Godina Zmije, Tajland 2025.

Nakon knjige O ljudima, hrani i bogovima (Vijetnam, proljeće 2023), na red dolazi Godina zmije (Tajland, Laos, zima 2025), drugi dio trilogije o Aziji koju piše veliki europski pisac Velibor Čolić. Donosimo ulomak iz teksta u nastajanju. Velibor Čolić rođen je 1964. u Modriči u Bosni i Hercegovini. Od 1992. u izbjeglištvu je u Francuskoj. Kao novinar, rock i jazz kritičar i književnik od 2008. piše izvorno na francuskome, jeziku svojega egzila, i objavljuje kod pariškog Gallimarda. Knjige su mu prevođene na engleski, njemački, španjolski, albanski, mađarski, talijanski, bugarski, turski, češki, slovenski, bosanski, srpski i hrvatski jezik. Godine 2014. primio je Prix du Rayonnement de la langue et de la litterature francaises Francuske akademije. Trenutno živi u Bruxellesu. Autor je brojnih knjiga: romana Guerre et Pluie (2024), Le Livre des Départs (2020), Manuel d’Exil (comment réussir son exil en trente-six leçons) (2016), Ederlezi (comédie pessimiste) (2014), Sarajevo Omnibus (2012) objavljenih u izdanju Gallimarda, Jésus et Tito (2010) i Archanges (roman a capella) (2008) objavljenih u izdanju Gaia Editions, te Perdido (2005) Mother Funker (2001) i La vie antasmagoriquement brève et étrange d’Amadeo Modigliani (1995) objavljenih u izdanju Le Serpent a Plumes. Objavio je i zbirke kratkih priča Chronique des oubliés (Le Serpent a Plumes, 1994) i Les Bosniaques (Galilee, 1993).

 - - -

Dan se presvlači lascivno u noć, a kraljevina Tajland živi prve dane zime 2567, godine vatrenog zmaja. Ugodan vjetrić udari na mahove i sa sobom donese čitave lepeze za mene novih mirisa

O novcu, Bangkok
(17. 1. 2025)

Putovanje je odlično počelo. Pronašao sam na ulici novčanicu od 100 bahta (2,80 eura). Desilo se to pod blagonaklonim pogledom tajlandskog kralja, njegove palače, tankog, još uvijek providnog mjeseca i jednog betonskog Ganesha koji je nadgledao sve to. Lijepo znači. Osjećam se još uvijek pijano od jet laga. Dugi let preko Singapura, četrnaest sati ukupno. Za leđima mi je zima, a ispred mene jedan dio mistične Azije. Toplo je, znojim se. Po širokom bulevaru zuje auti, džipovi, kamioni, kombiji, pojavi se tu i pokoji šareni tuk tuk, nema pješaka, nema čak ni turista, dan se presvlači lascivno u noć, a kraljevina Tajland živi prve dane zime 2567, godine vatrenog zmaja. Ugodan vjetrić udari na mahove i sa sobom donese čitave lepeze za mene novih mirisa. Prženo meso, teška voda rijeke Chao Praya, rezak miris koji izbija s listova drveća, sladunjav smrad natrulog voća i čitave brigade plinova. U Tajlandu, kao i svugdje, srednja klasa kupuje i vozi aute. Probam zaboraviti Hanoi i Saigon i njihove nepregledne, zbijene, jurišne redove motora. Ovdje je auto car.

Dišem. Privikavam se na Aziju. Bangkok, grad anđela, broji nekih 11 milijuna stanovnika. Neki od njih upravo umiru, drugi večeraju, treći se mole nasmiješenim bogovima, četvrti gledaju televiziju. I ja sam sada tu među njima. Obučen u lagani pamuk, zbunjen vremenskom razlikom, čini mi se koža mi je još uvijek kisela na briselsku kišu i zimu. Koračam. Znam da nema potrebe gledati oko sebe. U Aziji sve stvari i tvari, kuće, mostovi, zgrade, drveća, rijeke preko noći mijenjaju mjesta. Tako da ovaj večernji raspored ulica neće sigurno vrijediti sutradan ujutro. Domaći ljudi odlično se snalaze u tome, a mi stranci smo izgubljeni. Što mi izgleda sasvim u redu. Velika ulica je začuđujuće pusta. Tu i tamo neki pušač opijuma sretno je izvaljen, poneki usnuli pas lutalica, jedna čudesno bijela ptica stoji na sred puta i dokazuje postojanje metafizike i duše. Malo dalje na trotoaru nekakva grbava starica prodaje boce vode. Zaustavim se kraj nje. Baba podiže glavu, u nosu joj sjaji jedan zeleni smaragd. Oči su joj, čini mi se, prazne. Lice toliko izborano da se u tim borama ljudski pogled može izgubiti. Kraj njenih bosih nogu drhturi, poigrava svakim damarom svoje složene anatomije nekakav povelik, fosforno zelen skakavac.

Deset bahta voda, kaže žena. Ten baht water.

Vadim stotku, plaćam, saginjem se i uzimam smrznutu plastiku vode.

O kraljevima i žoharima
(Ayutthaya, 22. 1. 2025)

U drevnom gradu Ayutthaya pijem voćni frape, svijetložuto meso kraljevskog manga pomiješano s jogurtom i ledom. Piće je odlično, dan je azijski ljepljiv i vreo. Tu je još neki par bijelih ljudi, dvije učenice u školskoj uniformi, nekakav prosjak, neodređen broj pasa lutalica i ja, žedni putnik. Prisjećam se onoga sto sam zapisao o ovome gradu. Ayutthaya (puni naziv: Phra Nakhon Si Ayutthaya, na tajlandskom: พระนครศรีอยุธยา) glavni je grad pokrajine Ayutthaya u Tajlandu. Osnovan 1350. ili 1351. godine od strane kralja U-Thonga (Ramathibodi I.). Dugo vremena glavni grad kraljevstva Sijam. U 17. stoljeću imao je oko 150.000 stanovnika, a u 18. stoljeću bio je među najvećim gradovima na svijetu s gotovo milijun stanovnika. Uništen 1767. od strane burmanske vojske, izgubio je svoju ulogu u korist nove prijestolnice, Bangkoka, a danas je uglavnom poznat po ruševinama svojih hramova u povijesnom parku koji je klasificiran kao mjesto svjetske baštine UNESCO-a. E da, danas su tu autobusi puni stranaca, veličanstvene ruševine i prvi, zabrinjavajući znakovi masovnoga turizma. Tako propadaju kraljevstva. Lakše nego što pretpostavljamo.

Sjedimo na niskim plastičnim stolicama. Miran sam. Jutro se istočnjački lijeno odmotava pred mojim očima. Jedan letimični pogled prema slivniku trotoara mi otkriva. Sve vrvi od ogromnih žohara, kapitalaca. Zlobni kukci koji se kreću za nekim svojim poslovima. Proučavam ih. Reklo bi se neka izvanzemaljska vrsta koja sprema zavjeru protiv nas. Ima ih puno. Komuniciraju dugim antenama. Vodi ih sigurno inteligencija, a ne instinkt. Desetak metara dalje jedan čudesan, ogromni bijeli cvijet, savršene anatomije. Njegov miris nagovještava drugo od šest nebesa Svijeta želja (Kāmaloka), smješteno na ravnome vrhu planine Sumeru, središnje osi svemira. Malo dalje hrpa smeća. I sve tako, stalno lice i naličje, ljepota i rugoba, profano i sveto. Daleka Azija. U nekoj, našem zapadnom duhu neshvatljivoj, ravnoteži. Posjetio sam rano, prije najezde bijelih turista, tužni srušeni grad. Sad se pomalo dosađujem, pijuckam kave i sokove i promatram. Bilježim nekoliko rečenica o tajlandskom odnosu prema životinjama. Dok pišem, kraj našeg kafića protrče četiri psa. Lutalice, repovi su im zadovoljno podignuti, sretni su. Reinkarnacije starih brahmana koji su hodali i prosipali Buddhinu milost po pognutim glavama ljudi ovoga svetog grada. Odjednom psi prestanu trčati, izvale se radosno u prašinu. Znaju, ne vrijedi se truditi, ništa nije za stalno, svi smo mi samo u prolazu. Tu je u blizini i jezero. Njegove vode hrane mnoge ptice. Male sive čaplje, bezbroj lasta, nekakve sitne snježnobijele rode suvereno vladaju iznad te vode. Osobito te dugonoge bijele ptice koje znaju nepomično stajati u tolikoj mjeri da nevješt putnik kao ja može pomisliti kako su napravljene od kamena vapnenca. Tu nema sumnje, one su  reinkarnacije svećenika stoika. Onih koji poznaju tajnu meditacije koja vodi do Dharme. Ispred kafića je ulica. Veliko azijsko kazalište s kulisama od buke i sunca, smoga i prašine. Mladići, skoro dječaci, u crvenim i zlatnim haljinama nude slonove za jahanje. Mirne, blage, životinje s najtužnijim očima na svijetu. Stoje tako u redu, otupjeli, mršavi. Iz te zaboravljene kaste Ganeshove djece kao bičem udara neugodan smrad. Neke od tih jadnih životinja vidljivo imaju proljev. Revoltirajući prizor, no to je tako. Jedan od slonova s vremena na vrijeme pomakne glavu, mrdne neobičnim repićem, a surlu podigne u zrak. Kao da traži neki znak, mrvicu nagovještaja da se vraćaju vremena slavnoga Sijamskoga Kraljevstva. I ovog, danas tako pogubljenog, drevnog naroda Thai.

O reinkarnaciji, autobusima
i Americi
(Chieng Rai, 30. 1. 2025)

Budisti smatraju da je pojedinac koji je postigao visok stupanj duhovnosti sposoban utjecati na vlastitu sudbinu prenoseći svoj duhovni tijek u drugo nerođeno tijelo. U iščekivanju reinkarnacije ja sam pomalo ostario. Starenje je jedini način da živite dugo.

*

Na sjeveru Tajlanda sam. Tu je negdje i granica s Laosom. Autobusni kolodvor Chieng Rai, zaustavljen u sparini između vremena i prostora. Čekam autobus, previše turista ide na sjever prema Mekongu, mislim se vratiti u srce ove velike zemlje. Sjedim, pod nogama mi torba. Jedini bijelac ovdje. Od svih mogućih reinkarnacija mene je zadesila ova koja mi najviše smeta. Mogao sam biti pas, zmaj čuvar hrama ili usamljeni sretni nesretnik, pušač opijuma koji se upravo smije samo njemu vidljivim prizorima s druge strane zrcala. Zašto ne, mogao sam biti krezubi vozač tuk tuka koji izvaljeno gleda plavi ekran svog mobitela, a oko glave mu zuje lijene, debele muhe, teški mirisi pečenih riba i začinjene piletine. Ili ta suha ženica koja drži štand na kojem se prodaju pozlaćeni bogovi, plastični slonovi i magneti za hladnjake. Ali ne, nisam se vratio kao jedan od njih. Nisam čak ni ovaj nasmijani policajac koji kulira današnju smjenu na autobusnom kolodvoru Chieng Rai. Maslinasta uniforma, komplicirani kraljevski grb na kapi i okruglo skoro još uvijek dječačko lice. Tužan sam. I ljut. U jednom trenutku oklijevam prići dvojici narančastih budističkih redovnika. Oni bi mi sigurno mogli dati upute o sljedećim stupnjevima reinkarnacije. Ali ništa. Tupo sjedim ispred svog ice cappuccina i plačem nad sudbinom. Toliko vrsta života svuda oko mene, a ja sam se vratio kao obični, mekani, ranjivi bijeli čovjek. Bez ritma, kratkog daha i oznojene kože.

Vani, u takozvanom „stvarnom“ svijetu, novoizabrani šef Amerike Trump i njegov mecena Musk najavljuju novi trijumf volje, povratak velike, moćne, bijele Amerike, revanš izgubljene civilizacije. Najavljuju pobjednički hod Zapada, superiornost anglosaksonskog liberalizma i još trista čuda. Arogantni su. Bučni i mučni. A ja, ja sjedim na melankoličnoj granici između Tajlanda i Laosa i gledam u prašinu. Proučavam je. Tu su velika i mala sazviježđa, čitave konstelacije koje se rađaju, rotiraju oko svojih sunaca i nestaju nekamo prema nebu. Osjeća se, Laos je blizu. Drevne planine po kojima još uvijek lutaju sveti ljudi praćeni magičnim životinjama. Čekam autobus. Sunce mi gricka kožu lica. Gorim. Probam se skoncentrirati i napustiti svoje bolno i užareno tijelo. Probam se zamisliti kao šumska zmija. Kao jazz bubnjar Elvin Jones koji udara, zvjerski kažnjava svoje bubnjeve zagledan u široka, oznojena leđa Johna Coltranea. Probam se osjetiti kao tek rođeni slon koji već posjeduje pamćenje svih svojih prošlih i budućih života. Ali ne ide. Ništa. Bijesan sam spoznajom samoga sebe. Bijela Amerika trijumfira, Donald prijeti svima, Donald galami sa svih ekrana  a ja sam samo još jedan banalni bijelac koji pije ohlađenu kavu na autobusnom kolodvoru Chieng Rai.

O novom turizmu
(Otok Koch Chang, 9. 2. 2025)

Ne postoje stvarni, svi naši rajevi su izgubljeni. Kompliciranim slijedom raznoraznih prijevoznih sredstava (autobus, tuk tuk, speed boat, začuđujuće brz i moderan brod, taksi, kombi) stigao sam konačno na od turista (nadao sam se) zaboravljeni otok Koch Chang. Živim novu vrstu turizma: less is more. O čemu se tu radi? Obično kao turist plaćaš za ono što „imaš“ – klimatizirani zrak, veliki TV, kupaonicu, doručak, dobar krevet… Na ovom otoku radi se drukčije. Plaćamo za ono što „nemamo“. Drveni bungalov na obali Andamanskog mora u kojemu „nema čega nema“. Nema Wi-Fija, nema struje od 22 do 8, nema tople vode, krevet je improviziran, nema stakla na prozorima, nema doručka… Imamo zauzvrat divan pogled, džunglu koja nam kucka, pjeva, reži, leti, hoda po bungalovu bez prestanka. A posebno noću. Bungalovi su razbacani tako da se osjećamo kao da smo sami na otoku. Robinson Crusoe koji za svoje pare osluškuje more, jake improvizirane motore ribarskih brodica i ptice. Donedavno su tu bili i majmuni, ali su ti primati napustili teritorij. Pametniji popušta.

*

Nasmijani vlasnik svega toga, zove se Pet, organizirao je, naravno, restoran. Ničega nema, znači, sve je na prodaju. No Pet je pošten turistički radnik. Cijene su skoro kao na kontinentu. Pomislim na svoju ljetošnju šetnju Korčulom i onih spektakularnih 8 eura za teglu majoneze u lokalnoj samoposluzi. Gosti su većinom stariji muškarci. Čujem njemački, engleski, francuski… Stari hipiji koji mudro i za male pare izbjegavaju europsku zimu.

*

Otok je ohlađena lava nekog davnog, veličanstvenog vulkana. Oko znatiželjnog putnika otkrije tu sve moguće nijanse zelene. Veliki igličasti listovi palmi, nježnozelene krošnje visokog drveća prošarane s gdjekojim krvavocrvenim falusoidnim cvijetom, nisko raslinje koje svojim tajanstvenim sokom privlači velike narančastosmeđe ili tamnoplave leptire, i oni sami su kao kakvi tihi leteći cvjetovi koji provode svoje, pretpostavljam kratke živote, u polenskim bakanalijama.

Morski horizont savršena je linija. Iza horizonta je Bengalski zaljev.

Postoje, znači, bengalski tigar, besposleno lupetam, bengalska vatra i Bengalski zaljev. E pa, ovo je ono treće.

*

Za nekoliko dana idem u Singapur. Poznajem već i Bangkok, i Hanoi, i Saigon, dječji snovi polako se ostvaruju. Naravno, stvarnost nije nikada jednaka snovima. Ali Azija ipak, i još uvijek, za mene posjeduje magičnu snagu sna. Drukčiju svjetlost. Onu ushićenost, béatitude rekli bi Francuzi, ispred jutarnjeg ili zalazećeg sunca. Ovdje na krajnjem istoku našeg planeta noć dolazi naglo, samo padne kao zavjesa u kazalištu. Treba se naoružati strpljenjem ribolovca i uhvatiti taj kratki trenutak kada sunce postane savršeni narančasti disk na nebu. Ostane tako kao da sumnja, kao da provjerava vodu, a onda mirno, s Buddhinim blagoslovom, zaroni i za sobom, kao i svaki davljenik, povuče svjetlost dana i najavi još jednu toplu, svijetlu, skoro plavu i nježnu azijsku noć. U tim kratkim trenucima razmjene svjetova i boja uvijek, ama baš uvijek, osjetim da jedino putovanje vrijedi uloženog novca. I da su za stvaranje Azije stvarno bili potrebni mnogi bogovi. I da možemo opet iznova mirno zaspati ovdje na rubu šume i sanjati naše obične, ljudske snove dok nad nama bdije mudri Ganesh s vojskom jedva čujnih krijesnica. Sklapam oči i koji trenutak prije znojnog sna vidim: iz vode izlaze rojevi noćnih kukaca, veselo se poigravaju u zraku, ne brinući se o svjetlosti dana koji mora doći i odvesti ih u sigurnu smrt. Za nas, to je samo još jedna noć. No, za ta vilinska providna stvorenja tih osam sati tmine predstavlja čitav život. Čitav jedan stvarni, konkretni život sačinjen od slobode i leta. Možda to i jest, mislim, prava mjera, jedina moguća definicija vječnosti. Onaj trenutak, prostor između dva zamaha tako krhkih, prozirnih krila.

O duši i grudima
(Bangkok, 13. 2. 2025)

Grupa tajlandskih studenata na ulici zaustavlja strance i postavlja im raznorazna pitanja. To im je, kažu, školski projekt. Zaustavljaju i mene, naravno. Pitaju za ime i prezime, odakle dolazim i tako to. Moj se engleski „istopio“ pod francuskim, ali snalazim se. Mucam kako znam i mogu. Njihovo posljednje pitanje je: što mislim o Tajlandu i ljudima?

The big soul, kažem, in the small chest.

Zadovoljni su. Nasmijani. Sklapaju ruke u znak zahvalnosti. Zatim me fotografiraju, pričaju nešto na materinskom jeziku i opet se smiju.

Je ne suis pas un clown ordinaire, dodajem na francuskome, je suis un poète.