O rock and rollu, Samu Fenderu i „novom Springsteenu“

Rock je mrtav. Zanimljivo, u posljednjih šezdesetak i više godina toliko su mu puta predviđali skoru smrt da je pravo čudo koliko je uopće izdržao. Mogli bismo se, za početak, još jednom prisjetiti slučaja Beatlesa koji su u siječnju 1962. u potrazi za diskografskom kućom nakon održane audicije dobili „palac dolje“ od Dicka Rowea, menadžera izdavačke kompanije Decca uz objašnjenje da „sastavi s gitarama više nisu u modi“. John, Paul i ekipa odmah su potpisali za EMI, a što se Rowea tiče, prokletstvo čovjeka koji je odbio Beatlese pratilo ga je poput tamne sjene sve do smrti.

Tridesetogodišnji kantautor Sam Fender iz Sjeveroistočne Engleske mladić je s naramkom različitih nagrada, visokim nakladama i rokerskim stavom / Snimio Matt Crossick / PRESS ASSOCIATION/ PIXSELL

Desetak godina kasnije, rock je, tako se činilo, upao u još jednu krizu. U jednoj od pamtljivijih scena iz filma Korak do slave – radnja se odvija 1973. – slavni rock-kritičar Lester Bangs (blistavi Philip Seymour Hoffman) vodi razgovor s budućim štićenikom, mladim glazbenim novinarom Williamom Millerom (Patrick Fugit).

Lester: Vraški dobro pišeš. Samo, šteta što si propustio rock ‘n’ roll. Gotovo je.

William: Gotovo?

Lester: Gotovo. Stigao si upravo na vrijeme da svjedočiš njegovu posljednjem hropcu. Zadnjem udahu.

Naravno da radikalni Bangs nije bio u pravu: rock je preživio sedamdesete, pa čak i osamdesete kad su mu u kontekstu pojave disca, plesne glazbe i hip-hopa još jednom prognozirali brzu smrt. Punk je 1977. bio agresivna i ogorčena reakcija na rock-kontrakulturu šezdesetih, ali elementi obaju pravaca stopili su se u grungeu devedesetih. Ipak, nekadašnji zanos momaka s gitarama s vremenom se istopio, pretvorivši se u pesimizam i depresiju: poput svojih velikih prethodnika, i Nirvana je u sebi objedinjavala umjetnost i društvenu poruku, ali promatrajući unatrag, zadnji hropac rocka začuo se u travnju 1994, kada je Kurt Cobain odlučio da mu je svega dosta. Kurt je umro kao posljednja rock-zvijezda staroga kova, kao predstavnik ere u kojoj su glazbenici bili relevantne osobnosti koje predstavljaju golemu, generacijski povezanu skupinu ljudi. Popularna glazba, a osobito rock, uvijek je bila autoreferencijalna, uvijek se osvrtala na vlastite dosege, komentirala ih, bila na njih ponosna ili im se podsmjehivala, uvijek je tražila bolju budućnost.

„Vidio sam budućnost rock and rolla i njezino je ime ­Bruce Spring­steen“, jedna je od citi­ra­nijih rečenica u povijesti pop-­
kulture uopće, a ispisuje je 1974. kritičar Jon Landau u bostonskom tjedniku The Real Paper nakon što je ostao zapanjen energičnim nastupom mladog Brucea u Cambridgeu. Koliko god se današnjim naraštajima, odraslima u raspršenoj kulturi s milijun mikrožanrova to činilo naivnim, nekada se od rocka – ili punka, reggaea, soula, svejedno – uvijek očekivalo da bude više od glazbe: figure kao što su Bowie, Dylan, Lennon, Springsteen, Johnny Rotten, Bob Marley i Kurt Cobain uzdizale su se visoko iznad vlastite „struke“ – niste morali biti njihovi obožavatelji da znate tko su, što su i kakve stavove zastupaju. Za Bangsa, Landaua i milijune drugih, rock nije bio samo zvuk i stihovi – bila je to glazba koja mijenja živote: njihove, glazbenikove, svačije.

Možda je to razlog što pjevači i autori formirani prije pola stoljeća traju i danas. Beatlesi i Stonesi 2025. dobivaju Grammyje, Neil Young glavna je zvijezda ovogodišnjeg Glastonbury Festivala, dok se Bruce iz nekadašnje „budućnosti rock and rolla“ pretvorio u njegovu beskonačnu sadašnjost. Ipak, ne računajući neuništive veterane, masovni ukus ipak se nezadrživo kreće u smjeru visokotehnologiziranog popa, hip-hopa, EDM-a i R&B-a. Niti jedno novo ime s područja rocka u posljednjih dvadeset godina ne može se mjeriti s trajnom privlačnošću stare garde, pa kritičari i diskografska industrija uporno tragaju za nečim svježim, autentičnim. Naprimjer, za novim Springsteenom.

Jesu li ga napokon našli?

Upoznajte Sama Fendera, tridesetogodišnjeg kantautora iz Sjeveroistočne Engleske, iz gradića North Shields nedaleko od Newcastlea, mladića s naramkom različitih nagrada (Brit Awards, triput), visokim nakladama, rokerskim stavom i pohvalama sa svih strana, osobito otkako je prije nekoliko tjedana objavio treći album People Watching. Odrastao je na Hendrixu i bendovima Led Zeppelin i Guns N’ Roses, učio je pjevati uz albumski klasik Jeffa Buckleya Grace, a kad ga je stariji brat u tinejdžerskoj dobi uveo u opus Brucea Springsteena, a posebno u sadržaj ploča Born to Run i Darkness on the Edge of Town, odluka o životnom pozivu bila je zapečaćena. Laskave usporedbe s Bossom stigle su još u vrijeme albumskog debija Hypersonic Missiles iz 2019, ne samo zbog sličnih, radničkih korijena, nego i zbog posvemašnje srčanosti, širokih melodijskih zamaha i grandioznih pjesama koje su u sebi nosile emocionalno iskustvo „običnog mladića“ iz predgrađa. Gledajući omotnicu njegova drugog albuma Seventeen Going Under (2021) lako je prepoznati dizajnerski jezik Bruceove Nebraske, a i na novom, People Watching, utjecaji su jasni.

No bilo bi pomalo nepravedno cijeli njegov dosadašnji opus svesti na usporedbe sa slavnim herojem. Očito je da Fender autorski evoluira, a njegov čist, raspjevani tenor ionako je uvijek odudarao od neuglađene Bossove jednostavnosti. Osim toga, People Watching produkcijski potpisuje Adam Granduciel iz grupe War on Drugs koja se i sama oslanja na ostavštinu heartland rocka, pa će Fenderove pjesme zazvučati kao kombinacija mnogih, a ne samo jednog izvora, uz nužnu količinu vlastite osobnosti koja je dovoljna za optimistične prognoze u pogledu daljnje karijere. Naravno da o „spašavanju rocka“ (koji je kreativno posve iscrpljen) ovdje nema ni govora, no u Samu Fenderu barem smo dobili relevantnog velikog mainstream igrača koji i dalje vjeruje da, u skladu sa starim geslom Loua Reeda, „ništa ne može nadmašiti dvije gitare, bas i bubanj“. Istina, Fender im je dodao dosta klavijatura i ponešto gudača i puhača, ali rezultat vodi istome cilju: pokušati ljudima promijeniti život, kao u stara vremena.