Zašto na Tenerifeu govore kajkavski?

Stavit ću postrani prevoditeljsku taštinu i iskreno priznati da je, kad sam u ruke dobila knjigu Panza de burro, moja prva pomisao bila: što je ovo? Frakturinu glavnom uredniku Seidu Serdareviću napisala sam kako mislim da ja to ne mogu. Ovdje mu moram zahvaliti što je imao povjerenja u moje sposobnosti, kad već ja nisam. Nakon znatnog oklijevanja, prihvatila sam prijevod. No prije nego što uronim u posao, trebalo je odgovoriti na ta tri pitanja: Što je to? Koji je to jezik? Što da s tim radim?

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2024.
Sa španjol. prev. Ela Varošanec Krsnik

Sivo ljeto prvijenac je mlade španjolske književnice i pjesnikinje Andree Abreu. Unatoč kratkoći, ovaj suvremeni Bildungsroman otvara niz tema iz perspektive glavne junakinje, mlađe tinejdžerice, koja proživljava još jedno (ne)zaboravno ljeto s najboljom prijateljicom Isorom u otočnom mjestašcu iz kojeg more jedva da se može namirisati. Priča je to o odrastanju, otkrivanju seksualnosti, patrijarhatu, klaustrofobiji malih sredina, ali i prijateljstvu i ljubavi, tajnim svjetovima djetinjstva.

Posebni je prevoditeljski izazov jezik ovog romana. Osim što je pisan u prvom licu iz perspektive desetogodišnjakinje i sadrži neobičnu kombinaciju svakodnevnog govora i lirskog jezika, pisan je u dijalektu i ne slijedi pravopisna pravila. Autoricu su zbog toga kritizirali, ali ona odgovara da „kanarski“ ima potpuno pravo biti jezik književnosti. Govori i o tome kako joj je u početku ideja da napiše roman na svojem jeziku djelovala strano zbog prevladavajuće ideje da to nije jezik kojim bi se trebalo službeno koristiti, pisati, tiskati. Takav stav počesto kod govornika izaziva sram, sram s kojim se autorica suočila osnaživši pritom svoj identitet i ponos zbog svojega podrijetla i jezika. Ipak, ističe kako jezik njezina romana nipošto nije „generički“ kanarski kakav se govori na svim otocima, čak ni jezik njezina otoka Tenerifea, nego je to jezik kojim se govori u četvrti gdje je odrasla ili, još uže, u njezinoj obitelji tih 2000-ih kada se odvija radnja.

Prenijeti tu jezičnu autentičnost na hrvatski nije bio lak zadatak. Prije svega, prijevod dijalekata uvijek je sklizak teren jer dijalekt donosi niz društvenih, kulturnih i geografskih konotacija. Kako se radnja odvija na otoku, prvo sam pomislila da bi prikladan dijalekt bio primjerice viški. No shvatila sam da svaka sličnost Visa i Tenerifea prestaje s činjenicom da su otoci: Tenerife ima milijun stanovnika i površinu veću od 2000 km², na Visu živi manje od 4000 ljudi na površini od 90 km².  No, još važnije, viški nije moj jezik i prevoditi na njega bilo bi jednako kao da prevodim na slovenski.

Prvih nekoliko poglavlja prevela sam u nizu verzija dok mi se, odjednom, nije upalila lampica. Shvatila sam da na hrvatskome ne postoji dijalekt za ovaj roman jer je i na španjolskome on, kao što je netko napisao, „oda slobodi jezika“. Autorica je i sama rekla da to nije jezik jednog otoka ni jednog sela, nego jedne obitelji, djetinjstva, prijateljstva, a zapravo je jezik književnog teksta. Zato sam za hrvatsko Sivo ljeto osmislila njegov vlastiti jezik, temeljen i na mojem obiteljskom jeziku, na mojem djetinjstvu koje se odigravalo u otprilike isto vrijeme kao i djetinjstvo junakinje romana, na kajkavskom koji nije sasvim kajkavski.

Za mene se Sivo ljeto pretvorilo u odu prevoditeljskoj umjetnosti i slobodi jezika, u djelić mojega djetinjstva i tradicije, a vjerujem i čitateljeva. I ima li što ljepše nego da posredstvom umjetnosti nešto tuđe postane i tvoje? A upravo je to, vjerujem, bit prevođenja!