KNJIŽEVNOST IZDVAJA

SIMPOZIJ O HRVATSKOM JEZIKU

Agencija za odgoj i obrazovanje organizirala je u Zadru (25–28. veljače) Prvi simpozij hrvatskoga kao materinskog jezika na kojem je sudjelovalo gotovo 300 učitelja i nastavnika hrvatskoga jezika koji su „raspravljali o ključnoj ulozi materinskog jezika u razvoju jezično-komunikacijskih vještina, poticanju njihove kreativnosti, u kontekstu globalizacije i tehnoloških promjena“.

Sudjelujući svakodnevno u različitim poslovima i zaposjedajući u skladu s time različite uloge, svjesni smo promjena i poteškoća kojima smo izloženi i nerijetko tek tada za njih tražimo riječi kojima bismo izrekli ono što nam je važno, ono s čime dopiremo do vlastitih misli i ideja, do srca, ili nečega daleko konkretnijeg, u razgovoru i raspravi s Drugim, s drugima. U tom preslagivanju i snalaženju, kako je to već na drugom mjestu spretnije i dalekosežnije rečeno, u tom dolasku na svijet, dospijevamo u jezik, koji se čini presudnim za naše postojanje i opstanak. Kad to već jest tako, čini se da su stvari same po sebi jednostavne i razumljive, dogovorene i moguće, ali istodobno smo svjesni da baš sada, dok govorimo, dok se jezikom služimo i dok mu služimo, iskrsavaju stvari koji izmiču kontroli i dogovoru, koje nas vraćaju na mjesta koja smo, tako smo mislili i očekivali, odavna napustili.

SLAVKO BUTKOVIĆ, IZLOŽBA NA POZIV

Stigla je pozivnica Slavka Butkovića za njegovu Izložbu na poziv (18. ožujka) u Kulturno-informativnom centru BiH. Preslikavanje kompozicija, montaža autobiografskih dionica, nemir podstanarskih soba, bliskost prošlosti i sadašnjosti, citati i parafraze koje pristižu iz teksta svijeta, nužni su naslovi za Butkovićevo ogledanje s moći (likovnoga) jezika, jezika koji se ne povlači pred razornim osjećanjem pada ili gubitka mjesta s kojih se govori i gleda. Upravo obrnuto, zajedno s uravnoteženim središtima i rubovima njegovih slika stižemo na „mjesta gdje su nekad stajale knjige“, mjesta koja nisu određena prazninom, nego ih nemir pamćenja i snaga rekonstrukcije čini drukčijim, novim i živim pogledom na ono što nas okružuje ili što čini našu svakodnevicu stvarnom i mogućom. Distopija, isto mjesto, iste slike, prijenos i zanos misli i ruke, memento i san, „svjetioničarev sin“, iskustvo prvog i Drugog (Rani Krleža, Čovjek ispred bolnice), posuđeni i ponuđeni naslovi postaju neizbrisiv i nesiguran trag u somnabulnom i strasnom, pomirenom i sigurnom slikarevu svijetu.

MARIJANA TADIĆ, INSTALACIJE U JAVNOM PROSTORU

Odnedavno je u zagrebačkim knjižarama moguće potražiti knjigu Marijane Tadić Art Made Public, koju je potkraj 2024. godine objavio australski izdavač Wakefield Press, s opsežnom studijom povjesničarke umjetnosti Marie Falcinella koja se bavi njezinim životom i radom, instalacijama u javnim prostorima Adelaidea u Južnoj Australiji. Marijana Tadić piše o iskustvu dolaska u drugi (australski) prostor i načinima na koji su nastajali njezini radovi, što monografiji daje dodatnu dimenziju korisnosti. Autorica intervenira u prostor, dograđuje ga i preoznačava, radi instalacije i promatra različite kulture u istom životnom ambijentu, utjecaje i otpore, sličnosti i razlike. Ukratko: fascinacija svakodnevicom i razumijevanje onoga što je izgrađuje. Ono na osnovi čega se odnosi između ljudi i prostora u kojem žive razvijaju uvijek je u temelju njezina rada, djelovanja i stvaranja. Procesualnost i djelovanje u životnom prostoru, osmišljavanje vlastitog rada i zapitanost nad onim što nas okružuje i što nam se događa, poteškoće s identitetima, raseljenost i pripadanje različitim i udaljenim kulturama, stvaranje vlastitoga likovnog jezika, paradoksi multikulturalizma – naznake su onoga što nastaje u svijetu u kojem nije jednostavno povući crtu, granicu i sanjati na jednom, dva ili više jezika.