Mučnina, satira i groteska

Ispisivati satiru, protegnuti je u grotesku, a izazvati mučninu temelj je svake punokrvne satire, dok iscrpljivati humor u ruganju nije satirički postupak. Ona traži više. Kao kod Matišića, a što je vidljivo i u predstavi koja nastaje kao rezultat Kerempuhova bavljenja (možda naoko neočekivanim) Matišićem u duologiji Otac, Kći i Duh Sveti.

Predstava započinje prologom u kojem svećenik upućuje gledatelje kako je ono što će upravo vidjeti rad trupe netom osnovane uz dozvolu Hrvatske biskupske konferencije, a na Matišićev tekst, koji se jedini javio na poziv da napiše predložak. Inspiriran epizodom iz Evanđelja po Mateju, pokoljem nevine dječice. Svećenik, ipak, zadržava pravo da povremeno intervenira i rastumači viđeno. Zato i sjeda u prvi red.

Prvi dio predstave, naslova Sijamski blizanci plešu sambu
ili nevini umiru prvi, zgusnutiji je i bolji / Snimila Jelena Popić

Prvi dio, naslova Sijamski blizanci plešu sambu ili nevini umiru prvi, određen je kao moralitet. Nastao u srednjem vijeku, moralitet je poučna kazališna vrsta, ali i pogodno tlo za integriranje satiričkih sadržaja. Matišić to, dakako, obilato čini. Otac Slavko, branitelj, gluhonijema majka Slavica i njihova kći Ana, liječnica, proći će kroz niz motiva koji su na granici čuda, psihičkih bolesti i bizarnosti. Gluhonijema majka čudom progovara, obiteljska dinamika stalno se spotiče o klupko nerazumijevanja i nepovjerenja, a otac, naoko rezoner, zapravo je silovatelj koji se bori s podvojenom ličnošću. Likovi se rasprskavaju i pucaju, lomovi su krajnji, ali i skrajnuti. Integracija tragičnih dramskih situacija s nemilosrdnom groteskom rezultira iskustvom koje je istovremeno humorno pomaknuto i dubinski mučno. Glumački ansambl u ovome dijelu predvodi Vedran Mlikota kao Slavko, koji je iznio cjelovitost višestruko usložnjenog, protuslovnog karaktera. Branka Trlin kao njegova supruga Slavica ima ponešto protuslovan zadatak, biti uvjerljiva i naivna istovremeno, u čemu nije uspijevala postići mjeru, što se može ustvrditi i za Anu koju Mirela Videk Hranjec donosi nekako ukočeno. U ovom dijelu sudjeluju još Anica Kontić i Tamara Kovačević kao dvije Ruže – djevojka žrtva silovanja i njezina sjena. Dražen Čuček, u prologu kao i u intervencijama kojima nekoliko puta prekida tok dramske radnje, dobro se snašao u poigravanju hinjenom ozbiljnošću.

Žene bez zuba ili ples Melanije Trump naslov je drugog dijela, označenog kao misterij. U tradiciji, misterij tematizira događaje iz života Isusa Krista, svetaca ili vjerske alegorije. Ono što se u njemu odvija, mučninom a ni groteskom, ne zaostaje za prethodnim dijelom. Susret je to dviju obitelji, obje su pogođene istom tragedijom, gubitkom kćeri, a njihovi su načini nošenja s gubitkom zanimljivo podudarni, žene su same sebi izvadile zube, dok se muškarci utapaju u dugim tiradama, koje su osobito progresivno bizarne i aromatizirane svakojakim teorijama zavjera kod jednog od njih, tramvajca sa slomljenom rukom Marka. I ovdje Matišić gradi osobito polje bizarnosti, mapu motiva koji mogu odzvoniti kao upozorenje, ali i biti čitani kao groteska. Uvodi, u svom često korištenom i prepoznatljivom potezu, samoga sebe na scenu kao svojevrsnog intradijegetskog promatrača, a mučnina, ona izvorna, duboka i temeljna, jedino je što se nudi kao zaključak cjeline.

Marko Makovičić kao Blaž u većoj je mjeri postigao gradacije, dok je Hrvoje Kečkeš u najobimnijoj ulozi Marka pretjerao u tiradama i količinski i ekspresivno. Ines Bojanić kao majka Ana suzdržano je bolna figura i vjerojatno najkompleksniji lik, dok je Linda Begonja kao Marija u maniri. Pojavljuju se Mia Begović kao tzv. Melanija Trump, s kojom likovi potkraj dijalogiziraju, Dražen Čuček ovdje je Mate, dok je Vilim Matula Muškarac kojega Mate sreće. Anica Kontić (nepažljivo nepotrebnih naglasnih dužina u izgovoru) i Tamara Kovačević u ulogama su dviju preminulih djevojčica.

Redatelj Janusz Kica i dramaturginja Dora Delbianco postavili su obiman Matišićev tekst sporim ritmom, vjerojatno i vjerno (tekst je zasad neobjavljen, pa to nije moguće provjeriti), što rezultira puninom autorskog pomaka od smijeha prema mučnini, ali i zamorom. Predstava, naime, traje gotovo četiri sata, dva dijela (od kojih je prvi zgusnutiji i stoga bolji) mogla bi živjeti neovisno na sceni, bilo bi u svakome od njih i materijala i snage značenja. Ovako se stapaju u cjelinu za koju bi možda bilo pretjerano ustvrditi kako se po završetku predstave prestaje za nju mariti, no svakako joj se gubi oštrina.

Scenografija (Liberta Mišan) sva je u stiliziranim, prljavobijelim panelima koji prostor obiteljskog doma tek naslućuju, u čemu asistira i svjetlo Aleksandra Čavleka i Martina Miščina. Kostimi Doris Kristić funkcionalna su rješenja često monokromatskih stilizacija, što im daje određenu pojavnost obrnute ozbiljnosti tako karakteristične i za likove koji ih nose. Autorska glazba Tamare Obrovac izmjenjuje se s klasicima poput Joan Baez i Billie Holiday, tvoreći kontrast scenskim mučninama.

Otac, Kći i Duh Sveti potvrda su i očitovanje Matišićeva autorskog pisma, logičan nastavak njegovih ranijih zagrebačkih radova (od recentnijih svakako Ljudi od voska i Moji tužni monstrumi), ali i predstava gigantskog zahvata, sa svim pozitivnim i negativnim stranama tog određenja.