Od škotske kraljice do danske Dogme

Prema popisu Društva londonskih kazališta na prostoru Londona djeluje 241 kazalište, a od toga na West Endu 39 kazališta i dvije opere – Engleska narodna opera Coliseum (English National Opera / ENO Coliseum) i Kraljevska operna kuća Covent Garden (Royal Opera House / ROH Covent Garden).

Prizori iz opere Mary, Queen of Scots iz Engleske narodne opere 96-godišnje skladateljice Thee Musgrave koja je bila na premijeri / Foto Ellie Kurttz

ENO datira još iz 1898. kad je producentica Lilian Baylis organizirala održavanje opernih predstava u kazalištu Old Vic, dok 1968. nije pronašla stalno mjesto u zgradi Coliseum nadomak Trafalgar Squarea. U ENO-u se sve opere izvode na engleskom jeziku, za razliku od ROH-a koja datira od 1732, a u zgradi na tržnici Covent Garden djeluje od 1808. godine. Obje operne kuće veoma su popularne i posjećene, premda je – kao što joj ime govori – ENO pristupačnija po cijenama ulaznica i još uvijek održava nakanu da privuče nekad radničku klasu, a sada širu publiku te, naravno, sve ljubitelje opere i „one koji će to tek postati“.

Novi pogled na Mariju Stuart

U ENO-u je 15. veljače održana premijera opere Mary, Queen of Scots (Marija, kraljica Škotske) škotske skladateljice nastanjene u SAD-u Thee Musgrave, pod ravnanjem portugalske dirigentice Joane Carneiro te u režiji i scenografiji Stewarta Lainga, u koprodukciji s Operom iz San Francisca. Inicijatorica ove iznimne produkcije je Annilese Miskimmon, uspješna umjetnička ravnateljica i intendantica ENO-a od 2020. godine.

Thea Musgrave skladala je Mariju, kraljicu Škotske sama napisavši libreto prema neobjavljenoj drami Moray peruanske književnice Amalije Elguera, a svjetska premijera održana je 6. rujna 1977. u The King’s Theatreu u Edinburghu u okviru Edinburškog festivala pod ravnanjem same skladateljice te u režiji Colina Grahama. Potom je postavljena u Stuttgartu, Bielefeldu, San Franciscu i New Yorku, a 1989. Novello Records izdao ju je na nosaču zvuka.

Opera predstavlja škotsku kraljicu posve drukčije nego što smo navikli kroz literarne obrade pa je zato djelo Thee Musgrave, lišeno svake romantike, 50 godina od nastanka suvremeno i posebno privlačno. Radnja se odvija od Marijina povratka – nakon smrti supruga Franje II. – iz Francuske u Škotsku 1561. sve do 1568. kad je prisiljena abdicirati i prebjeći u Englesku. Podijeljena je u tri čina u trajanju od 2 sata i 20 minuta, a usmjerena na Marijine odnose s polubratom Jamesom Stewartom, grofom od Moraya, suprugom lordom Darnleyjem i savjetnikom grofom od Bothwella. Marija je u stalnoj borbi u pronalaženju snage kako se sama održati na prijestolju i suprotstaviti muškarcima koji spletkare i služe se raznim metodama da slome i osujete tu snažnu ženu.

Ulogu Marije suvereno je interpretirala američka sopranistica svjetske reputacije Heidi Stober, iskazavši vrhunski i impresivan raspon glasa od samosvjesnog dolaska iz Francuske, preko dramatičnih manipulacija do konačnog poraza. Posebno je dirljiva bila njezina arija u 2. činu Alone, alone, I stand alone. Bariton Alex Otterburn kao James uvjerljivo je prikazao manipuliranje u poslovima s Marijom i zatomljenu težnju za vlašću. Lirski tenor Rupert Charlesworth u ulozi Darnleyja posebno je bio dojmljiv u izljevima ljutnje i ljubomore, dok je tenor John Findon moćno interpretirao Bothwella što je kulminiralo u šokantnom prizoru silovanja kraljice uz potresno pjevanje zbora.

96-godišnja skladateljica

Škotski redatelj Stewart Laing ujedno je bio scenograf predstave, u izradi kostima asistirala mu je Mady Berry, a njihov je uzajamni rad postigao ekonomičan i moderan rezultat. Dirigentica Joana Carneiro vodila je izvedbu kroz sve izazove partiture s preciznošću i energijom. Glazba Thee Musgrave puna je napetosti usklađene s radnjom, ali i prikladnim treptajima orkestra, posebice drvenih puhačkih instrumenata te lirskih solo dionica viola i violončela. 96-godišnja Thea Musgrave prisustvovala je premijernoj i repriznoj izvedbi. Njezinu je pojavu publika popratila oduševljenim dugim pljeskom i stajaćim ovacijama.

S filma u operu

Konzervativnija i tradicionalnija Kraljevska operna kuća Covent Garden napravila je izvjesnu prekretnicu ove veljače postavivši, i kao svjetsku premijeru izvevši, operu Festen engleskog skladatelja Mark-Anthonyja Turnagea, nadahnutu istoimenim kultnim filmom danskog redatelja Thomasa Vinterberga iz 1998, za koju je libreto napisao Lee Hall, dirigirao Edward Gardner, a režirao Richard Jones, u koprodukciji s Finskom narodnom operom i baletom. Ravnatelj Covent Gardena Oliver Mears, koji je na toj dužnosti od 2017, odlučio je osuvremeniti repertoar naručivši operu od Turnagea.

Radnja opere Festen identična je onoj u filmu: proslava 60. rođendana patera familiasa Helgea u hotelu čiji je vlasnik, uz članove obitelji i druge goste. Podijeljena je u tri čina, ali odvija se bez pauze u trajanju od sat i pol te se doima poput glazbenog filma. Za vrijeme proslave u pozdravnim govorima djece slavljenika razotkrivaju se mračne tajne obiteljskog nasilja, samoubojstva jedne kćeri prouzročenog patnjom i nesnalaženjem u patološkoj situaciji, dok nitko od prisutnih članova šire obitelji i gostiju ne čuje i ne shvaća optužbe ozbiljno.

U operi sudjeluje 25 likova, uz zbor i statiste, tako da ih je scenom prodefiliralo oko 80 u scenografiji Miriam Buether koja se izmjenjivala od hotelskog predvorja, hodnika, soba, dvorane za svečanosti i kuhinje. Helgea je interpretirao kanadski bas-bariton Gerald Finley i premda je uzročnik tragičnih događanja, njegov pjevački udio bio je minimalan, dok su uloge djece bile izrazite, osobito starijeg sina Christiana kojeg je strastveno i dramatično izveo tenor Allan Clayton, a njegovu sestru Helenu donekle suzdržano, ali sa zapanjujućim intenzitetom sopranistica Natalya Romaniw. Mrtvu sestru, samoubojicu Lindu, potresno je iznijela mezzosopranistica Marta Fontanals-Simmons.

Turnageova partitura sadrži elemente jazza naročito izraženog udaraljkama marimbom i celestom, ali i lirskog intenziteta utoljenog harfom i klavirom. Premda je tema mračna i uznemirujuća, opera, na ushit publike, sadrži mnoge humorne i groteskne elemente. Naime, za razliku od filma gdje Helge priznaje krivnju, u operi prelazi preko toga i poriče zlodjelo. Zato Festen djeluje poput crne komedije. Suvremeni i živopisni kostimi Nicky Gillibrand pridonijeli su da produkcija zaživi u novom izdanju i bude primjenjivija od filma prema kojem je nastala.