Pet godina kasnije

Pet je godina prošlo od ove naslovnice broja 680, pet je godina prošlo od zagrebačkog potresa. Jedan od brojeva koje ću zauvijek pamtiti. U tisak smo s Vijencem po običaju išli u utorak. U petak 20. ožujka te pandemijske 2020. ujutro se po hodnicima u Matici počelo šuškati da ćemo od ponedjeljka zbog korone prijeći na rad od kuće, u podne smo na sastanku i službeno dobili uputu. Reorganizirali smo rad redakcije u svega nekoliko sati. I onda nedjelja ujutro. Buka. Huka. Ljuljanje kao na brodu za velikih valova. Potres. Svi smo izašli na ulice ranjenoga grada.

Prvih sati trebalo se pribrati. Sa zebnjom smo slušali vijesti, pitali se jesu li naši najbliži, prijatelji, poznanici dobro. Gledali smo na mobitelima prve fotografije unesrećenih, srušen toranj katedrale, ruševine po centru. Kolege iz tehničke pripreme dva sata nakon trešnje provezli su se kraj Matice i snimili fotografiju s ruševinama u Ulici Matice hrvatske koju su nam poslali na WhatsApp.

Vijenac br. 680 u tisak je poslan dva dana nakon potresa / Naslovnicu izradio Marin Balaić

Ulica Matice hrvatske dva sata nakon potresa 22. III. 2020. / Snimio Neven Osojnik

Odmah smo prionuli na Vijenac. Mnogi pripremljeni i dogovoreni tekstovi nisu odgovarali novim okolnostima. A do tiska je bilo manje od dva dana. Prvo sam se javio Zlatku Kramariću, našem veleposlaniku u Tirani, da opiše tamošnje iskustvo potresa koji je Albaniju pogodio četiri mjeseca prije. Glavni intervju, na temu Europe i Europske unije, dao je Neven Šimac. Javili smo mu se u Pariz da reaktualiziramo intervju i usmjerimo se na pomoć Hrvatskoj. Ujutro se javio Dragan Damjanović s člankom In memoriam južnom tornju zagrebačke katedrale, Maja Kocijan i Iva Validžija iz Muzejskog dokumentacijskog centra objavile su članak Prvi pregled šteta – muzejski sat zaustavljen u 6 sati i 24 minute. U arhivi staroga Vienca, koju sam, srećom, imao na prijenosnom računalu, pronašao sam Šenonin zapis iz Vienca o potresu 1880. u feljtonu Zagrebulje. Šenoa je, s kirurškom maskom na licu, već u petak bio na naslovnici. U ponedjeljak ujutro stavili smo mu ispod nogu pukotinu u pločniku.

Oštećena redakcija Vijenca / Snimio Goran Galić

Posjetili smo uskoro redakciju. Strop se urušio točno iznad moga uredničkog stolca. Bicikl, kojim i danas putujem na posao, ostao je u redakciji i začudo – ostao stajati na nogarima. U sljedeća dva broja Boris Beck objavio je kolumne Poezija potresa i Ljepota ruševina, a u uskršnjem Vijencu, dva tjedna nakon trešnje, Dragan Damjanović objavio je članak Potres 2020. i zagrebačka baština 19. stoljeća – kako dalje? u kojem piše: „Zagrebački Donji grad na određeni je način produkt potresa iz 1880. Tadašnja obnova grada pomogla je oporavku gospodarstva i potaknula investicije, monumentalizirala Zagreb i pretvorila ga u važan urbani centar juga Austro-Ugarske. Do čega će dovesti obnova nakon ovog potresa, pokazat će vrijeme, no nadam se da neće doći do neprimjerene gradnje u centru koja bi uništila ambijent Zagreba i da će se iskoristiti prilika za revitalizaciju“.

Od sljedećeg broja dogovorili smo kolumnu Nakon potresa koja je izlazila u svakom broju sljedećih godinu dana i rezultirala knjigom Veliki zagrebački potresi u izdanju MH. Uz vrsne analize Dragana Damjanovića u člancima, dodana su vrijednost i kolumne i knjige, brojne autorove fotografije oštećenih zgrada. U nastavcima smo prenosili i Šenoine Zagrebulje sa Standlovim fotografijama. Zanimljivo je da su slične građevine i dijelovi metropole stradali i 1880. i 2020. Nakon tri broja organizirali smo online promociju na kojoj je govorio i naš kolumnist, nezaboravni Viktor Žmegač, iz svoga stana na Sigečici. Snimka je i danas dostupna na Facebooku Vijenca. Dovoljno je u Google upisati „promocija kriznog Vijenca“. Govorili su i Danijel Labaš i Dragan Damjanović.

Kad sam pomislio da se tlo polako smiruje, u Sisku su me u prosincu zatekla još dva jaka potresa. Prvi nas je probudio u zoru 28. prosinca. Drugi, 29. prosinca 2020. u 12 sati i 19 minuta, magnitude 6,2 prema Richteru, Sisak i Petrinju pretvorio je u ruševine. Treslo se gore nego u Zagrebu. Novu 2021. godinu stoga smo otvorili s još jednim potresnim brojem i tematom na 20 stranica. Listajući danas te stranice gledam i svoju fotografiju predsjednika Ogranka Matice hrvatske u Petrinji Vladimira Krpana u razrušenim prostorima ogranka s naslovom: Svi kojima je Petrinja na srcu zajedno će obnoviti grad. Lijepa je vijest da je Ogranak nedavno napokon dobio nove prostore na korištenje u Petrinji.

Danas, pet godina kasnije, na pola smo puta. Procjenjuje se da će obnova Zagreba trajati do 2030. Ipak, puno je toga napravljeno. Na središnjim stranicama ovog broja predstavljamo obnovljene građevine u Zagrebu i okolici koje su u sklopu Dana otvorenih vrata na samu obljetnicu potresa 22. ožujka mogli pogledati i građani. I Sisak je veliko gradilište. Sisačka bolnica – u koju su 29. prosinca 2020. bile uprte oči cijele Hrvatske – nakon potresa dobila je nove i obnovljene zgrade – koje, mora se priznati, nikad ne bi dobila da potresa nije bilo. No i u Zagrebu i na Banovini i dalje je mnogo napuštenih kuća, mnogo zgrada još čeka obnovu – pa i onih u samome centru Zagreba. Jedna je od njih i Palača Matice hrvatske. Nadamo se da će i naša zgrada biti obnovljena do sljedeće okrugle obljetnice potresa.

U prisjećanju na te teške dane miješaju se osjećaji tjeskobe i ponosa. Bili smo svjedoci povijesti. Život ide dalje.