Meštrovićev ples vremena

Današnji Trg Republike Hrvatske, na kojemu je smješten Zdenac života u nepunih je 150 godina promijenio čak šest imena – Trg I., potom Trg kralja Aleksandra I., Sveučilišni trg i Sajmište, donedavno Trg maršala Tita, popularno zvan i Kazališni trg. Kao takav, trg je svjedočanstvo povijesti u kojoj stalna samo mijena jest. Najpoznatije Meštrovićevo djelo smješteno je podno balkona s kojeg je posljednji veliki monarh Habsburgovac, car i kralj Franjo Josip I. udarcem čekića o tjemeni kamen otvorio velebnu zgradu kazališta za tada mali grad Zagreb, a čije značenje u kulturno-povijesnom smislu nijedna kasnija građevina u Hrvatskoj nije nadišla. Na tom je trgu tijekom Gospodarsko-šumarske jubilarne izložbe 1891. godine, u sklopu koje su se prvi put predstavili i umjetnici prve generacije moderne, ustanovljena i hrvatska himna Lijepa naša domovino. Taj genius loci hrvatskog identiteta dio je i sasvim osobne memorije stanovnika grada.

Zdenac života, 1976, vl. Muzej grada Zagreba, inv. br. MGZ57466

Četiri para, starac i dijete

Autorici ovih redaka Zdenac života simboličan je otisak odrastanja. Od prvih penjanja i tapšanja glave starca, naginjanja nad vodu i prvih odraza kada prozirnu opnu oživljava ljeskanje sunca ili nabire vjetar i kapanje kiše, pa sve do mjerenja svijeta klizanjem rolšuhama u krug, najprije spuštanjem niz blage nizbrdice koje polaze od uzdignutih vrata kazališta, pa skakanjem na pločnik u luku i plovidbom kružnom Fischerovom strukturom.

Četiri para, jedan starac i jedno dijete. Bilo je to jedno od prvih pitanja na kolegiju Osnove povijesti umjetnosti profesorice Vere Horvat Pintarić. Tražio se elementaran odgovor, nikakva interpretacija: što vidimo? Ne što poimamo i znamo. Kružni visoki reljef oblikuje svojevrstan vrtlog različitih emotivnih stanja: zaljubljenosti, melankolije, ekstaze te nevinosti i mudrosti. Neka lica imaju portretne karakteristike sestara umjetnikove supruge Ruže (tada još družice), Olge i Selme, te prijatelja i kuma, splitskog umjetnika i intelektualca Ante Katunarića. Stilski se na ovom djelu isprepleću elementi simbolizma u sadržajnom smislu propitivanja čovjekovih unutrašnjih stanja te impresionizma u fluidnom pretapanju formi i nemirnom tretmanu epiderme. Književnik i pjesnik te likovni kritičar Božo Lovrić ovako će opisati kompoziciju: „U jednoj je grupi ljubavnik pun strasti koji na najprimitivniji i najprirodniji način hoće da obgrli ženu, zatim slijede dvoje idealno zaljubljenih, što u cjelivanju kušaju cijelu slast života, treći je par sanjarski raspoložen, a između četvrtog punašno je dijete: prirodni plod ljubavi. Jedan je umjetnik osamljen, te zamišljeno gleda u val vode i vidi ništavilo ovog svijeta i pustu prolaznost (Schopenhauer)…“

Godine 1906. Zdenac života predstavljen je kao središnji eksponat na XXVI. izložbi Secesije u Beču te 1910. godine na izložbi Meštrović – Rački u Zagrebu. Hrvatska zemaljska vlada i Grad Zagreb s te su izložbe otkupili nekoliko djela, među kojima za 20.000 kruna i Zdenac života. U današnjim razmjerima Meštrović je dobio iznos od otprilike 620.000 eura (za taj je iznos autor trebao načiniti i odljev) za djelo koje je napravio sa samo 22 godine. Presudan utjecaj na otkup imao je, dakako, Kršnjavi, pri čemu po tko zna koji put dolazi do izražaja njegov superioran osjećaj za budućnost.

Kako je postavljanjem Zdenca života Grad kanio obilježiti uređenje zagrebačke vodovodne pruge, sredstva je namirio Gradski vodovod. Skulptura se lijevala u ljevaonici B. T. Srpek u Brandýsu nad Labem kod Staré Boleslavi u blizini Praga. Zdenac života postavljen je u sklopu preuređenja sjevernog dijela tada Sveučilišnog trga 1912. godine, prema arhitektonskom rješenju Ignjata Fischera. Kameni postament izradio je kipar i klesar Ignjat Franz.

Zdenac života prva je Meštrovićeva skulptura objavljena u katalogu bečke secesije, njome je započeo Meštrovićev strelovit put ka uspjehu. Samo nekoliko godina od Minneova Zdenca mladića (Jünglingsbrunnen, 1898) Meštrović će nastupiti sa Zdencem života. Ipak, Minneova skulptura danas je amblematsko djelo simbolizma uključeno u sve preglede likovne umjetnosti toga razdoblja, dok je Meštrovićevo remek-djelo izostalo.

Ono je na neki način skriveno i od našeg pogleda, ukopano i kamuflirano bijelom kružnom sferom, kako golotinjom ne bi vrijeđalo osjećaje građana, a ni Meštrović nije želio narušiti harmoničnu vizuru novonastale kazališne kuće. O tempora, o mores… Kao i kod većine javnih skulptura, postojalo je nekoliko lokacija predviđenih za smještaj: Jezuitski trg, park Grič, Jurjevsko groblje, križanje Jurjevske i Mlinarske ceste, početak Dubravkina puta. Nakon što je postavljen na odabranu lokaciju, izazivao je brojne polemike i reakcije u tisku od kojih valja izdvojiti inicijativu iz 1969. godine da se skulptura zdenca izjednači s razinom trga. Pobornici takve ideje bili su vodeći intelektualci i umjetnici onoga doba poput Vjenceslava Richtera, Tomislava Ladana, Ede Murtića i Ranka Marinkovića. Najpoznatiji protivnik bio je Kosta Angeli Radovani.

Ljudsko tijelo – dio po dio

Sagledavajući iz dronovske perspektive zgrade na našemu najljepšem gradskom trgu, što iz zraka podsjećaju na torte naslagane na pladanj, kada prijeđemo na krupni kadar sićušnoga zdenca u tome okruglom vrelu što nalikuje na bunar, svatko od nas vidi nešto drugo. Što zdenac prikazuje?

Opsežna historiografska i kritička agenda skulpture često zasjenjuje samo djelo, figure prikazane u prirodnoj veličini u visokom reljefu i raskošnom dijapazonu impostacija pri čemu ljudsko tijelo postaje živom ovojnicom stošca, mameći nas da ga otkrivamo dio po dio, detalj po detalj, ne bi li tek intelektualnim naporom nazreli cjelinu. Par koji nam se pri ulazu u kružnu ovojnicu prvo ukazuje čine muškarac i žena koju je obgrlio. Anatomija njegove mišićave ruke ističe se u kontrastu s mekom epidermom žene. Uhvaćen je trenutak strujanja daha pred poljubac. Ljubav je život. Krenemo li u smjeru obrnutom od smjera kazaljke na satu, uočit ćemo dijete. Dirljiva je njegova samoća kao i ručica kojom traži dodir, poput Kristove glave oslonjene na Marijin obraz Michelangelove Pietà. Par do njega prikazuje muškaraca koji je zario lice u njedra žene. Rukama dodatno zastire lice, dok žena dlanom prekriva uho, kao da je buka života prejaka. Druga žena, laktom oslonjena o stijenku valjka kao da se želi uzdignuti iz zadane razine, muškarac je podupire. On je u klečećem kontrapostu, maksimalno izložen u svojoj nagosti. Par do njih sljubljen je u zagrljaju, žena bujne kose obgrlila je muškarca, kao da ga tješi. Nije li to Ruža? Poza muškog lika je začudna, ne znam postoji li ijedan muški akt u skulpturi koji tako kleči, istegnutih udova, kukova rastvorenih kao u baletana. Zatim starac, zagledan u površinu vode. Čovjek se rodi sam i umire sam, pa su i mladost i starost prikazani kao samoća.

Negdje u rasponu erosa i thanatosa ovo djelo izmiče tumačenju, poput osmijeha Mona Lise, poput Hofmannsthalova das Gleitende i u nevjerojatnoj istovjetnosti s razmišljanjem Hermanna Bahra o stvarnosti i životu kao „kolopletu iluzija i obmana u kojem je jedino trajno svojstvo hirovita i trajno promjenjiva igra“.

Baš kao i na Klimtovim cikličnim slikama – Medicini, Filozofiji, Pravoslovlju – likovi se čine otjelovljeno očajni. Slijepljeni sa stijenkom stošca sišući sokove škrte i sušne zemlje. Asketski oblikovane figure pozitivi su negativa težine života, odliveni u bronci, slitini kositra i cinka, ovjekovječeni u trajanju.

Žeđ i žudnja

„Za ljetnih mjeseci kad se nađe donekle nešto one jadne hrane, muči poprečno čitavu Dalmatinsku zagoru drugo zlo, jednako teško kao i glad, a to je žeđa. Ustajala, mutna i nezdrava voda iz cisterna, dijeli se točno u malim količinama među narod. A kako je strašno, upravo jezivo, kad se proširi po kojem od tih sela vijest: nestaje vode. Još samo nekoliko dana dobivat će se i to još u malim količinama. A onda? Strah, nemirne noći i željno čekanje kiše, koja obično ne dolazi. Sunce i dalje pali, puca usijan kamen i sumorno drijema zakržljalo drveće i uvele trave. Ljudi jauču i stenju… A onda, kad se podijele posljednje količine vode, upreže se slaba kljusad u teška drvena kola, da se sate i sate vozi do mjesta, gdje se može dobiti koje bure i opet mutne, prljave i nezdrave vode. I takova se onda kao nešto naročito dragocjeno vozi kući, gdje već na nju nestrpljivo čeka bezbroj žednih usta. Posjeti li tko god u takove dane, kad se novim količinama ‘svježe vode’ opskrbljuju kuće, njihovo selo, najljepša dobrodošlica i najveći dar što ga u svojoj neimaštini mogu ponuditi jest voda.“ Citat je to iz knjige Rudolfa Bićanića Kako živi narod o životu ljudi Dalmatinske zagore napisane 1936. godine.

Zdenac života otjelotvorena je žudnja na putu od izvora odakle potječemo do ušća u koje utječemo, u kojem figure kao da predstavljaju žuborenje, vrtloge ili miran tok, pri čemu različita stanja korespondiraju na svaki način s promjenjivom prirodom vode kao metafore života. U tom je djelu Meštrović sabrao svoja primarna iskustva djetinjstva u Zagori nasuprot ili u suglasju s doživljajem Beča kao formativnog ishodišta svoga intelektualnog obzorja. To je djelo plod iznimna kreativna napora (truda) u rađanju duše umjetnika iz tijela čovjeka. Ono sublimira brojne prethodne i istodobne istovrsne Meštrovićeve skulpture: Život, Žrtva nevinosti, Posljednji cjelov, Majčina briga, Pjesnik, Na grobu mrtvih ideala, Strast, Moderna Venera i Laokoon mojih dana.

Točno 120 godina nakon nastanka Zdenac života i dalje simbolizira univerzalna stremljenja čovječanstva, zrcaleći istodobno i naše intimne dvojbe, a zvuk vode u koju prodire preko leđa ubačen novčić postaje odjek naše nade, kap izdvojena iz rijeke naših strepnji pred tajnom života u kojem stalna samo mijena jest. U svemu navedenom i mnogočemu nenavedenom potvrđuje se njegova antologijska vrijednost.