Hoće li studentski prosvjedi u Srbiji donijeti promjene?

Beograd je svjedočio prizorima euforije i suza dok su građani dočekivali mlade demonstrante, koji su posljednjih mjeseci postali simbol otpora i nade. Kako je istaknula majka žrtve tragičnog događaja na novosadskom željezničkom kolodvoru u studenome prošle godine, upravo su mladi svojim hrabrim nastupom uspjeli ujediniti Srbiju. No, to jedinstvo još uvijek nije potpuno – dok je velik dio društva konačno izašao iz višegodišnje apatije, dio starijih generacija i dalje ostaje zarobljen u narativima provladinih medija, često braneći režim čak i nauštrb vlastitih obitelji.

Hoće li mladi uspjeti u svom cilju izgradnje pravednog i demokratskog društva? / Izvor ATA Images / PIXSELL

Ono što je nesporno jest da je strah od vlasti, koji je godinama gušio srpsko društvo, počeo blijedjeti. Vučićeva Srpska napredna stranka (SNS), poznata po klijentelizmu i kultu ličnosti, sada se suočava s pokretom mladih koji traže istinske promjene. Ovi studenti ne žele samo kozmetičke reforme – oni zahtijevaju sustav oslobođen korupcije, nepotizma i političke represije. I što je najvažnije, njihovi prosvjedi više nisu samo simbolični, već pokazuju jasnu političku volju za uspostavljanjem demokratskih standarda.

Međutim, režim ne popušta. Vučić je na zahtjeve prijelazne vlade ili ekspertnog kabineta – jedinog mogućeg izlaza iz političke krize – odgovarao prijetećom retorikom, ponavljajući da bi se to moglo dogoditi „samo preko njegova mrtvog tijela“. No, građani ne traže nasilje, već mirne promjene i poštene izbore. Nakon velikog prosvjeda 15. ožujka, lopta je sada u Vučićevom dvorištu: može li priznati politički poraz i otvoriti put rješenju krize?

Prosvjedi su donijeli i simboličke pomake – parole poput „Treba nam samo zakon“ ili „Dogodine u zatvoru“ jasno pokazuju raspoloženje demonstranata i rušenje dosadašnjih tabua. Studentima je jasno da Srbija može bolje, da je moguće graditi društvo u kojem vladaju institucije, a ne volja jednog čovjeka. Protekla četiri mjeseca pretvorila su se u društveni eksperiment, svojevrsnu školu demokracije koja će dugoročno oblikovati političku svijest mladih generacija.

No, upravo je neodređenost njihovih zahtjeva njihova najveća slabost. Iako studenti nisu eksplicitno postavili rušenje Vučića kao krajnji cilj, postavlja se pitanje može li doći do značajnijih promjena bez njegova odlaska. Demonstracije, koliko god bile snažne, neće imati operativni učinak ako se ne pretvore u konkretne političke zahtjeve – poput prijelazne vlade, smjene čelnika pravosuđa i javne televizije, koji omogućuju SNS-u potpunu kontrolu nad institucijama. Ujedno, studenti nisu jedinstvena politička platforma. Sva količina zastava na prosvjedima – od nacionalističkih do pacifističkih, od likova svetaca do karikatura – pokazuje da se ne radi o jednom ideološkom stavu koji gura određenu političku opciju. Drugim riječima, nema kandidata koji bi jurišao protiv Vučića.

A tu su i mnoga druga pitanja, osobito ona vezana za nacionalne manjine te susjedstvo. Položaj Hrvata u Srbiji posljednjih godina obilježen je nizom političkih izazova koji otežavaju njihovu punu integraciju u društveni i politički život zemlje. Unatoč formalnom priznanju kao nacionalne manjine, Hrvati u Srbiji često su isključeni iz procesa donošenja odluka. Politički sustav ne pruža adekvatne mogućnosti za njihovo sudjelovanje u političkom životu, što dovodi do njihove marginalizacije. Postoji jasan plan kojim se osporava pripadnost određenih skupina hrvatskom narodu, poput „Bunjevaca“, što dodatno otežava očuvanje kulturnog i nacionalnog identiteta Hrvata u Srbiji. U javnom diskursu Srbije prisutan je negativan stav prema Hrvatima, što se očituje u medijskim sadržajima i izjavama pojedinih političara. I za ove prosvjede su, prema riječima vladajućih, krivi „ustaše“. Takav sentiment doprinosi osjećaju nesigurnosti među pripadnicima hrvatske manjine. Hrvati su često isključeni iz institucija vlasti, što dodatno otežava njihovu integraciju i sudjelovanje u političkom životu zemlje.

Međunarodna zajednica također snosi dio odgovornosti za stanje u Srbiji. Umjesto da podrže demokratizaciju, europski lideri često su Vučiću davali politički legitimitet – Olaf Scholz osigurao mu je litij za njemačku industriju, Emmanuel Macron prodavao borbene avione, Ursula von der Leyen hvalila je srpski put prema EU, dok je Markus Söder od Vučića primio medalju. Uz takvu podršku, ne čudi što na prosvjedima nema zastava Europske unije – demonstranti su svjesni da se demokracija u Srbiji mora izboriti iznutra.

U posljednjih godinu dana odnosi Srbije sa susjednim zemljama ostali su napeti, obilježeni povremenim diplomatskim sukobima i retoričkim zaoštravanjima. Posebno su problematični odnosi s Kosovom, gdje su se tenzije dodatno pojačale nakon sukoba na sjeveru zemlje. Odnosi s Hrvatskom ostali su opterećeni povijesnim pitanjima i političkim nesuglasicama, dok je s Crnom Gorom postignut djelomičan napredak, iako uz stalne oscilacije u političkom diskursu. Odnosi s Bosnom i Hercegovinom ostaju kompleksni, s kontinuiranom podrškom Srbije Republici Srpskoj, što izaziva zabrinutost u Sarajevu. Dok Srbija formalno izražava želju za regionalnom stabilnošću, njezine unutarnje političke dinamike često dodatno opterećuju odnose sa susjedima.

U ovom se trenutku Srbija nalazi na prekretnici. Hoće li mladi uspjeti u svom cilju izgradnje pravednog i demokratskog društva? Ako žele da prosvjedi ne ostanu samo izrazi nezadovoljstva, nego da postanu stvarna politička sila, morat će jasno artikulirati ciljeve i ustrajati na sustavnim promjenama. U suprotnome, Vučić će jednostavno čekati da se energija pokreta istroši, dok će srpsko društvo i dalje ostati zarobljeno između autoritarne prošlosti i nesigurne budućnosti.