Stanje generacije u noći bez izlaza

Dinamičan, mračan i smiješan, pomalo i nespretan, a na kraju potresan, drugi cjelovečernji uradak mladog hrvatskog filmaša i bečkog studenta režije kod Michaela Hanekea, Svebora Mihaela Jelića, Frka bez sumnje je jedan od najzanimljivijih aktualnih filmova iz domaće proizvodnje. Snimljen s nezamislivo malim budžetom u odnosu na mainstream filmove kojima se može nasloniti na rame, nezavisne je produkcije te je nastao uz pomoć srčane, entuzijastične ekipe koja je radila bez honorara. Film je na prošlogodišnjem Pulskom filmskom festivalu nagrađen posebnim priznanjem Kino mreže.

U ovom neonoir trileru urbane ulice Osijeka u jednoj panonskoj noći postaju neonskim poprištima na kojima se bezdan generacije pokušava premostiti humorom i naivnim optimizmom

Dok Zagreb i Split dominiraju hrvatskom kinematografijom narativa smještenih u urbane sredine, sada ulice i zgrade Osijeka postaju gotovo pa likovi u trileru. Grad tišine i ravnice u Frki nije samo još jedna kulisa: on je živi prostor pun potencijalnih opasnosti i nelagodne slobode. Osijek ovdje predstavlja karakter sudbine koja diše s mladim likovima dok s njegovog asfalta odjekuju egzistencijalna tjeskoba, društvena ograničenja i indiferencija.

Priča je, kao i u Jelićevu prvijencu, Zagrebačkom ekvinociju, na granici između socijalnog realizma i noćne avanture. Dilerici Niki (Kristina Jovanović) ukradu bicikl u kojem se nalazi roba. Njezin šef, krupni diler Petar (Vedran Dakić), ne pristaje na izgovore: ili će mu vratiti izgubljeno pronalaskom dužnika s liste, ili će se njezin život slomiti pod silinom dugova koje ne može platiti. Nikina potraga za Petrovim dužnicima pretvara se u potragu za smislom koju ona sama sebi nije u stanju priznati, jer je svaki novi susret prilika za bijeg ili još dublje zarobljavanje među vlastite iluzije. Spočetka protiv, njezin stari prijatelj, uštogljeni budući stomatolog Luka (Sven Latinović, koji je ujedno i scenarist, te jedan od producenata filma, uz Iris Tomić) odluči joj pomoći na zadatku.

Elementi trilera dobro su ukomponirani, film drži solidan ritam, a dinamika radnje neprestano se osvježava avanturističkim lutanjima i uvođenjem novih likova. Kompozitor je Juraj Valentić, kao i u Ekvinociju, a snimatelj je ovaj put Xavier Pawlowski. Frka je i suštinski film noći, ne samo kronološki, jer noć mekše briše granice nudeći pregršt mogućnosti, rastapa okvire stvarnosti ostavljajući likove da se suoče s onime što jesu ili što su mislili da jesu.

Neke su scene preduge i fali im konciznosti, neke previše afektirane, dok gluma nije uvijek uvjerljiva, a na trenutke je i neujednačena. Energična Kristina Jovanović nosi film, i izvrsna je njezina sloboda u izričaju među likovima kojima je zajedničko to da ne znaju što bi sa sobom. Dramska napetost između nje i Luke solidno je postignuta, a Latinovićeva je izvedba vjerna i vrlo autentična. Likovi, koji veći dio noći provode u Lukinu autu u potrazi za dužnicima, sačinjavaju zanimljiv spoj. Uz Niku, tu su i ambiciozna buduća arhitektica Sara (Antonija Mrkonjić) te blag i srdačan budući psiholog Voki (Luka Vondrak). Njihovi su međusobni odnosi vješto oblikovani kroz sve zanimljivije dijaloge, kako odmiče noć.

Scene su ponekad gotovo teatar apsurda – jedan od Petrovih dužnika, histerija i šiza Mesožder Krvavica (izvrsni Domagoj Ivanković), u razbacanome stanu punom suludih detalja, groteskni je predstavnik prošlosti koja se uporno ugurava u sadašnjost, dok preplašeni mladi pokušavaju pronaći svoje mjesto u svijetu koji ih ne prepoznaje. Izvrsno iskorištene ready-made opskurne lokacije poput Katakombi preko Drave, podvožnjaka na Vinkovačkoj gdje Nika raspačava svoju ‘robu’, kao i trgovina Veliki odmor te mjesto finalnog okršaja i tragedije, Glavna tržnica, postaju neonska poprišta na kojima se bezdan generacije pokušava premostiti humorom i naivnim optimizmom.

Još uvijek amateristički ali ujedno i vrlo ambiciozno, Jelić je ovdje izvrstan kroničar odjeka neke prošle epohe na današnjicu svoje generacije dok toj istoj generaciji svojim filmovima kirurški precizno očitava puls. Baveći se trivijalnim, na nepoliran, sirov način, ali iskreno i bez eskapizma, dotiče iznimno važnu društvenu temu. Iznoseći refleks minule epohe na mlade pojedince intertekstualno postavlja pitanja – što i kako dalje – na koja film zasad ne daje odgovore, no to nije bitno. Bez spektakularnih gangsterskih obračuna i bez mitskih dramskih obrata, ovaj neonoir triler koji se odvija u jednoj panonskoj noći na urbanim ulicama Osijeka, ne samo da uspijeva izgraditi napetost, već izvrsno podastire ovo važno pitanje opisujući duh generacije koja dolazi.

Na Frku možemo gledati i kao na nastavak, jer označava prelazak u novu fazu u životima istih, što može ukazati na to da će Jelićeva dosadašnja dva igrana filma možda jednog dana postati dijelom trilogije ili nekog sličnog idejnog ciklusa. Uz izvrstan spoj festivalske estetike i komercijalne atraktivnosti, s boljom karakterizacijom likova nego u svom prvijencu te uz toliko smanjena sredstva, konceptualna snaga ovog filma upravo je u tome što ne nudi rješenja, ne zaključuje, bez sudbonosnih je preokreta i ne nudi nikakve iluzije da će biti bolje – ostaju samo noć i grad koji ne mari. Ako je Zagrebački ekvinocij bio svojevrsni krik i euforija jedne generacije, Frka je njezin umorni uzdah, mamurluk njezina jutra, koje samo donosi nove dugove.