ZA JEAN-MICHELA

Comme je descendais des Fleuves impassibles,

Je ne me sentis plus guidé par les haleurs:

Des Peaux-Rouges criards les avaient pris pour cibles,

Les ayant cloués nus aux poteaux de couleurs.

Arthur Rimbaud, Le bateau ivre

Prije nekoliko dana na Poljudu nas je hrvatska nogometna reprezentacija obradovala izvanrednom igrom i pobjedom protiv Francuske, a naši navijači neočekivanim potezom koji je iznenadio ljude u Hrvatskoj, a još više u Francuskoj. Na tribini se, naime, pojavio veliki navijački transparent s portretom mladića i prepoznatljivim vodotornjem u pozadini. Tek sam kasnije, iz natpisa ispod i iznad transparenta, koji nisu bili dovoljno čitljivi tijekom prijenosa, shvatio da je riječ o mladom Francuzu koji se 1991. pridružio braniteljima Vukovara, bio ranjen i naposljetku nestao s drugim ranjenim braniteljima, na Ovčari ili nekom drugom stratištu, nakon pada grada 18. studenoga.

Utakmica Hrvatska : Francuska na Poljudu 24. ožujka i navijački transparent / Snimio Igor Kralj / PIXSELL

Jean-Michel Nicolier samo je jedan od stranaca koji su 1991. došli u Hrvatsku i pridružili se tek formiranom Zboru narodne garde ili jedinicama HOS-a. Većinom su to bili iskusni plaćenici, navikli na rat, opijeni ratom i spremni „prodati“ svoje iskustvo za male novce. Neki su iskreno prigrlili hrvatsku borbu za slobodu, neki u njoj vidjeli obračun s ostacima komunizma u Europi, a neki jednostavno priliku za herojsku gestu, u tradiciji lorda Byrona, koji se borio rame uz rame s Grcima u njihovu ratu za oslobođenje od Turaka, ili Andréa Malrauxa, koji se u Španjolskome građanskom ratu pridružio republikancima. U rujnu 1991, neposredno prije povratka u Hrvatsku, vozio sam se u autu od Pariza do Nancyja, gdje je Zvonimir Frka-Petešić dogovorio intervju na francuskoj nacionalnoj televiziji. Ja sam se netom vratio iz Sjedinjenih Država, s gadnim američkim naglaskom, a Zvonko je imao tek osamnaest godina; bili smo poput Loleka i Boleka, ali bila je to rijetka prilika da i mi Hrvati pokušamo Francuzima objasniti što se to događa u bivšoj Jugoslaviji. Vozili smo se zajedno s braćom Daillet, sinovima francuskog senatora, koji su nas iskrcali u Nancyju i nastavili dalje za Hrvatsku, gdje su se i oni prijavili u Zenge i imali vatreno krštenje negdje kod Nove Gradiške. Prije no što smo se rastali, jedan od njih je u šali rekao: „Neobično je to – vas dvojica idete na Francusku televiziju, a mi se idemo boriti u Hrvatsku.“

Baš kao Rimbaud

Braća Daillet nisu bili plaćenici, niti vojnici, već uvjereni demokršćani i nostalgični romantičari, u potrazi za junačkim djelima i vremenima. Degolisti, s jasnom idejom o tome što bi Francuska (i Europa) trebali biti. Za razliku od Jean-Michela, sretno su se, nakon nekoliko mjeseci vojevanja, vratili u Francusku. Godinama kasnije, doznao sam za niz Francuza koji su u 19. stoljeću došli u Hrvatsku i tu ostali, strastveno prigrlivši stvar Iliraca i borbu za hrvatski jezik i autonomiju, kao da je u pitanju njihova vlastita zemlja – grof Edgar Corberon, ili markiz de Piennes, a i grof Laval Nugent bio je dijelom francuskog porijekla. Pisma grofa Corberona iz vojnog tabora bana Josipa Jelačića u prekodravskoj kampanji 1848. dokaz su s kolikom su strašću to činili. Niti Jean-Michel Nicolier nije bio plaćenik, niti iskusan vojnik. Došao se boriti u Vukovar, tako je rekao, jer je „ovdašnjim ljudima trebalo pomoći“. Možda je bio tjeran nekim svojim demonima, a možda se, poput Rimbauda (na kojega i fizički podsjeća), ukrcao na „pijani brod“ i pustio da ga taj nosi prema nekim novim obalama, novim izazovima i novim odanostima. Umjesto pisama, ostavio je iza sebe intervju koji su snimili francuski novinari u vukovarskoj bolnici neposredno prije pada grada. Svima koji su ga tada vidjeli na ekranu – blijeda, ispijena lica, nemirnih plavih očiju koje su vidjele odveć strahota – ostat će urezane u sjećanje njegove riječi, koje su se našle i na transparentu na Poljudu 20. ožujka: „Zajedno, u dobru i u zlu“. Jednako tako i riječ „klaonica“, koju je ponovio nekoliko puta u kameru i s kojom je vjerojatno otišao u grob.

Ikona Domovinskog rata

Jean-Michel u međuvremenu je izrastao u svojevrsnu ikonu Domovinskog rata – posmrtno je odlikovan od predsjednika Josipovića; dobio je lijepo poprsje u Vukovaru, uz most preko Vuke koji također nosi njegovo ime. Njegov lik krasi rep jednog od Rafalea koje smo nedavno kupili u Francuskoj, a njegova majka imala je priliku podsjetiti francuskog predsjednika Macrona, tijekom njegova posjeta Hrvatskoj, da još uvijek traži tijelo svoga sina. Bilo je u tim trenucima, usred gomile okupljene na Gornjem gradu u Zagrebu, one začudne i duboke tragike, kakvu osjećamo u grudima kada kod Homera čitamo kako je trojanski kralj Prijam došao od Ahileja moliti mrtvo tijelo sina Hektora da ga ukopa. Hrvatska se država dostojno odužila francuskome dragovoljcu, a sada su to učinili i hrvatski navijači. Za francuske novinare, koji su prisustvovali utakmici, bilo je to neočekivano. Svojedobno se o sudbini Jean-Michela u tamošnjim medijima nije puno pričalo; niti jedna zemlja ne voli javno spominjati svoje državljane koji odlaze u tuđe ratove, podrazumijevajući da se najčešće radi o plaćenicima, koji su oduvijek na lošem glasu. Tragično svjedočanstvo iz Vukovara ostalo je zabilježeno, ali ne i prepoznato. Trideset godina poslije, u trenutku rata u Ukrajini, više nije tako; sada su francuske novine ponovno prenijele posljednje Jean-Michelove riječi iz Vukovara kao svojevrsno otkriće, uz neskriveno iznenađenje, možda čak i određeno divljenje – ako ne prema samoj žrtvi, onda prema sjećanju koje mladi Francuz uživa u zemlji za koju je umro. Kada francuski predsjednik kaže da će Francuzi ići u Ukrajinu kao mirovne snage, tada primjer Jean-Michela sigurno poprima svoje puno značenje.

Doista, Jean-Michel povezuje naše dvije nacije i utoliko njegova žrtva nadilazi pojedinačnu sudbinu. „Ratnička“ veza između Hrvatske i Francuske, uostalom, traje već dugo, možda još od vremena kada su, zajedno s vojskama Karla Velikog, Hrvati tjerali Avare iz Podunavlja. Francuski su križari, doduše, pomogli Mlečanima osvojiti Zadar 1202, a francuska flota u nekoliko je navrata napala mjesta u Istri i na sjevernome Jadranu početkom 18. stoljeća, za vrijeme Rata za španjolsku baštinu, ali „saveznička“ su iskustva daleko trajnija. Tako je Luj XIV. imao svoju jedinicu lake konjice za posebne namjene nazvanu prema regrutima iz Hrvatske (Cravattes), koja je zabilježena na prikazima najvažnijih bitaka iz tog vremena. U pariškim Invalidima (bolnici i domu za veterane koju je osnovao isti kralj) brojni su tragovi vojnika porijeklom iz Hrvatske, upisanih u registar razvojačenih branitelja, među njima zasigurno i oni koji su ranije ratovali zajedno s Petrom Zrinskim i Franom Krstom Frankopanom, a nakon njihova pogubljenja 1671. izbjegli u Francusku i potražili utočište na Lujevu dvoru, gdje su nekoliko godina ranije kolale grafike u čast banu Nikoli Zrinskome, junaku u ratovima protiv Osmanlija.

Ratni drugovi

Hrvati su, naravno, sudjelovali u ratovima na strani Carstva kojemu su se svojevoljno priklonili 1527. godine u Cetingradu, bili strah i trepet protivnika i civila tijekom  Tridesetogodišnjega rata (posebno strašna godina za stanovnike Alsacea prozvana je tamo „Godinom Hrvata“), a barun Trenk haračio je sa svojim pandurima po europskim ratištima u 18. stoljeću. Hrvati su branili Carstvo Habsburga i protiv Luja XIV. i protiv Napoleona, ali Bonaparte se i nama uvukao pod kožu – kada je kod Borodina trebalo probijati ruske redove, to su učinile hrvatske čete, kojima je francuski car odao posebno priznanje, prije desetak godina ovjekovječeno na spomen-ploči izloženoj u unutrašnjem dvorištu Invalida u Parizu. Prizor sinjskih alkara na vojnoj paradi u Parizu povodom francuskoga Dana državnosti 14. srpnja, može dočarati trenutak ratničkog ponosa koji su osjećali vojnici iz Ilirskih provincija pod komandom jednog od najvećih vojnih genija u povijesti.

Ne treba slaviti ratove, ali treba se sjećati junaštva i žrtve onih koji su se našli u prvim redovima. Neki od njih tamo su dospjeli svojevoljno, vesela srca, neki iz osjećaja dužnosti, neki zato da bi pomogli slabijima, žrtvama agresije. Takav je bio Jean-Michel Nicolier, nalik Rimbaudu, kojega je njegov „pijani brod“ doveo do hrvatskoga grada na Dunavu. Zaslužio je svoj portret na navijačkom transparentu, zaslužio je posmrtno odlikovanje, poprsje i most u Vukovaru. Zaslužio je i jednu od najljepših posveta junačkome srcu: „Navik on živi, ki zgine pošteno.“ Hvala, Jean-Michel, i hvala navijačima koji su pokazali da tvoja žrtva u Hrvatskoj nije zaboravljena.