Tanka granica

Roman Gospodar muha Williama Goldinga, premda objavljen sredinom 20. stoljeća, zapanjujuće je relevantan i danas. U središtu mu je dubinsko istraživanje ljudske naravi, sukob civiliziranog ponašanja i nagonske brutalnosti, što u naše vrijeme posebno odjekuje u kontekstu društvenih previranja, političkih manipulacija te sve većeg raskola među ljudima različitih svjetonazora. Osječka kazališna adaptacija objedinjuje sve te elemente u jednu gustu, pomalo klaustrofobičnu priču, ističući koliko lako tanki sloj civilizacije može nestati pod naletom ljudske pohlepe, straha i potrebe za moći.

U maniri artaudovskog totalnog teatra, fokus je na fizičkom izrazu, mimici, pokretu, scenskom prostoru, svjetlu / Snimio Kristijan Cimer

Adaptacija Patrika Gregureca i Vanje Jovanovića, uz dramaturšku podršku samog Gregureca, ostaje donekle vjerna Goldingovu izvorniku, ali istovremeno se ne boji odmaknuti od klasičnog pripovijedanja kako bi izvedba bila primjerenija kazališnom mediju, prikazujući je u maniri artaudovskog totalnog teatra u kojem se umjesto fokusiranja na dramsku radnju i verbalnu strukturu u prvi plan stavlja fizički izraz, mimika, pokret, scenski prostor, svjetlo, zvuk i ritam. To je vjerojatno bilo dodatno motivirano i izvorno dječjim likovima koji su ovdje utjelovljeni odraslim glumcima, što je redatelja potaknulo da se, umjesto na psihološku uvjerljivost, usmjeri na vizualnu i atmosferičnu dimenziju: sve je više „pokazano“ nego „odglumljeno“, a nasilje, ključno za roman, na pozornici se prikazuje simboličnim gestama. No, unatoč očitoj namjeri da se na razini prostora i kontakta s publikom osjeti dublja povezanost, ostaje dojam da su empatija i uživljavanje ipak ustuknuli pred scenskim slikama i dramaturškom zaigranošću. Usto, česta upotreba naratora, koji prekida i prepričava radnju, dodatno naglašava otuđujući element i distanciranost od psihološke razrade likova čime unutarnji motivi protagonista ostaju tek naznačeni.

Najbolji dijelovi ove predstave očituju se u scenografiji Davora Molnara, kostimografiji Marija Tomaševića, glazbi Ljudevita Laušina, koreografiji Melise Beqaj i oblikovanju svjetla Anđele Kusić.

Publika je smještena na sceni oko središnje platforme s triju strana, koja je prekrivena pijeskom te mobilna, što se pokazuje izvrsnim rješenjem za prikaz otoka, a i omogućava lake promjene scenske situacije – od ritualnih okupljanja do mučnih „lovova“. Oko platforme su postavljene i kante s vodom, čime se dočarava morska okolina i omogućuje stvaranje prizora koji nadrastaju fizički scenski prostor. Jednako tako, minimalistički kostimi doprinose dojmu te isprva uredne uniforme i nevina dječja lica progresiraju u rasparane krpice i ratnički obojana lica, čime se dodatno naglašava prijelaz iz civiliziranog u divlje stanje.

Uz to, Laušinova ritualna glazba zajedno s koreografskim elementima produbljuje osjećaj napetosti i prijeteće atmosfere, a dijelovi s klasičnom glazbom u trenucima surovog divljaštva pojačavaju kontrast propadanja civilizacije. Kada se tome dodaju i svjetlosni efekti koji se prebacuju iz jarke egzotike u nagle bljeskove mračne tjeskobe, izmjenjuje se moćan kontrapunkt dječjem, ali ipak zastrašujuće nasilnom svijetu.

Glumačka postava zajednički čvrsto funkcionira pa se Ralph (Vedran Dakić) ističe postupnim prijelazom iz moralne čvrstoće u konfuziju i strah, dok Pajcek (Antonio Jakupčević) utjelovljuje dobrodušni i intelektualno ranjivi moment dječaka koji se svim silama trudi očuvati poredak. Jack (Ivan Ćaćić) uspijeva snažno dočarati brutalnu ambiciju za moći, izvlačeći mračne crte ljudske naravi. Roger (Aljoša Čepl) odiše kontinuiranom tihom prijetnjom te postupno sugerira mračniju okrutnost unutar grupe, dok Simon (Matko Duvnjak Jović) zrači blagom empatijom i iskrenom težnjom za mirom, a posebno je dojmljivo njegovo neverbalno utjelovljenje zla. Maurice (Dominik Karaula) i Bill (Mirko Ilibašić) suptilno naglašavaju kolektivnu dinamiku, oslikavajući kako se i „tiši“ članovi skupine lako povode za kaosom, dok Eric (Duško Modrinić) i Sam (Miroslav Čabraja) uvjerljivo tvore dvojni lik, balansirajući između kolektivnog straha i opojnog zova nasilja.

Osječka verzija Gospodara muha pruža dojmljiv, na trenutke potresan uvid u ponore ljudske prirode. Temeljna simbolička razina o sukobu instinkta i civilizacije ovdje je naglašena kombinacijom stiliziranog nasilja, atmosferom i vizualnim dojmom koji se očituju u efektnoj scenografskoj invenciji, glazbi, efektnom oblikovanju svjetla i uvjerljivim kostima, a glumački ansambl, iako ograničen u psihološkoj dubini, zajednički nosi atmosferu opće pomračenosti, čime se u cjelini potvrđuje aktualnost djela, ukazujući na tanku granicu između civiliziranog čovjeka i divlje zvijeri, nad čime bismo se svi trebali zamisliti.