Jure Kaštelan (1919–1990) Nada Subotić (1931–2016)

Još uvijek se držim ideje da ću najprije pisati o ljudima koje sam i osobno poznavala i koji nemaju na kući gdje su živjeli spomen-ploču, a u ovom sam tekstu na polovici. Naime, Juru Kaštelana dobro sam poznavala (bolje nego on mene), jer mi je davnih dana, točnije 1963, predavao Teoriju književnosti na Filozofskom fakultetu. Bio je i šef te katedre, dugo i jedini član, pa je sve poslove na toj katedri obavljao sam. Nadu Subotić, njegovu ženu, nisam poznavala osobno, ali zato jesam kao izvrsnu kazališnu glumicu, pa preko njezinih uloga koje sam upijala na pozornici kao da smo se i osobno poznavale. No potrudila sam se doći do  njihove kćeri Lade Kaštelan (dramaturginja, dramatičarka i predavačica na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu), koja je svojom prisutnošću sve zaokružila velikom dozom intimnosti. 

Neboder na Iblerovu trgu / Izvor Google maps

S Ladom sam se našla u jednom ugodnom kafiću u kojem se ne puši (takve volim, jer ondje bar mogu slobodno disati), pa smo prilično dugo razgovarale o njezinim roditeljima. Naravno, ja sam prije svega željela saznati njihovu najdulju adresu, koju sam, doduše, znala i prije (Smičiklasova 16), no dobro da sam se s Ladom sastala uživo, jer mi je objasnila da se dio te ulice jednostavno prozvao Iblerovim trgom, tako da je taj novopečeni trg progutao cijeli prostor između Martićeve i Vlaške ulice. Neboder, prvi u Zagrebu, projektirao je arhitekt Drago Ibler i popularno se zove Drveni neboder, a nalazi se na Iblerovu trgu 7. Ima 10 katova, gradio se od 1956. do 1958, a od 2004. proglašen je zaštićenim kulturnim dobrom.  

O Juri Kaštelanu, rođenom 18. prosinca 1919. u poljičkom Zakučcu kod Omiša, pisala sam nedavno u tekstu s drugom dvojicom svojih negdašnjih profesora iz Poljica – Nikolom Milićevićem i Josipom Pupačićem, tako da sam se s njima ubacila u svoja davna studentska sjećanja. Bilo mi je zanimljivo da je Jure svoju prvu pjesničku zbirku s ilustracijama Ede Murtića, Crveni konj, objavio 1940. u vlastitoj nakladi. Cenzura je uništila nakladu, no autor je dio pjesama prenio u zbirku Pijetao na krovu iz 1950, u kojoj evocira svoje ratne uspomene, pa se u njoj nalazi i znamenita poema Tifusari. Slijedile su nove zbirke: Biti ili ne, 1955, Malo kamena i puno snova, 1957, i mnoge druge. O njemu se kao o pjesniku ne treba posebno govoriti, on je nezaobilazan u hrvatskim pjesničkim antologijama. Ono što mi je bilo dragocjeno u razgovoru s Ladom Kaštelan bile su neke slike iz stana u kojem su mnoge njegove pjesme i nastajale. Živjeli su na 10. katu Drvenog nebodera, Jurina je radna soba gledala prema crkvi sv. Petra, pa premda je jedno vrijeme stanovao i u Medvedgradskoj ulici, tu njegovu adresu ne treba ni spominjati. Ova na Iblerovu trgu 7 ostaje glavna. Jure je od rođenja pripadao visinama. I njegov Zakučac gleda s visine uvir rijeke Cetine u more kod Omiša. Zamišljam ga kao da uz gorsku ptičurinu na ramenu sjedi na Mosoru s Mažuranićevim epom Smrt Smail-age Čengića u rukama: „Or’o gnijezdo vrh timora vije / Jer slobode u ravnici nije“. Zbog slobode je i pošao u rat. Drugi svjetski, naravno.

Imam jednu poveznicu s njim, onu lektora u inozemstvu: 1958. Kaštelan je bio lektor u Parizu, gdje se i oženio kazališnom i filmskom glumicom Nadom Subotić, s kojom je bio u braku do svoje smrti 24. veljače 1990. Mnogo je i prevodio (s češkog, francuskog, makedonskog, ruskog, španjolskog), a nisu ga zaobišle ni važne nagrade: Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo (1984) i Goranov vijenac za cjelokupni opus (1986). S p. Bonaventurom Dudom bio je urednik Biblije (Stvarnost, 1968), kapitalnoga djela, a u ono vrijeme i avangardnoga. Cijeli sam život prekapala baš po tom izdanju Biblije – što za sebe, što zbog posla. A i dobila sam je kao vjenčani dar 1970.  

Za Nadu Subotić svugdje piše da je rođena 11. listopada 1931. u Bošnjacima, što je točno, no zapravo je bila zavičajna u Nijemcima, što ne piše nigdje. Valjda je u Bošnjacima bila neka dobra babica, jer rodilišta ondje nije bilo, pa su one porađale rodilje iz okolice. Počela je glumiti još kao gimnazijalka u Vinkovcima, završila Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu 1954. i iste je godine postala članica Dramskog kazališta Gavella, u kojem je ostala do umirovljenja 1990. godine. Odigrala je sve uloge u komadima koji su se tada našli na repertoaru Gavelle, ali i neke u drugim kazalištima, npr. u Teatru &TD, odakle je pamtim po dvjema antologijskim ulogama.

Jedna je Madona Markantunova u Mirisima, zlatu i tamjanu Slobodana Novaka, a druga Georges Pitou u Sari i vrisku languste J. Murrella. Njezine Madone prisjećam se sve više upravo u današnje vrijeme kad s pozornice čujem tako nerazumljiv scenski govor koji graniči s nepristojnošću prema publici. Ili se taj govor više dobro ne uči ili ga više nitko (dobro) ne predaje. A Nadu smo razumjeli i kad je nismo vidjeli. Ona je, naime, ležala na pozornici u krevetu, vidjeli smo samo njezinu ruku koja je visjela iz postelje, lice ne, a razumjeli smo svaku riječ. Osim izvrsnih kazališnih ostvarenja, napravila je i mnogo filmskih te televizijskih – ukratko, bila je to vjerodostojna glumica od formata, i to najvećega. Njezina su glumačka ostvarenja bila iskrena i poštena, dotjerana do najsitnijih detalja, bez ikakvih podilaženja publici. Ostat će mi u sjećanju kao vrhunska profesionalka, ali uvijek s naglašenom crtom ljudskosti.

Godine 1997. dobila je Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo. Umrla je 28. siječnja 2016. u Zagrebu. Spomen-ploča njoj i Juri Kaštelanu na Iblerovu neboderu mislim da bi jednoga dana trebala osvanuti.