Pothvat vrijedan revitalizacije

Da ideja muzeja iseljeništva u Hrvatskoj nipošto nije nova, pokazala je prva tribina na tu temu održana 12. ožujka u Maloj dvorani Matice hrvatske u organizaciji Odjela za međunarodnu suradnju i iseljeništvo.

Tribina naslova Hrvatska dijaspora i njezina ostavština okupila je zainteresiranu publiku kojoj su znanstvenice Darija Hofgräff, savjetnica u Hrvatskom državnom arhivu, i Vlatka Lemić, voditeljica Središnjeg ureda za arhivsku građu Sveučilišta u Zagrebu, predstavile dvije vrlo aktualne i za problematiku muzeja iseljeništva važne teme. Vlatka Lemić govorila je o zanimljivom projektu međunarodne suradnje arhivista Arhivi i tragovi migracija (AToM) čiji je cilj očuvati i virtualno mapirati arhivsku baštinu o migracijama te „naglasiti ulogu arhiva kao mjesta komunikacije između zajednica, kultura i država kroz različita razdoblja“.

Prvi muzej hrvatskog iseljeništva predmet je istraživanja Darije Hofgräff koja je njegovu povijest ispričala na temelju istraženoga arhivskoga gradiva koje se čuva u Zagrebu i Splitu.

Naime, prva inicijativa o osnutku muzeja hrvatskog iseljeništva pojavila se već 1930. godine. Pokrenuo ju je Fedor Aranicki, pravnik i voditelj Iseljeničkog komesarijata koji je nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije preuzeo pravne poslove nekadašnje Kraljevske zemaljske vlade. Aranicki je poticao i osnutak Odjela za kulturnu propagandu i katastar naselja na čijem je čelu bio Nebojša Travica. Taj je odjel usko surađivao sa Savezom organizacija iseljenika, privatnom inicijativom koja je poticala izgradnju iseljeničkih domova, za nezbrinutu djecu ili osiromašene iseljenike koji su se morali vratiti iz inozemstva. Ta se inicijativa zalagala i za otvorenje Iseljeničkog muzeja.

Iseljenički muzej otvoren je 1933. godine u Zagrebu na temelju rješenja tadašnjeg ministra Ivana Pucelja. Muzej je imao aktivnu podružnicu u Splitu, a 1934. osnovan je i Iseljenički institut kojemu je na čelu bio Artur Benko Grado.

Službeno otvorenje Iseljeničkog muzeja bilo je 1936, a s obzirom na to da je Aranicki već 1931. premješten u Beograd na mjesto pomoćnika ministra socijalne politike i narodnog zdravlja, prvi voditelj muzeja bio je Milostislav Bartulica. Sjedište muzeja najprije je bilo u Branimirovoj ulici, ali je uskoro preseljeno u Palmotićevu zbog blizine željezničkog kolodvora.

Iseljenički muzej u Zagrebu, uz sličan muzej u Kopenhagenu, bio je tada jedini takav muzej u svijetu.

Splitsku podružnicu Iseljeničkog muzeja vodio je Ivan Lupis Vukić, posebno senzibiliziran za problematiku iseljenika s obzirom na vlastito iseljeničko iskustvo. U to vrijeme konzulati država kojima je pripadala i Hrvatska nisu znali adekvatno odgovoriti na potrebe hrvatskih iseljenika stoga je postojanje ovakve ustanove uvelike ispunjavalo svoju svrhu. Muzej se financirao iz iseljeničkoga fonda osnovanoga još za vrijeme Kraljevske zemaljske vlade. Od 1935. muzej je u okviru časopisa Novi iseljenik objavljivao svoju informativnu brošuru; razne obavijesti o prikupljenoj i darovanoj građi, pisma iseljenika, upute novim iseljenicima, planove za budućnost muzeja i sl.

Muzej je imao 12 glavnih cjelina: Iseljenička štampa; Osnutak i rad naših društava; Kulturno-prosvjetne i kulturne organizacije; Gospodarski život u iseljeničkim naseljima; Nacionalno-organizatorni i znanstveno-kulturni te socijalni rad po našim naseljima; Naši iseljenici za vrijeme Prvog svjetskog rata; Države i krajevi u kojima žive naši iseljenici; Iz života i običaja država u kojima ima naših iseljenika; Naši iseljenici i domovina; Iz života iseljenika povratnika; Naše iseljeništvo – općenito; Iseljenička služba u Jugoslaviji.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata muzej je imao ograničene aktivnosti, a s osnutkom NDH potpuno je prestao s radom. Njegov voditelj Milostislav Bartulica i dalje je marljivo prikupljao gradivo i kao rezultat napisao svojevrsnu monografiju hrvatskog iseljeništva toga vremena – Iseljeništvo u svjetlu brojidbe. Premda je nakon rata postojala inicijativa za obnovom rada muzeja, osobito nakon osnutka Matice iseljenika Hrvatske 1951. godine, bilo je izazovno detektirati, a kamoli prikupiti gradivo raspršeno u mnogo institucija različitih profila. Konačan konsenzus bio je da se umjesto muzeja osnuje Institut za migracije i narodnosti.

Ljudi uključeni u stvaranje i razvoj muzeja, smatra Darija Hofgräff, bili su entuzijasti goleme radne energije potpuno posvećeni tome poslu. Fedor Aranicki i Artur Benko Grado radili su i na kreiranju Zakona o zaštiti iseljenika i povratnika iz 1934. čiji je sadržaj vrlo aktualan i danas i može nam poslužiti kao primjer izrade sličnog obvezujućeg dokumenta. Pogotovo ako se uzme u obzir da Zakon danas zaboravljen leži u arhivskim kutijama.

Tek je prva tribina posvećena temi iseljeničkog muzeja rezultirala živom raspravom sudionika koji su bili složni oko jednog: muzej iseljeništva u zemlji prožetoj stoljetnim migracijama kakva je Hrvatska nije samo zgodna mogućnost, već nužnost. Ništa to ne potvrđuje jače od činjenice da je taj pothvat bio ostvaren prije gotovo stotinu godina. Kao i uvijek, potrebni su entuzijasti, kojih ni danas ne manjka, i dobra volja donositelja odluka koja, sigurni smo, naposljetku neće izostati.