Uspomena dostojna onoga koga se sjeća

Vrijeme smo kao (zapadna) civilizacija navikli doživljavati linearno. Povijesni protok događaja mislimo linearno, misli prenosimo na papir linearnim putem, glazbena partitura traži linearni put čitanja kako bi mogla ispuniti svoje vremensko postojanje, pa i život, s obzirom na to da se odvija u protoku vremena, nužno ima svoju linearnu doživljajnu komponentu. Međutim, sjećanje se služi sasvim suprotnim principom. Krenemo li se (pri)sjećati, iz te predodređene linearnosti počet će iskakati točke sjećanja i naoko se nasumično slagati u neku novu cjelinu. Ono što zovemo životom zapravo je mozaik sačinjen od mnoštva trenutaka koje smo, iz različitih razloga, odlučili sačuvati od zaborava. Sjećanje je selektivno i pristrano, no činjenica jest da što je proživljeno vrijeme bilo ispunjenije onim točkastim trenucima, to će mozaik života biti raznovrsniji obličjima i šareniji bojama.

Korizmeni koncert Zagrebačke filharmonije u zagrebačkoj katedrali pod ravnanjem maestra
Vladimira Kranjčevića, izvedba Muke po Ivanu J. S. Bacha, 7. travnja 2017. / Snimio Igor Šoban / PIXSELL

Ime koje svima zvuči poznato

Bez obzira koja ste grančica na stablu glazbeničke struke, kojoj generaciji pripadate i jeste li se s njim ikada susreli ili niste, ime Vladimira Kranjčevića mora vam biti poznato. Rijetki su glazbenici čiji život može pričati toliko priča koliko ih izranja iz lika i djela Vladimira Kranjčevića, a da sjećanje može biti gotovo nepresušan izvor spoznaja i tumačenja potvrđuje nova knjiga Saše Dracha objavljena 2024. godine u izdanju Sandorfa. Antikvar, novinar i prevoditelj Saša Drach ujedno je glazbeni entuzijast, prvenstveno usmjeren jazzu, o čemu svjedoče njegove knjige Priče o jazzu i drugi zapisi te Svijet jazza: Od Adorna do Johna Zorna. Pet godina prikupljao je građu koja je rezultirala knjigom Do posljednjeg zbora. Vladimir Kranjčević, život i djelo „koja se temelji na nizu dugih razgovora s maestrom u njegovu domu i pomnom istraživanju maestrova života, vremena i djela. Knjige, novinski članci, televizijske i radijske emisije, arhivi i brojni susreti s njegovim učenicima, studentima, kolegama muzičarima i prijateljima, sve su to bili izvori“ koje je Drach složio u štivo koje približava čitatelju osebujnu biografiju Vladimira Kranjčevića.

Punim glazbeničkim plućima

Naslovom Do posljednjeg zbora knjiga jasno aludira na popularni televizijski show u kojemu su se natjecali amaterski zborovi, a Kranjčević je, pak, kao stručni autoritet, ali i kao rječit i zabavan komentator, vodio glavnu riječ u žiriju. Taj je show bila ona višnja na šlagu na torti Kranjčevićeva bogatog života. No, iz istoga je naslova moguće iščitati i varijantu „do posljednjeg daha“ jer Kranjčević je doista živio punim glazbeničkim plućima do samoga kraja. Drugi dio naslova knjige pretendira na obuhvatnost koju inače donose izdanja monografskog tipa. No, bez obzira na sugestiju koju želi podastrijeti čitatelju, Saša Drach nije ovu knjigu mislio kao monografiju. I to se ispostavilo kao dobra odluka.

Knjiga je podijeljena u tri cjeline u kojima priče raspodijeljene u poglavlja prate Kranjčevićev životni put. Prva cjelina započinje njegovim rođenjem, obiteljskim kontekstom i prvim glazbenim koracima u kući bake i djeda Heršak u Križevcima gdje su Vladimira i njegovu stariju sestru Stanku roditelji poslali nakon bombardiranja Zagreba, a završava godinama provedenima na mjestu nastavnika u Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog. Druga cjelina započinje pričom o Varaždinu s kojim će Kranjčević biti duboko i trajno povezan, prvenstveno kroz Varaždinske barokne večeri, te otvaranjem plodne suradnje s Akademskim zborom Ivan Goran Kovačić, a zaključuje je Kranjčevićev odlazak na stalni angažman na Radioteleviziju Beograd. U jeku predratnih okolnosti 1991. godine beogradski prijatelji omogućuju mu da ode iz Beograda, i upravo avionskim letom u zoru, s jednim koferom najnužnijih stvari, započinje treća cjelina knjige. U njoj su posebna poglavlja posvećena njegovu opernom mandatu, poslijeratnom povratku koncertnim suradnjama s ansamblima RTS-a, periodu kada je bio šef dirigent Simfonijskog orkestra HRT-a. Završno poglavlje knjige ujedno je i završno poglavlje Kranjčevićeva života koji je proveo u domu umirovljenika u Odri.

Izd. Sandorf, 2024.

Vješt novinarski stil

Vještim novinarskim stilom Saša Drach preoblikovao je potencijalno zamoran monografski monolit u uzbudljivo putovanje kroz izuzetno uzbudljiv život. Iako knjiga načelno prati kronološki tijek Kranjčevićeva života, ona mu ne robuje, pa često vraća čitatelja u neki trenutak prošlosti ili, pak, nastavlja slijediti tragove u budućnost. Pritom Drach često pruža dodatne informacije koje uvode čitatelja u kontekst vremena i prostora. Na taj je način postignuta dinamičnost teksta koji kontinuirano otvara nove čitateljske perspektive. Možete čitati „po redu“, ali jednako je dopušteno „skakati“ po poglavljima i birati segment, priču ili anegdotu koja vam je u tom trenutku privlačna. Primjerice, kako je na proslavu 140. godišnjice varaždinske glazbene škole poveo šeststo učenika iz dviju zagrebačkih gimnazija u kojima je radio, sa svim profesorima, u devetnaest velikih autobusa; o večeri kod Rainiera III. i Grace Kelly koja se ispričavala za nered jer su djeca mala i pesi trče uokolo; o tome kako je Milana Horvata zvao Milček; kako je u manastiru Savina nedaleko od Herceg Novog naišao na gramofonsku ploču s Mokranjčevom Liturgijom Sv. Ivana Zlatoustog čija ga je glazba fascinirala; o proslavama Novih godina kod obitelji Murai, Štefanja kod Radićevih, okupljanja u domu Raukarovih, o prijateljstvu s Krpanima; ili o ručkovima u Nodilovoj na kojima je okupljao crkvene uglednike.

Kranjčević se nije ustručavao govoriti o političkim prilikama i neprilikama, imenovati osobe i situacije iz političkog, društvenog i glazbeničkog miljea, otvoreno progovoriti o svađama, prozivkama, prešućivanjima, napadima, čak i tužbama. Ali u ovoj knjizi ne progovara samo Vladimir Kranjčević, već i niz drugih osoba koje su s njim bile u privatnim ili profesionalnim kontaktima. A jedno od najljepših svjedočanstava jest ono o njegovu posljednjem ručku u stanu u Nodilovoj kada je Danica spremila ono što je najviše volio, „naša domaća jela“: goveđu juhu s domaćim rezancima, pire-krumpir, špinat i faširance.

Snaga Kranjčevićeve geste

Fotografije su vizualni začin ovome izdanju, grupirane poput intermezza između triju glavnih dijelova knjige osvjetljavajući pojedine trenutke iz Kranjčevićeva života i karijere. No, znakovite su one odabrane da uokvire priču o maestru (kako ga Drach najčešće naziva). Na naslovnici crnoga knjiškog izdanja čitatelja prodorno, ravno u oči, gleda Vladimir Kranjčević ispod oboda crnog šešira, a u zamućenoj pozadini lik je pjevača, i to zborskoga, jasno aludirajući na jednu od najvažnijih uloga koju je Kranjčević za života imao. Druga fotografija koja opisuje njegovu karijeru nalazi se s unutrašnje strane korica na kraju knjige, prikazujući Kranjčevića za dirigentskim pultom, a čitateljev pogled iz ptičje perspektive dodatno naglašava snagu Kranjčevićeve geste prisutne u dlanovima otvorenima prema nevidljivim glazbenicima.

Knjigom Do posljednjeg zbora Saša Drach uspio je u stvarnost pretočiti rečenicu kojom je zaokružio svoje knjiško druženje s Vladimirom Kranjčevićem: „Uspomena na njega traje.“ Knjiga je to dostojna uspomene koju smjera čuvati.    (Članak sufinancirao JANAF)