukla svoju luđačku košulju: „U tom sam trenutku susreo domovinu u luđačkoj košulji, okruženu sveobuhvatnom zlobom i nemilosrdnošću, opsjednutu demonom samoporicanja i njegovim fantazmagorijama, u požaru besciljnog razaranja života, u divljem trku prema zlu i propasti.“

Citira Kristove riječi
i uporno im se vraća

Gotovčeva književna egzistencija bila je puna stradanja. Prije svega intelektualnog i moralnog, a onda i stvarnog (njegovo mučeničko boravljenje u komunističkim kazamatima). Tajne i javne zabrane pritiskale su ga cijelog života. A kad je osjetio dah slobode, on s pronađenom slobodom nije imao što izgubiti. Na krilima hrvatskog proljeća postao je njezinim šamanom. Među onima koji su godinama bili gurani u stranu on je izašao na veliku nacionalnu scenu.

Sada u tamnici on ne jednom, prema sjećanju, citira Kristove riječi i uporno im se vraća: „Nisam došao donijeti vam mir, nego nemir. Ustvari, došao sam kako bih odvojio sinove od otaca, kako bih odvojio kćeri od majke, snahe od svekrva. I svi će nakon moga do­laska imati u vlastitoj obitelji neprijatelje.“ Dok govori ovako, Isus Krist je, kao i Gotovac, najradikalniji kritičar društva, on je onaj koji želi promijeniti svijet, ali ne na razini njegove anegdotalne pojavnosti, nego tako da mu posve izmijeni strukturu.

Taj Kristov tekst isti je kao govor koji Gotovac upućuje svojim navodnim pomagačima i istomišljenicima kad ih upozorava da mu nikako ne pomažu kako bi se borio da u zatvorima budu kvalitetnije slamarice ili da stražari postanu nešto milosrdniji. Ne, njega nikad nije interesiralo poboljšanje komunističke diktature, njega ne zanima kritički marksizam s ljudskim licem koji zagovaraju komunisti u Praxisovim traktatima.

Susret s Krležom

U istrazi su se Gotovcu mogle nanijeti sve nepravde, ali ne i nepravda priznanja krivnje. Njemu oduzeti ekskluzivno pravo na život u istini bilo je ravno smrti, značilo bi to afirmaciju stvarnosti u kojoj se jedino moglo živjeti u laži. Zato on govori: „U Termopilima se obavljala dužnost jer se branio jedan svijet, a ne pojedini ciljevi! Samo opći ideali pokreću događaje.“ Živjeti u istini, to je Gotovčevo poslanje i za takav život on je bio spreman žrtvovati sve, pa i vlastiti život.

Premda u zatvoru, Gotovac je točno osjetio da je ishod praksisovskih ideja o korekciji komunizma, koji je inače za njih najbolji od mogućih svjetova, identičan društvenom ponašanju njegovih tamničara. Svođenje hrvatskog proljeća iz 1971. na nacionalistički separatistički pokret ne samo što je opovrgla budućnost nego se takvo što, kada se studiraju dokumenti, a među njima na prvom mjestu zatvorski dnevnik Vlade Gotovca, može potpuno isključiti. Kad se nakon višegodišnjeg zatvora koncem sedamdesetih godina vratio u Zagreb i kad je o njegovim, tada tek prvim, utamnjeničkim patnjama htio nešto čuti bard tadašnje hrvatske književnosti, tada osamdesetogodišnji Miroslav Krleža, Gotovac mu je rado udovoljio želji. Posjetio ga je u njegovu stanu na zagrebačkom Gvozdu, gdje su razgovarali satima. Krleža je bio zgrožen onime što je čuo i kad je razgovor završio, starac je prišao komodi i s nje uzeo već prije pripremljenu omotnicu, očito s novcem, te se obratio Gotovcu i pokušao mu je uručiti.

Znao je da Gotovac nigdje ne može dobiti posao, da mu je za­priječeno objavljivati književne tekstove. Krleža je tada ovom disidentu, koji je to bio u svakoj molekuli svoga postojanja, uputio otprilike ove riječi: „Gotovac, uzmite ovo pa se odmorite u Opatiji.“ Povratnik iz tamnice nije uzeo taj nespretni dar starog književnika, okrenuo se i otišao. Nikada se više nisu sreli jer je Gotovcu bilo nezamislivo da uopće pomisli kako bi on, književni disident i borac za novo društvo, mogao biti na odmoru. Gotovac je uvijek i u svakoj situaciji ispunjao princip djela, ispunjavao je taj princip gdje god da je bio i što god da je radio.

Govorio je: „Mi znamo da je nešto gotovo i da nešto počinje! I zato moramo biti spremni ne na Hrvatsku, nego na novu Hrvatsku. Na nama je nešto novo. Ja sam sretan da to znam.“ Tekstovi zbog kojih je Gotovac osuđen bili su vrlo izravni i na svoj su način posve odudarali od srodnih buntovnih tekstova: „Ono što je nama u Jugoslaviji zajedničko s ostalim europskim disidentima jest nastojanje da se uvećaju sve slobode građanske, tj. slobode pojedinaca i slobode grupa, odnosno slobode nacija. To je za sve nas koji se nalazimo unutar jednopartijskih država isto. Ali postoje specifični problemi. Na primjer u Jugoslaviji problem reguliranja federacije, naime reguliranje međunacionalnih državnih odnosa unutar jedne zajedničke države.“

Na drugom suđenju 1981. godine Vlado Gotovac izložio je briljantnu obranu, ali ona mu nije nimalo pomogla. Inače, u Titovoj Jugoslaviji nisu svi disidenti bili antikomunisti. Dobar dio njih bili su tek pali anđeli s komunističkog neba.

Tako su dvojica u Srbiji najvažnijih komunističkih otpadnika bili nekadašnji komunistički moćnici Dobrica Ćosić i Milovan Đilas. Ovaj drugi živio je nakon višegodišnje izolacije i robije u inozemstvu, a prvi se s Gotovcem posljednji put susreo i razgovarao 1988. za vrijeme kongresa PEN-a na Bledu. Susret se dogodio u trenutku raspadanja Jugoslavije. Gotovac se nakon tog susreta prisjetio Ćosićeva teksta iz 1972. kada je ovaj navodno protestirao protiv hapšenja književnika.

Bilo je to u nekom tekstu koji je trebao biti objavljen u časopisu Filosofija, ali nije jer je časopisni broj bio zabranjen. Gotovac je poslije uspio pronaći taj zabranjeni časopis, no nakon što je pročitao disidentov članak, ostao je zapanjen. Pročitavši Ćosićevu pseudoobranu, shvatio je da je ona u nekim dijelovima bila okrutnija čak i od optužnice podignute protiv njega na montiranom procesu u Zagrebu 1972. U svom tekstu Ćosić piše doslovno ovo: „Pisci uhapšeni u Hrvatskoj bili su inspirisani i hranjeni, harangirani onim istim lažima, falsifikatima, mistifikacijama i mitovima kojima i ustaše.“

S toliko podmuklosti o Gotovcu i njegovim drugovima iz procesa 1972. nisu govorili ni suci ni potplaćeni novinari. Ćosić je svoju „obranu“ pisao kao denuncijantski tekst kojemu je glavni cilj bio naglasiti tezu prema kojoj se dopušta mogućnost da su intelektualci iz hrvatskog proljeća bili organizacijski povezani s ustaškom emigracijom i, konačno, „delali“ na restauraciji neke varijante Nezavisne Države Hrvatske. Toliko o srpskim disidentima dok govore o Hrvatima. Jučer, danas, sutra!

Prvi javni govor i rat

Svoj prvi javni govor u slobodi Gotovac izgovara u Društvu hrvatskih književnika u trenutku rušenja Berlinskog zida, usred europske godine koja je s pravom nazvana annus mirabilis, čudesnom godinom, u trenutku dok su se Hrvatima s istoka upućivale barbarogenijske invektive u kojima se osjećala guslarska patetika. U tim neprijateljskim iskazima čule su se prijeteće rečenice, sve manje-više varijacije one najupornije koja je glasila: „Dokle srpski grobovi, dotle Srbija.“

Gotovac im odgovora sluteći budućnost: „Ako dobro razumijem ovu gospodu, Hrvati jedva da uopće imaju komadić svoje zemlje. [...] Odbijam raspravu s ljudima koji su svoju kulturu sveli na laž i svoj grijeh protiv Duha prikazuju kao njezinu obranu. [...] Program tih ljudi bilo je uništavanje i samo uništavanje.“ Govoreći u Društvu hrvatskih književnika devet mjeseci prije prvih slobodnih i demokratskih izbora u Hrvatskoj, Vlado Gotovac nije se plašio iskazati ono zbog čega su ga u prethodnom vremenu zatvarali. Gotovčeva je analiza bila neumoljiva, njegov govor državnički, točan i razoran.

Vrlo brzo rat je počeo. Tada Gotovac kao predsjednik Matice hrvatske majkama hrvatskih ročnika zatočenih u neprijateljskim vojarnama otvara svoje ranjeno srce: „Kad bih morao birati hoću li s vama umrijeti ili s generalskim strašilima živjeti, izabrao bih smrt. Jer već odavno u svijetu postoji jedna divna rečenica jednog velikog pisca koji kaže: ‘U Navarri se umiralo od srama.’ I mi Hrvati, kad bi nam uzeli ovo dostojanstvo, kad bi nam uzeli ovu ljubav, i mi bismo umirali od srama! A oni – ta strašila – nemaju od čega umrijeti jer nemaju ni dostojanstva, ni ljubavi, i ne mogu imati srama! Smrt je već u njima. Kad bi generali imali obitelj, kad bi generali imali djecu, kad bi generali imali bližnje, tada ne bi zaposjeli ovu našu zgradu. Ali generali nemaju nikoga, ja vas uvjeravam! Jer onaj tko tuđu djecu ubija – nema djece, jer onaj tko tuđe majke ucviljuje – nema majke; jer onaj tko tuđe domove ruši – nema doma.“

Arbiter in ethicis

Nastupila su vremena u kojima je Gotovac s lakoćom pronalazio tekst, ali i godine njegova umora i bolesti. Nekadašnji antipolitičar u realnoj se politici nije najbolje snalazio. Pragmatika mu nije bila omiljena riječ jer on je vjerovao da se politika bavi etikom i moralom. U tome je bio u krivu ili se možda samo rodio prerano. Čudio se što živi u društvu koje je svoje krvnike odlučilo smatrati najboljim čuvarima.

Pozivao je na uznemirujuću neizvjesnost. Bio je poput onog brazilskog urođenika o kojem je pisao, koji je na zrakoplov koji je nadlijetao njegovu prašumu bacao koplje. „Hrvatski narod jedan je od rijetkih naroda koji nikada nije krivotvorio svoju životnu situaciju. To je sudbonosna činjenica! U Hrvatskoj nema praktično ni jednog lažnog spomenika, nema palače koja prelazi mogućnosti, vrijednosti i životne okvire onih koji palače grade. Nema lažnog predstavljanja, nema krivotvorenja, nema mitomanije! Tu čestitost moramo vratiti u hrvatski svakodnevni život.“

Vlado Gotovac bio je cijeloga svoga života arbiter in ethicis. Zato je ranije od drugih detektirao aberacije u novoj hrvatskoj državi: „U tužnom igrokazu naše mitomanije pojavila se nova figura – državni Hrvat [...] Taj gomoljasti mutant hrvatskih mana poduzima sve da preuzme glavnu ulogu u našoj sudbini. Ništa ga toliko ne izaziva, ne raspaljuje njegov gnjev kao slobodan čovjek. Čuvaj se, Hrvatska, onih bez biografije, jer svemu oduzimaju vrijednost, kao prirodni neprijatelji originalnosti...“

Brutalno onemogućen

Za života Vlado Gotovac bio je brutalno onemogućen. Proživio je težak i patnički život, pisao je, kako je sam jednom rekao, jedino u panici. Mrtav se barem nije mogao uvjeriti kako mu nakon smrti moralnu čvrstinu hvale čak i protivnici. U posljednjoj godini života Vladi Gotovcu ponovno se vratila kronična bolest jetara kojom je bio zaražen u zatvoru. Vječno smirenje našao je u kasnim jutarnjim satima 7. prosinca 2000. godine u svome obiteljskom stanu u Rimu. U Hrvatskom papinskom zavodu svetoga Jeronima 8. prosinca održana mu je posmrtna liturgija. Pokopan je na groblju Mirogoj.

Ne zaboravimo da je ono što je on od Hrvatske htio bilo tek časno lice, lice lijepo, lice ponosno, lice dobro, lice koje se u svakom trenutku može svijetu pokazati s ponosom, čašću i ljubavlju. Nikakvu Hrvatsku mržnje, nikakvu Hrvatsku podlosti, nikakvu Hrvatsku osvete on nije želio. Borio se za zemlju suvremenu i civiliziranu, za zemlju mira i spokoja, radosti i užitka. Sjećajmo ga se. Ali ne trebate ga se sjećati samo po imenu, nego kad god nešto dobro učinite, neka to bude sjećanje na njega, kad god nešto lijepo doživite, neka to bude sjećanje na njega. I kad god se sjetite Hrvatske, sjetite se njega, kao i svih onih koje u beskrajnom nizu smrti gledamo i vraćamo im se. Jer oni su naša domovina.