Prljavi poslovi u prljavom gradu

Zaključni prizor biografske drame The Apprentice: Priča o Trumpu iransko-danskog redatelja Alija Abbasija (1981), ostvarenog u kanadsko-dansko-irsko-američkoj produkciji, prikazuje susret protagonista, uspješnog građevinsko-nekretninskog poduzetnika Donalda Trumpa s novinarom Tonyjem Schwartzom, uz Trumpa suautorom buduće knjige Umjetnost pregovaranja/pogodbe (The Art of the Deal) koja će 1987. provesti trinaest tjedana na vrhu New York Timesova popisa najprodavanijih knjiga te još trideset pet tjedana među najprodavanijih sto, a do danas će, iako nema točnih podataka, biti prodana u više od milijun primjeraka. U Trumpovu uredu staklenih zidova s pogledom na njujorški Central Park, na 26. katu nebodera zvanog Trumpov toranj, dvojac vodi inicijalni razgovor vezan uz pisanje rečene (auto)biografije, pri čemu Trump, dakako, nepopustljivo nameće vlastite stavove i vizije oko toga kako valja pristupiti djelu koje će ga reklamirati, pritom ponajprije samohvaleći svoju vještinu pregovaranja i sklapanja pogodbi, što smatra svojom najvećom vrlinom. Iako Trumpa pomalo zatekne Schwartzovo pitanje: „Ali koja je svrha sklapanja tih pogodbi?“ što se, bit će, podtekstualno odnosi na to donose li one neku širu društvenu dobrobit, on okretno odgovara: „Sklapanje pogodbi je samo sebi svrhom.“ I dodaje: „Sklapanje pogodbi je umjetnost.“

Film je usmjeren na Trumpov razvoj i uspon uz pomoć
starijeg i iskusnijeg odvjetnika Roya Cohna / Izvor Editus

U jednom drugom odličnom, jednostavno oblikovanom prizoru Trump liječniku od kojega traži medicinsku pomoć izlaže svoju teoriju funkcioniranja ljudskoga tijela, a kad mu ovaj otpovrne da to nije točno, Trump, ne trepnuvši, odgovara da jest, i nastavlja. Jer, po vlastitu mišljenju, on je naprosto uvijek u pravu, a sugovornika koji se ne slaže, makar stručnjaku iz područja o kojem je riječ, ni ne sluša. Nepopustljivo i agresivno nametati svoje, bez obzira na utemeljenost i opravdanost stavova, njegova je cjeloživotna strategija i svakosekundna taktika. U kojoj, pritom, uživa i provodi je prirodnom lakoćom.

Ta mu je stremljenja, usto, u tri jednostavna i učinkovita pravila uspjeha, jasno kanalizirao zloglasni odvjetnik Roy Cohn. Prvo pravilo: „Napadati, napadati, napadati!“ Drugo: „Uvijek poricati, nikad ne priznati krivnju.“ Treće: „Nikad ne priznati poraz, uvijek proglasiti pobjedu.“

Prigodom Trumpove prve kandidature za predsjednika SAD-a 2016. Tony Schwartz će nakon tridesetak godina šutnje o spisateljskoj suradnji s Trumpom – suautorstvom Umjetnosti pregovaranja/pogodbe zaradio je oko dva milijuna dolara pa je smatrao da je poštenije osobno mišljenje zadržati za sebe – javno iznijeti da je mnogo toga u knjizi frizirano, podešeno tako da bi glavni lik djelovao simpatičnije i da bi se knjiga bolje prodavala. Uz ostalo i izjava iz koje je oblikovan naslov. Trumpu je, reče Schwartz, pri sklapanju pogodbi, naravno, stalo do toga da zaradi novac te stekne i pokaže još koju mjeru moći, a priča o uživanju u umjetnosti te vrste tek je zgodna, prijemčiva floskula koju je, tražeći načine da napiše zanimljivo djelo, osmislio Schwartz.

Snimljen prema scenariju Gabriela Shermana, smješten u razdoblje od početka 1970-ih do sredine 1980-ih, The Apprentice je usmjeren na Trumpov razvoj od razmjerno nevještog i umjereno naivnog, ali upornog i nepopustljivog sina uspješnog poslovnog čovjeka, investitora i rentijera, prema samouvjerenom graditelju zgrada, kockarnica, hotela, golf-terena i inih nekretnina, uz neprocjenjivu pomoć starijeg i iskusnijeg, kako je u filmu prikazano, podjednako beskrupuloznog, samoživog, osornog, borbenog, nepoštenog, moći, slave i bogatstva željnog mizantropa, odvjetnika Roya Cohna uz čije se tutorstvo posve oslobodio osjećaja grižnje savjesti.

Abbasijev pristup spretno i bešavno spaja dinamičnost i svojevrsnu neobveznost, igrajući se s temeljnim tonom nenaglašeno dokumentarističkog nizanja događaja i epizoda, ubacujući  ovdje-ondje ponešto arhivskog materijala, bez zazora dopuštajući da poneki kadrovi budu loše komponirani, da likovi ispadnu iz okvira, da pokoji odsječak odiše amaterizmom i dilentantizmom. No nikad pretjerano i nikad tako da bismo pomislili kako je uistinu riječ o neznanju i nesposobnosti filmaša, već se time, kao i prevladavajuće zagasitim smeđe-zeleno-sivim koloritom u kojem New York, osnovno poprište Trumpovih prljavih poslova, izgleda prljavo i ružnjikavo (takav je tih godina i bio), nenametljivo dočarava neposrednost, a na određeni način umanjuje i moguća težnja ka (vjerojatno neželjenima) velebnosti cjeline i veličanju protagonista. Glavni glumci, Sebastian Stan u ulozi Trumpa, nominiran za Oscara za glavnu mušku ulogu, i Jeremy Strong u ulozi Cohna, nominiran za Oscara za sporednu mušku ulogu, odlični su, Strong posve al pari intenzivnom Jamesu Woodsu koji je Cohna igrao u televizijskom filmu Građanin Cohn (Citizen Cohn, 1992) Franka Piersona.