„Koncertno“ čitanje Dostojevskog

Rusist Ivo Alebić zapisao je kako se u ruskoj teatrologiji 20. stoljeće ponekad određuje kao „kazalište Dostojevskog“. I iako bi u Hrvatskoj takvo određenje svakako bilo preuzetno, klasik poput Dostojevskog nezaobilazan je. Ova predstava treće je pojavljivanje Zločina i kazne samo na sceni HNK u Zagrebu od otvaranja kazališta, a izvođena je i drugdje (mnogi još pamte režiju i dramatizaciju Zlatka Svibena u Gavelli prije jedanaest i pol godina, u jesen 2013). Autor takvog statusa, ma koliko za života bio nesklon dramatizacijama (o čemu svjedoči uvijeno, no jasno izraženo mišljenje u pismu upućenom Varvari Dimitrijevnoj Oboljenskoj, otisnuto u knjižici zagrebačke predstave zahvaljujući Alebićevu prijevodu), postavlja se na scenu i postavljat će se. Posebno u vremenu u kojem je kazalište zahvatila moda dramatiziranja proze, a iz intervjua koje je posljednjih nekoliko godina sustavno vodila istraživačka grupa sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta pod vodstvom Lovre Škopljanca može se saznati kako hrvatski neprofesionalni čitatelji u svojim sjećanjima na književna djela uvjerljivo najčešće pamte Zločin i kaznu.

Ubojstvo je „odrađeno“ na početku, kao da se želi poručiti – to se obavilo, idemo dalje,
na ono zaista bitno – Ivan Grlić (Raskoljnikov), Iva Jerković Oreški i Ksenija Marinković / Snimio Marko Ercegović

Redatelj Jernej Lorenci i dramaturg Dino Pešut (adaptaciju, zapravo izbor tekstova radili su zajedno s ansamblom), međutim, u svom Zločinu i kazni temeljito negiraju postupak koji se intuitivno imenuje dramatizacijom. Ubojstvo Aljone Ivanovne i njezine sestre Lizavete „odrađeno“ je na početku. Sjekire su učinile svoje, gledatelji su vidjeli najpoznatiji trenutak romana. Kao da se želi poručiti – to se obavilo, idemo dalje, na ono zaista bitno. Predstava se, naime, gotovo troipolsatna, sastoji sve od samih citata. Iz Zločina i kazne i drugih djela Dostojevskog (Bjesovi, Bijele noći, Zapisi iz mrtvoga doma, Poniženi i uvrijeđeni…). Navode se točne stranice, reference. Glumci sjede u polukrugu oko središnjeg prostora, ograđenog elegantnom ogradom (scenograf Branko Hojnik), i naizmjence izgovaraju tekst. U sredini, sa sjekirama slijepljenima sa šakama, Raskoljnikov trči na mjestu (režija pokreta Gregor Luštek). Bježi, očito je. Dok se oko njega prelamaju filozofski svjetovi. Inzistira se na sjećanju na brutalno mučenje kobile kojem je Raskoljnikov svjedočio u mladosti. Tekstovi se nastavljaju nizati. Stalno se u pozadini čuju šumovi i glazba (skladatelj Branko Rožman), koju djelomično izvode i glumci svirajući na nizu instrumenata. Sonja Marmeladova u drugom dijelu predstave zauzima poziciju na sredini prizorišta, četveronoške. Tekstovi se i dalje nižu. Raskoljnikov ponovno trči. Tek na samom kraju njih dvoje konačno progovaraju, jedno o drugome.

Zločin i kazna na sceni HNK u Zagrebu strukturno se tako ostvaruje kao niz tekstova i scenskih znakova simboličkog čitanja (a tu ima zbilja mnogočega, uglavnom jasnog – poput čajnika, glave mrtve kobile naslikane na platnu, ali i nejasnog – od žarulje na dugom štapu, preko tvorničke sirene do radijatora). Citiranje umjesto događanja, „koncertno“ čitanje tekstova u kazalištu prožeto zvukovima, u čemu predstava u mnogim trenucima podsjeća na radiodramu. Filozofski mišljeno kazalište, koje se ostvaruje kao misao i njezina rezonancija umjesto dominacije scenske slike. Mnogo više dijegeza nego mimeza. Kolektivno čitanje, kako kaže sam Lorenci u intervjuu, prilogu u vrsno oblikovanoj knjižici (urednica Dina Vukelić).

 Šestero članova i članica ansambla HNK (Alma Prica, Ksenija Marinković, Milan Pleština, Luka Dragić, Iva Jerković Oreški, Igor Kovač) izgovaraju tekstove Dostojevskog superiorno preciznom dikcijom, ugodim tonom i s očitim razumijevanjem. Ivan Grlić i Tea Ljubešić studenti su zagrebačke Akademije dramske umjetnosti. Povjerene su im, naoko, glavne uloge, no tijekom predstave tretira ih se kao znakove u prostoru. Tako Grlić, sve u svemu, gotovo dva sata na mjestu trči, dok Ljubešić četveronoške provodi preko pola sata, što je zasigurno i izniman fizički napor, koji je dvoje mladih aktera dobro svladalo. Lošije su se, ipak, oboje (osobito Ljubešić) na premijernoj izvedbi snašli u trenucima u kojima je trebalo progovoriti.

Negacija kazališta kao prostora dominacije vizualnog i scenske događajnosti, kojima se suprotstavlja auditivno i misaono, nije novost u Lorencijevu opusu. U konačnici, Zagrebačko kazalište mladih još uvijek na repertoaru ima Eichmanna u Jeruzalemu, predstavu (iako manje dosljedno) sazdanu na sličnim principima, a bilo ih je i drugdje, gotovo gdje god je redatelj u novije vrijeme radio. Teorijski je to zanimljiv pristup, poticajan u vremenu općeg gubitka kriterija i pažnje, kada misli (u ovom slučaju) Dostojevskog rezoniraju muklim odjekom točnosti. No, gledateljski je izrazito naporan i tegoban, što znači da se ipak radi o predstavi vrlo neizvjesne budućnosti.