Stotinu nijansi tame

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci jedan je od 12 partnera projekta Europske unije pod nazivom DECONFINING, čiji je cilj istraživanje novih načina umjetničke i kulturne suradnje između Europe i Afrike, u ime stvaranja participativnog modela interkontinentalne razmjene – zaključak projekta obuhvaća i izdanje fokusirano na implementaciju inovativnog modela upravljanja interkontinentalnim projektima. Četverogodišnji program započeo je krajem 2022. godine i uključuje preko 250 umjetnika, 2500 predstavnika kulturnih organizacija i 400 aktera iz više od 30 zemalja, a Zajc je nositelj cjeline Artistic expression and capacity building: Cultural Deconfining Instructions. Program započet književnim natječajem na temu Deconfining – Ilegalne migracije okrunjen je predstavom nastalom u koprodukciji između riječkog HNK i Nacionalnog teatra Tunisa, koja je nakon premijere i tek jedne reprize u matičnoj kući započela turneju gostovanja u partnerskim gradovima.

U tami se granice ne ističu, ali iz nje izviru, poručuje nam režija / Snimio Ahmed Bousnina

Ilegalne migracije kao jedna od najaktualnijih tema današnjice

Scenski rad naslova In the Belly of the Whale (U utrobi kita) nastao je prema motivima kratkih priča Ive Papić, Dorotee Šušak, Samie Amami i Moune Ben Haj Zekri, odabranih u sklopu Zajčeva natječaja, te je, na svakoj razini, spoj različitosti umjetnika koji su ga ostvarili – kao potpuno novi umjetnički proizvod koji je jednako sličan koliko i potpuno neovisan od svojih autora. Ne možemo još znati koliko su inovativni načini suradnje koji su započeti i koji će se još razvijati u sklopu projekta te koliki je Zajčev utjecaj na stvaranje tih metoda, no ono što je sigurno jest da je ova predstava (još jedan) savršeni dokaz zašto treba ustrajati na programima umjetničke suradnje, pogotovo onima koji nadilaze kulturološke, vjerske, političke i društvene različitosti.

In the Belly of the Whale progovara, jednostavno rečeno, o ilegalnim migracijama i granicama kroz koje se iste protežu. Riječ je, naravno, o jednoj od najaktualnijih tema današnjice, toliko utkanoj u društvo da je, čini se, ni najsloženiji kazališni jezik nije u stanju zamrsiti. Jer, bez obzira na političke okvire koji jačaju i zatvaraju vrata suradnji i solidarnosti, društvena svijest ne poznaje granice.

Osmoza surove stvarnosti i njezinih alegorijskih obličja

Nije ovo prvi put da se ovdašnja publika susreće s temom migracije na pozornici, no ono što ovu predstavu čini unikatom u hrvatskom kazališnom kontekstu jest određena veza koja se stvara između riječi i prostora, u neprekidnoj komunikaciji opipljivog i efemernog, doslovnog i prenesenog. In the Belly of the Whale živi u osmozi između surove stvarnosti i njezina alegorijskog, univerzalnog obličja, a polupropusna membrana koja ih razdvaja (ne)stabilna je koliko i uvjerenja gledatelja s kojima se susreće.

Razvoj scenske radnje istovremeno se odvija u dva paralelna svijeta. Dok književni, dramaturški aspekt – autorica i redateljica je Marwa Manai, a dramaturgiju potpisuje Maja Ležaić – dovodi na scenu niz sudbina koje, svaka na svoj način, oslikavaju glavnu tematiku, scena progovara o njihovim (i ostalim) pričama sugestivnim kazališnim jezikom. Na vizualnoj razini, glavni alat Manaijine režije – uz sjajan dizajn svjetla i scene što ih potpisuju Alan Vukelić i Fayssel Salah – jest tama, u svim svojim nijansama. Mrak obavija figure na sceni, žive i nežive, pokretne i nepokretne, služeći publici kao svojevrsni krupni plan i stapajući gledalište s pozornicom. U tami pronalazimo priče migranata te simbole i alegoriju njihovih iskustava – izvrstan glumački ansambl čine Sonia Zarg Ayouna, Serena Ferraiuolo, Allem Baraket, Thaweb Idoudi, Nedia Belhaj, Mario Jovev, Edi Ćelić, Anis Kammoun i Marwa Manai.

Tama služi kao poveznica u vremenu i prostoru, skrivajući i istovremeno naglašavajući postojanje podmuklih granica, onih postavljenih u ime zaštite i očuvanja ustaljenih struktura (što političkih, što društvenih), granica koje nam oduzimaju ljudskost, iz kojih nikakvo svjetlo ne može izniknuti. U tami se granice ne ističu, ali iz nje izviru, poručuje nam režija. Kao što, paralelno, na prenesenoj razini scenske radnje, iz (gotovo isključivo) akromatske vizualne slike izvire crvena boja, još jedna svojevrsna polupropusna membrana u osmozi predstave. Uza svu simboliku crvene boje, tu je pronalazimo i kao prikaz migracija i kao amblem sustava koji im se protivi (u niti koja predstavlja migracije i ljudske sudbine, kao i u stolici s koje progovara autoritet), suptilno ih vežući i zaplećući – scenograf je Alan Vukelić, a kostimografkinja Sandra Dekanić. Sličnu ulogu igraju i videoprojekcije (Souheil Ben Hamida) koje u određenim trenucima rastežu granice, simbolički i(li) doslovno, između različitih vremena i prostora, između stvarnosti i alegorije.

Vizualni identitet predstave usko je povezan i sa zvučnom slikom (originalnu glazbu potpisuje Riadh Bedoui), što u jednakoj mjeri čine i dijegetički i izvandijegetički glasovi, zvukovi i šumovi. Poput glasnih pucketavih šumova koji dočekuju publiku pri ulasku u dvoranu, postavljajući nelagodnu atmosferu, ključnu za prvu scenu, ili zvuk potpetica koji stvara gotovo nesnosnu napetost prije jednako napete scene ispitivanja migranta. Izolirajući – zvučno i vizualno – određene dijelove neverbalne scenske radnje, režija im pridodaje jasnu dramaturšku funkciju, koja se na taj način nadovezuje na onu koju ispunjava sam dramski tekst.

Simbioza političkog
i simboličnog

In the Belly of the Whale predstava je koju shvaćamo svjesno i podsvjesno, u gotovo jednakoj mjeri, predstava koja uspostavlja komunikaciju s publikom na temelju razumljivih tematika i situacija koje nedvojbeno izazivaju empatiju, solidarnost, možda čak i poistovjećivanje gledatelja s likom – postavljajući te motive u okvir prenesenog i simboličkog istinskim kazališnim jezikom. Fragmentarnost radnje i priče (kao i jezična i etnička raznolikost) upotpunjuje se značenjima i simbolima koji proizlaze iz simbioze vizualne i zvučne slike.

Krajnji rezultat je scenski rad koji se ne ograničava metodama uobičajenog političkog teatra, već upravo zbog svoje poetičke, alegorijske – rekli bismo, tipično „kazališne“ – dimenzije, progovara o poznatim temama na sasvim neočekivan način. Promijeniti društvo nabolje zvuči malo manje naivnim kad su u pitanju ovakve predstave, a jedino što može uistinu umanjiti njihov utjecaj jest njihovo površno prisustvo u istom tom društvu.

U idućih mjesec dana riječki Zajc nije najavio nijednu reprizu predstave. Premda je, naravno, riječ o proizvodu projekta čiji je cilj istraživanje i usvajanje novih načina interkontinentalne suradnje, ograničavajući domet kod publike cjelokupni se program ipak približava onoj (nažalost) dobro poznatoj priči o skupim kulturnim programima, ograničenima na malu elitu entuzijasta i stručnjaka, koji vrlo brzo padnu u zaborav jer ne ostavljaju trajnu promjenu i dovoljno snažan utisak kod „šire“ javnosti. Projekt DECONFINING još uvijek traje, pa tko zna, možda i ova predstava stigne ostaviti trag kod riječke publike – ako joj se samo pruži prilika.