Naizgled bezbrižno, izuzetno skrbno

Knjiga po kojoj je pokojni Predrag Matvejević vjerojatno najpoznatiji u svijetu, pa i ovdje, Mediteranski brevijar sama je po sebi, kako su mnogi zaključili fascinirani i erudicijom i žanrovskom neuhvatljivošću, zagonetka koja se ne otvara jednim čitanje niti iscrpljuje ponavljanjem. Čak i previše otvoren za citiranje, s obzirom na to da je i koliko je i sam svojevrsni citat, metaforički palimpsest, što nerijetko, a pomalo i rado, eksplicitno ili implicitno priznaje, on je kao ono Borgesovo more: prastari jezik koji ne umijemo odgonetnuti.

Predstava snažnih slika vrluda između opčinjenosti svojim zaigranim potencijalom i tema koje se autora, izvođača i publike ne mogu ne ticati / Snimio Ivan Sikavica

Kako se ispiliti iz samih sebe, pomaknuti svoje ponekad i sasvim samonametnute granice, i ponovno ostati ono što jesmo, ili bismo mogli i trebali biti, pita koprodukcija Gradskog dramskog kazališta Gavella i umjetničke organizacije RadioTeatar Bajsić i prijatelji koja Matvejevićevu naslovu dodaje i svoj specifični pečat u nastavku: na valovima Radio Mediterana. Naglašavanjem radiofonijskog pristupa, protiv čije se skrajnutosti u doba slike i (pogotovo u kazalištu) videa, redateljica i autorica Pavlica Bajsić Brazzoduro bori priznajući njegovu „staromodnost“, ali kao odliku i prednost. I sama je, osim toga, upravo na tragu Matvejevićeve rečenice o mediteranstvu koje se ne nasljeđuje nego stječe, svoje „radiofonstvo“ i naslijedila i stekla.

Predstava je to snažnih slika, koja vrluda između opčinjenosti samom sobom, svojim igrivim i igračkim, zaigranim potencijalom, koji pak pokazuje u punoj snazi, i temâ koje se ni autora niti izvođača pa onda ni publike ne mogu ne ticati. Mediteran jest mjesto ruganja, možda i najgoreg u bližem i daljem okruženju, ali je istodobno i kolijevka samilosti i milosrđa, empatije i akcije. Ova predstava pokazuje obje strane tog unutrašnjeg mora, jer kad o tome govori, pleše, pjeva i na sve druge načine igra, njezina tema više nije more, čak ni metaforičko. U prizivu empatije poništava burlesku, a vodvilju daje notu potrebnu za postojanje. Kao što unutrašnjeg mora nema bez nutrine, tako ni kazališne zabave nema bez gorčine koja joj daje razlog.

Osim fascinacije „srednjemorskim“ vonjevima, mentalitetima, bojama i nijansama slika i zvukova, što sve jest i privatno nasljeđe svakoga tko je jednom gurnuo prst u more, a što je Matvejevićev Brevijar pokušao taksativno pospremiti, postoji i onaj ključni sloj predstave koji palimpsestnosti dodaje sljedeću, najvažniju razinu. Iako ni u životu ni u radu Matvejević nije bježao od angažiranosti, Brevijar je u tom smislu prilično neutralan, ona sabire i sumira, popisuje i opisuje, ali bez gorčine i osude. Enciklopedijsku odvojenost od „sada i ovdje“ nadoknađuje tekst Olje Savičević Ivančević Priče iz susjedne luke, svojevrsni portulan današnjih mediteranskih mjesta u koje se dolazi i iz kojih se odlazi, prečesto nimalo svojom voljom, nerijetko i onkraj života. Od Gaze do Odese gdje padalina više nije atmosferska nego artiljerijska pojava, grčkih, turskih i talijanskih obala koje postaju mrtvačnice na otvorenom, otkrivene pogledima onima koji ih žele vidjeti. Mediteran je danas ratna zona, užarena sa svih strana, pa je nazvati taj kotao koji vrije kolijevkom Europe prije strašno proročanstvo negoli povijesno-kulturološki zaključak.

Predstava koja ovako široko i duboko zahvaća nužno je prošarana nedosljednostima, preskakanjima i lapidarnostima, jer kolažno prihvaća svaki sud i usud unutar svojih nevelikih gabarita. Vodviljske strukture s relativno jednoličnom izmjenom glazbenih i „dramskih“ brojeva, taj svojevrsni igrokaz bordiža između lakših i teških motiva i tema, naizgled bezbrižno, ali jednako tako izuzetno skrbno. Pa kad se pjeva, pjeva se i tužno i himnički i aktivistički, a kad se igra, igra se u rasponu od pretjerane karnevalizacije, preko agresije do intime, sve do „čistog“ dokumentarizma.

U izuzetno razigranom ansamblu Gavelle, koji kao meštar ceremonije, spiker i dirigent istodobno, predvodi Filip Šovagović, između Antonije Stanišić Šperanda, Anje Đurinović, Svena Medvešeka, Franje Dijaka, Hrvoja Klobučara i Domagoja Jankovića teško je razlučiti kome je ova suradnja glumački više pomogla. Vjerojatno je to pitanje i forme, ali i suizvođača, jer pozornicu dijele sa sasvim specifičnim orkestrom koji čine Chisomo Makunje Maku, Una Patafta, Nenad Kovačić i Dino Brazzoduro, zaslužni ne samo za songove nego i za sveprožimajuću akustičnu podlogu, koja je u konačnom zbroju i puno više.

Uz pomoć glasova Ljubice Letinić, Renea Medvešeka i samoga Predraga Matvejevića, ova dvosatna radijska emisija dokaz je više za valnu teoriju kazališta: ono se materijalizira tek kada svi zaplove.