Benković i starozavjetna drama

U prisjećanju na stalni postav Strossmayerove galerije starih majstora Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, koji su potresi u Zagrebu i okolici 2020. godine poslali u povijest, jedno scenografsko rješenje, ostat će meni, a vjerujem i drugim zaljubljenicima u galeriju i njezinu zbirku dugo u sjećanju. Prije izlaska iz treće dvorane (u kojoj su, kao i u prethodnima, izložene renesansne slike), okvir vrata odjednom je pružio dubok pogled. Otvori poravnati po istoj osi (fran. enfilade) za tri daljnje prostorije usmjeravali su neprekinuti hod prema jednom djelu koje se nalazilo na kraju toga pogleda, posve na drugome kraju: na sliku Federika Benkovića (Bencovich; Venecija, 1677–Gorica/Gorizia, 1753) Abraham žrtvuje Izaka (ulje na platnu, 221×166 cm) u šestoj dvorani. Izdaleka je prizivala gledatelja, kao što je onomad, u starozavjetno vrijeme anđeo zazvao Abrahama (a taj je trenutak upravo prikazan na slici):

Uto ga zovne s neba anđeo Jahvin i poviče: „Abrahame! Abrahame!“ „Evo me!“ – odgovori on. „Ne spuštaj ruku na dječaka“, reče, „niti mu što čini! Sad, evo, znam da se Boga bojiš, jer nisi uskratio ni svog sina, jedinca svoga.“ (Post 22, 10-12)

Strašna starozavjetna drama u kojoj je otac pozvan da žrtvuje sina ipak nije postala tragedijom nego je potvrdila Abrahamovu vjeru, poslušnost i savez s Bogom pa je stoga kršćanska teologija u njoj prepoznala prefiguraciju otkupiteljske muke Sina Božjega, Isusa Krista. Dječakov akt naslonjen na stijenu najosvjetljeniji je dio slike i razotkriva Izaka zasjenjena lica, ali tijela posve žrtveno izložena i prepuštena u ruke oca. Njegova veličanstvena staračka glava napete kože i nemirnih vlasi svjedoči o duhovnoj borbi između poslušnosti Bogu i očinske ljubavi prema sinu. Anđelov poziv Abrahamu likovno je protumačen u skladu s tradicionalnim slikarskim rješenjima, tako da anđeo doslovce zaustavlja očevu ruku već podignutu da izvrši jezivu žrtvu. Kolorit slike nije posve čitljiv u sadašnjem stanju, ali prema razabrivoj paleti ona je očekivano bliska slikarstvu tenebrosa: prevladavaju zemljani tonovi jakih svjetlosnih kontrasta. Pokoji sićušni kromatski kontrapunkt (modro, žuto, ljubičasto, ružičasto) te kompozicijska organizacija masâ i svjetla otkrivaju da je Benković posegnuo za stilskim formulama koje su mu u jednom trenutku kasnoga baroka davale prava rješenja da postigne dojam uzvišene tragičnosti i heroizma žrtve.

Federiko Benković, Abraham žrtvuje Izaka, 1715.  / Snimio Goran Vranić / Fototeka Strossmayerove galerije starih majstora HAZU

Atribucija slike

Izvorno je slika Abraham žrtvuje Izaka bila dio skupine od četiri Benkovićeve slike sa srodnim uzvišenim zadacima likovnih refleksija na temu stradanja, osude i samoće, dvije sa starozavjetnim, a dvije s mitološkim protagonistima. Sve ih je naručio knez-biskup Bamberga i nadbiskup Mainza Lothar Franz von Schönborn za svoj dvorac Weißenstein u Pommersfeldenu, a Benkovićeve slike Žrtvovanje Ifigenije i Hagara i Išmael u pustinji i danas se tamo nalaze. Slici Apolon i Marsija nakon Napoleonovih osvajanja toga područja (1801) gubi se trag. Ne pojavljuje se više u inventarima dvorca, kao ni slika Abraham žrtvuje Izaka, ali s tom razlikom da Apolon i Marsija nije do sada pronađena, ni na tržištu niti u drugim zbirkama. Benkovićeve slike iz Schönbornove zbirke prema prijedlogu Rodolfa Pallucchinija datiraju se u 1715. godinu, a on je dataciju odredio prema dovršetku gradnje Velike galerije u dvorcu Weißenstein (1714), u koju su bile smještene, i prvoga inventara slika u njoj (1719) koji je sačinio Johann Rudolf Byss, u kojem su već zabilježene. Pallucchini je u istoj studiji prvi povezao sliku Abraham žrtvuje Izaka s dvjema slikama koje su i dalje u Pommersfeldenu – dakle sa Schönbornovom narudžbom – te je prepoznao kao Benkovićev rad (1936). O statusu slikara kod moćnoga biskupa i nadbiskupa Lothara Franza von Schönborna svjedoči pismo upućeno 12. veljače 1718. nećaku Friedrichu Karlu von Schönbornu. Zaokupljen nabavom umjetnina za Veliku galeriju, stric ga obavještava da bi se odlučio za kupnju dvaju Paola (slike Paola Veronesea) i jednoga Albana (Francesco Albani), ali da ne želi pitati za mišljenje grofa Stadiona (Franz Konrad von Stadion und Thannenhausen), jer kako piše: „ja ga (među nama rečeno) smatram vrlo slabim poznavateljem“, i stoga odlučuje pitati stvarne poznavatelje, i tu imenuje Benkovića „koji bi mogao prosuditi jesu li ta dva Paola i Albano uistinu originali“ (Benkowik, die da urtheilen werden können, ob die zwey Paoli und der Albano wahre originali seint). Dva stoljeća kasnije, nadahnuto Pallucchinijevom procjenom, Društvo prijatelja Strossmayerove galerije sakupilo je novce za kupnju (1936) slike Abraham žrtvuje Izaka u Sotheby’su u Londonu. Premda je Benkovićevo autorstvo uglavnom prihvaćeno, sam je Pallucchini u jednom razdoblju razmišljao o tome da bi slika mogla biti i djelo Benkovićeva mletačkoga suvremenika Giambattiste Piazzette – pod čijim se imenom isprva i pojavila na tržištu – ali se pedesetak godina nakon što je postavio atribuciju, njoj uvjereno i vratio (1983). Najviše sumnje u tezu da je slika Abraham žrtvuje Izaka u Zagrebu doista iz dvorca Weißenstein u Pommersfeldenu unio je Peter Oluf Krückmann u kritiziranoj monografiji o Benkoviću (1988). U njoj je reproducirao sliku malih dimenzija (61×53 cm) iz privatne zbirke u Londonu. Prikazuje samo staračku Abrahamovu glavu, a doista je usporediva s istim motivom na slici u Zagrebu. Ta londonska slika bila je nepoznata do Krückmannove monografije, no njezinu je povijest mogao pratiti tek od 1930. godine, kada se nalazila kod trgovca umjetninama Bohlera u Münchenu. S obzirom da je nitko od poznavatelja Benkovićeva opusa nije vidio, moguće je da se radi i o ricordu (autorovoj replici posebno uspješnoga detalja) za sjećanje i pokazivanje. Krückmann smatra da je to „ostatak“ slike iz Pommersfeldena (jer da je ona izvorna iz Weißenstein uništena), a ono što je bio najvažniji argument za to, bile su razlike u dimenzijama u inventarima zbirke Schönborn i slike u Zagrebu. Taj je argument opovrgao Antonio Brajder (1991) istraživanjem rukopisnih arhiva zbirke u dvorcu Weißenstein, usporedbom dimenzija u različitim inventarima te analizom bakropisa Salomona Kleinera u izdanju Representation au naturel des chateaux de Weissenstein au dessus de Pommersfeld (1728), gdje je prikazana Velika galerija slika dvorca Weißenstein. Na njemu su vidljive Benkovićeve slike Hagara i Išmael u pustinji i Abraham žrtvuje Izaka, visoko na zidu i za obje dimenzije variraju u povijesnim inventarima u odnosu na sadašnje stanje.

Slikarska karijera na razmeđu triju kulturnih područja

Slike iz zbirke Schönborn, pa tako i Abraham žrtvuje Izaka iz Zagreba, svjedoče da se Benković nije posve srodio s talijanskim sredinama (školama) u kojima se oblikovao. Sergio Marinelli (2010) piše da je radio na razmeđu „triju međusobno povezanih, ali ipak različitih kulturnih područja: dalmatinsko-hrvatskoga, talijanskoga i njemačkoga“, a potom je još u Italiji prošao kroz „tri daljnje kulturne sredine koje su se međusobno jasno razlikovale s povijesnoga i likovnoga, ali i društvenoga i političkoga motrišta: najprije kroz bolonjsko-romanjsku, zatim mletačku, a potom milansku, odnosno austrijsku Lombardiju (koja je tek nedavno prestala biti pod španjolskom vlašću), pri čemu je prošao i kroz venetsku Lombardiju, kamo je poslao neka od svojih rijetkih sačuvanih djela. Sve te specifičnosti čine lik ovoga slikara iznimnim i jedinstvenim.“

Primjedbe njegovih životopisaca o tome kako je volio promjene tako su samo dijelom točne, jer mu je sudbina od djetinjstva bila lutalačka. Tu treba odmah razriješiti pitanje mjesta rođenja: mletački povjesničar umjetnosti Lino Moretti (2012) našao je obiteljske dokumente koji su razriješili tu dugu nepoznanicu: slikar je rođen u Veneciji od oca Julija, koji je pak došao u grad na zlatarski nauk s Brača (nato alla Brazza in Dalmazia), i majke Ane, kćeri Dominika de Michaellisa iz Ferrare. Benković je, dakle, slikar Schiavone po dalmatinskom podrijetlu, ne i rođenjem, premda u dvadesetim godinama XVIII. stoljeća u Splitu i dalje živi njegov brat Leopold, a i sam Federiko Benković ima u Dalmaciji neke posjede jer je ugovorom iz 1724. godine ovlastio brata da njima upravlja. U prijelomnom članku iz 1936. godine Pallucchini je epigrafski sažeo Benkovićevu pojavu: „Mračna i promjenjiva je njegova narav, nemiran je njegov duh, u neprestanu traženju je njegov stil.“ Slikarev vlastiti glas o nerazriješenom odnosu prema mletačkoj slikarskoj sredini čitamo u pismu datiranom 6. prosinca 1733, kada se tuži slikarici Rosalbi Carriera da trpi nepravde: „Mletačkim slikarima želim svako dobro, sve iako ulažu napor (premda mi to čini čast obzirom na udaljenost) ozloglasiti me lažima da se jedina moja javna djela u Sv. Sebastijanu ili u Sv. Mariji alla Fava miču jer nisu dostojna. Svijet je silno nepravedan, a poslije se žali zbog previše zveckanja oružja i rata.“ Talijanski povjesničari umjetnosti bili su mu znatno skloniji od njegovih mletačkih suvremenika; Roberto Longhi njegovu slikarsku vrijednost visoko je procijenio pišući o njemu u više navrata, primjerice: „Ovaj Federigo, kojega ja s punim uvjerenjem držim za jednoga od najraskošnijih talenata XVIII. stoljeća u Veneciji [...]“, a takav je status uglavnom zadržao među talijanskim povjesničarima umjetnosti do danas.

Slika Abraham žrtvuje Izaka u Strossmayerovoj galeriji u Zagrebu oslanja se na stoljećima dugu umjetničku tradiciju rješenja tog ikonografskog zadatka. Federiko Benković daje mu vrhunsko tumačenje sukladno osjećajnosti vlastitoj i onoj prvih desetljeća Settecenta – tragično i nervozno, između patetičnoga i zastrašujućega, s gustoćom dubokih tama koju s mukom paraju tragovi svjetla – stvarajući remek-djelo mletačkoga Settecenta i ikonografskoga zadatka o kušnji praoca vjere.