O istini i fikciji

Nakladnička kuća V. B. Z. u srpnju 2024. izdala je četvrti roman talijanske autorice Veronice Raimo, koji je s talijanskog prevela Dubravka Brozović. Roman, u Italiji objavljen 2022, prodan je u stotinjak tisuća primjeraka, preveden na deset jezika, nagrađivan i hvaljen od domaće i strane kritike i publike.

Veronica Raimo, književnica, prevoditeljica i scenaristica, iza sebe ima već nekoliko naslova, uključujući roman Djevojka pred vratima, pripovijetke Život je kratak i tako dalje, zbirku pjesama Djevojčure koju je objavila s Marcom Rossarijem, a scenarij za film Uspavana ljepotica napisala je u suradnji s Marcom Bellocchijem.

Roman Lažem kad zinem završio je u finalu najznačajnije talijanske književne nagrade Strega, a dobitnik je nagrade Strega Giovani i Strega Off. Riječ je o fragmentiranom romanu koji donosi priču o odrastanju unutar osebujne talijanske obitelji, štivu pisanom kao autofikcija, a važno je istaknuti naputak koji se našao na koricama i kaže: nije „veroficirano“.

Izd. V. B. Z., Zagreb, 2024.
S talijanskog prevela Dubravka Brozović

Već prvih nekoliko redaka daje nam naslutiti da je pred nama djelo ispisano s iznimnom dozom humora koje nas dinamično nosi iz stranice u stranicu. Obitelj protagonistice čine majka koja ima ogromnu potrebu za kontrolom, otac hipohondar, predan brojnim ritualima, brat genijalac koji je uvijek u središtu pažnje i protagonistica koja o obitelji i životu unutar nje ima ponešto drugačije mišljenje od ostalih. Prateći njezinu priču od djetinjstva i adolescencije do odrastanja, svjedočimo i njezinom izmicanju ulogama koje su joj nastojali nametnuti. Radnja je dinamična, rečenice nabijene britkošću i razigranošću, no brzo uviđamo kako je riječ o disfunkcionalnoj obitelji, a humor i razigranost tek su jedno moguće gledanje na stvari. Protagonistica secira događaje, stanja i odnose zorno i slojevito, oslikavajući realnost koja je sušta suprotnost lakoći, zaigranosti i humoru.

Veronicu od ostalih članova obitelji razlikuje spremnost da stvari naziva pravim imenom, suočavajući se s otporom, nijekanjem i iluzijama svojih bližnjih. Posebnost obitelji Gracchi možemo vidjeti u tome što su i sin i kći pisci. A u tome svakako možemo vidjeti i autobiografski detalj, s obzirom na to da je autoričin brat Christian, koji dijeli ime s likom brata u romanu, također pisac.

Gradivno tkivo ovog romana odnosi su unutar obitelji, pitanje bliskosti i nemogućnost njezina istinskog ostvarenja. Nadomjestak za to su brojna pravila i inzistiranje na njima, kao i dodjeljivanje uloga iz kojih je teško iskoračiti. Takva atmosfera dodatno produbljuje i naglašava Veronicinu usamljenost i izoliranost. U pogledu na obitelj čak ni u bratu ne nalazi sugovornika. Dok ona primjerice ne gleda blagonaklono na brak njihovih roditelja, smatrajući tragičnim to što se dvoje koji se ne usrećuju, odlučuju na zajedničku konačnost, njezin brat vidi njihov brak kao ideal zajedništva. U prikazima obiteljskog života vidljiv je također generacijski jaz. Jezik kojim govore baka, majka i kći nije isti, govorenje ih udaljava, šutnja i prešućivanje zadržavaju sliku jedinstva, sliku obitelji za koju se svi grčevito drže. A traganje za istinom nepoželjna je aktivnost koja potiče otpor.

Kad je riječ o autofikciji, često su promišljanja i pitanja usmjerena na tanku nit koja bi razdvajala istinu od fikcije. To je nešto s čime se autorica u ovom romanu poigrava. Ona cijelim tekstom vozi slalom između istine i fikcije. I mnogo je primjera u kojima ona daje smjernice kako bismo oprezno trebali čitati tekst, a još opreznije donosili zaključke o pročitanom, počevši od samog naslova. Naime, u obitelji su je zvali raznim inačicama njezina imena Veronica, od kojih je jedno i Vero. Naslov izvornika je Niente di vero, što može biti poruka niente di me, kao igra riječi naputak da nema ničega istinitog, da nema ničega o njoj. Stvaranje teksta može biti manipulacija sa sjećanjima, manipulacija s istinom.

Naputak o načinu čitanja i uzimanju pročitanog kao istine možemo nazirati na više mjesta u tekstu. Naime, na samom početku djed Peppino unuci Veronici je slagao, ona je toga svjesna, i bude joj zbog toga drago jer pomisli ako djed može lagati, tim više može i ona. Nadalje, jednom prilikom u školi ukrade dva crteža koja donosi kući kao svoje, roditelji ih uokvire, svima ih pokazuju, diče se njome kao onom koja voli crtati, koja je umjetnica. Ti crteži je dugo prate, kao i uloga umjetnice koju su joj namijenili. Još jedan trenutak opomene unutar teksta je i dnevnik koji je pisala, dnevnik koji je bio samo za majku. Znala je da će ga majka čitati, pa je ispisala ono što bi ona željela pročitati i čime bi bila zadovoljna. Stvorila je jednu verziju sebe, koja je istovremeno bila njoj vjerna, ali dakako nepotpuna. Pitanje istinitosti i autorstva dolazi kroz još jedan primjer, ona i brat, oboje pisci, dovršavaju tekstove onog drugog, priskačući si međusobno u pomoć pred nemilosrdnim rokovima i završavajući jedno drugome radove.

Veronica Raimo napisala je roman čije se stranice okreću s lakoćom. U svom prikazu obitelji, a kroz nju i slike društva, govori o pojedincima zaglavljenima u uloge iz kojih je teško iskoračiti. Ispisujući te slike, katkad sućutno, katkad nemilosrdno, tjerat će nas na razmišljanje, razmišljanje puno važnije od onoga što je od izrečenog istina, a što fikcija. Jer od svega je ionako najmoćnija upravo književna istina.