Imperativ petica

Potaknuti u Hrvatskoj vrlo prisutnim fenomenom poplave odlikaša s prosjekom ocjena 5,0 redatelj Dario Harjaček i dramaturginja Dora Golub odlučili su se na zajednički autorski projekt istog naslova. U svoj su rad uključili suradnju s učenicima Osnovne škole Augusta Harambašića, osmašima pred upisom u srednju školu, na kojima je najveći pritisak dovoljno visokog prosjeka ocjena za upis u željenu srednju školu. Kroz radionice su sudjelovali u stvaranju predstave, jer je zamisao autorskog projekta bila prikazati autentične karaktere koji bi mogli biti osmaši iz bilo koje škole u Hrvatskoj danas.

Fokalizator zbivanja maštovita je djevojčica Uma koja ne voli školu / Snimila Mare Milin

Dramaturški čvrsto i sigurno strukturirana izvedba za fokalizatora zbivanja postavlja četrnaestogodišnju djevojčicu Umu, kroz čiju se perspektivu priča jedna tipična školska situacija. Njezin je okvir filmski kadar, jer svijet oko sebe i ljude u njemu promatra kao likove iz različitih filmova. Ona je maštovita i senzibilna, ima brojne interese. Najviše od svega voli slušati glazbu i gledati filmove, no ne voli školu. Mučnine prije svakog testa iz matematike zbog straha od neuspjeha i nedovoljnog razumijevanja materije prerast će s vremenom u napade panike, a Umino izostajanje s nastave koje roditelji pravdaju, izazvat će u razredu val nezadovoljstva i lavinu oprečnih reakcija.

Od samog početka na sceni se predstavljaju te postaju dijelom radnje i ostala lica, Umini kolege iz razreda. Komunikacija WhatsApp porukama i okvir filmskog kadra za svakoga od njih, a publici ih predstavlja Uma, otkriva mlade ljude duboko uvjetovane obiteljskim, društvenim i klasnim kontekstima. Radi se o vrlo snažnim i nimalo fleksibilnim okvirima izvan kojih je teško manevrirati. Osobito je važan prikaz svakodnevice svakoga od njih, jer postoji stereotip o previše zaštićenim mladim ljudima na koje roditelji projiciraju svoje ambicije što uvjetuje njihova često problematična ponašanja ili generira narušavanje mentalnog zdravlja. Kvaliteta ove predstave upravo je u tome što ne stavlja fokus na preveliku zaštićenost, nego na izazovnost obiteljskih okvira u kojima mladi odrastaju – vidimo tako djecu ambicioznih samohranih majki koje se često sele zbog posla, s jednog kraja Europe na drugi; djecu iz disfunkcionalnih obitelji s manjkom financijskih sredstava koja svoju ogorčenost i ljutitost na svijet kanaliziraju u agresiju prema vršnjacima; vidimo i umjerene roditelje koji pružaju sigurnost i zaštićenost, no ipak inzistiraju na školskom uspjehu, barem jedan od njih, i zbog toga su u međusobnoj svađi.

Karakterizacija likova učenika vrlo je uspješno provedena te autorski oformljena kroz glumu. Tako Laura Čerina igra Umu, dok su ostali mladi portretirani kao senzibilni i kreativni Umin prijatelj i simpatija, zatim bijesna tinejdžerka iz problematične obitelji, miss perfect odlikašica iz isto tako savršene obitelji s velikim obiteljskim pritiskom, njezin dečko, sportaš i umjereno odličan učenik na putu da postane kvalitetna osoba, te dvoje povučenih srednjoškolaca, koji se zbližavaju kroz pripreme za testove u izvedbi Dunje Fajdić, Vini Jurčić, Petre Krolo, Bogdana Ilića, Mateja Đurđevića i Andrije Nazlića.

Svi su izvođači vrlo točno, autorski angažirano portretirali svoja lica, a naročito bih izdvojila Andriju Nazlića, Vini Jurčić, Mateja Đurđevića, Lauru Čerina te Dunju Fajdić. Izmjenjuju se i u ulogama roditelja i nastavnika, sve kroz okvire filmskog kadra kroz koje ih promatra, odnosno kroz koje o njima i o svim zbivanjima publici govori Uma.

Pet nula skreće pažnju na to koliko su djeca izložena pritiscima svojih roditelja i okoline, a oni pak pritiscima kapitalističkog društva u kojemu živimo. Stres počinje već krajem osnovne škole, jer nakon nje, dolazi upis u srednju, onda fakultet, onda posao, onda obitelj i djeca… stalna borba, kako lica ove predstave i sama, nakon raspleta situacije i zapravo happy enda, zaključuju.

Jasna dramaturgija i režija ovog autorskog projekta publici je željela otvoriti scenski pogled u što stvarnije živote osmaša, mladih ljudi na prvim koracima u odrasliji život, i u tome je u potpunosti uspjela. 

Sukob osmaša na sceni razriješio se ipak u korist humanosti, kroz shvaćanje u čemu su pretjerali i pogriješili. Pozitivna je to poruka s vjerom i nadom u mlade ljude, a najveća je vrijednost ove jako dobre predstave što otvara pitanje za sve generacije: koliko ima mjesta za individualnost, humanost i napredak u sustavu koji počinje pritiskati od najranije mladosti, a sve kroz manipulativni privid slobode pojedinca?