Dvosatni muzički roller coaster

Da smo dobili samo prekrasnu, mladu Marijetu Bošković, koja je u oratoriju Ilija Felixa Mendelssohna smjelo i odvažno preuzela rolu dječačkoga soprana (Dječak) i tako na trenutak, kako se ono kaže, svima ukrala šou, bio bi i to dobitak – sasvim dovoljan. Potekla iz Dječjeg zbora HRT-a, učenica šestog razreda Glazbene škole Pavla Markovca u Zagrebu, već je nastupala uz matični zbor, kao i uz komorni zbor glazbene škole, u zagrebačkoj Operi (Ero s onoga svijeta, La Bohème), kao i na otvaranju Dubrovačkih ljetnih igara, uz Zbor i Simfonijski orkestar HRT-a te uz Cantus Ansambl. Stoga joj solistički nastup u Lisinskom nije prvi takav. Kako stvari stoje, neće biti ni posljednji.

Maxim Emelyanychev — nakon dva sata i petnaest minuta čiste muzike publika je mogla
podijeliti kolektivni osjećaj kako je doživjela nešto posebno i nesvakidašnje / Snimio Jasenko Rasol

Do Zagreba je prvi put potegnuo Maxim Emelyanychev, dirigentska zvijezda o kojoj se priča, sjajan glazbenik – glavni dirigent svjetski poznatog orkestra Il pomo d’oro i Škotskog komornog orkestra, glavni gost dirigent Simfonijskog orkestra Švedskoga radija. On je u Lisinski donio svježe i energično čitanje Mendelssohnova remek-djela.

Iz Stuttgarta je doputovala naša Riječanka Diana Haller, jedina hrvatska pjevačica koja ima status nacionalne prvakinje u Njemačkoj, što nikako nije mala stvar! Pedagošku karijeru Diana Haller razvija paralelno na Opernoj školi tamošnjeg Sveučilišta za glazbu, a u Iliji je tumačila uloge Kraljice i Anđela.

Za Iliju se u Zagrebu ponovno pojavio i Krešimir Stražanac, bez kojega izvedba Mendelssohnova oratorija jednostavno ne bi bila moguća. Naslovnu ulogu on je tumačio živo i dojmljivo, krvavo i nabijeno emocijama. Rola je to s kojom se taj naš bas-bariton već u više navrata etablirao na međunarodnoj sceni. Sada ju je u najboljem svjetlu predstavio i u Zagrebu.

U večeri odličnih nastupa pridružili su im se i drugi: sopranistica Lara Rieken (Udovica), tenor Robert Bartneck (Obadija/Ahab) te naša sopranistica Monika Cerovčec (Anđeo).

Emelyanychev o Iliji svjedoči kao o snažnom i prije svega dramom nabijenom ostvarenju. Uspoređuje ga s operom. No dok se opera uglavnom bavi svakodnevicom, oratorij poput Ilije ima snagu pročišćenja. Različiti dojmovi i osjećaji koji se mogu doseći njegovim slušanjem snažno utječu na slušatelja. Nakon dva sata i petnaest minuta čiste muzike dijelimo kolektivni osjećaj kako smo doživjeli nešto posebno i nesvakidašnje.

Starozavjetna tema prepuna je dramatike pa i brutalnosti. S druge strane i izrazitog lirizma. Polazeći od teksta, Stražanac snažno osjeća te krajnosti. Ilija od njega traži sve fasete glasa i najširi raspon izražajnosti. On osjeća tu dramu, kreće se podijem, gotovo da glumi – i tako se nadovezuje na filozofiju dirigenta.

Emelyanychev svojim pristupom unosi elektricitet u orkestar. Ne pristaje na dirigentski podij. Odlučuje ostati u ravni s glazbenicima u orkestru. I u fizičkom smislu razbija tu barijeru. Naelektriziranom gestom, ali i čitavim bićem on ulazi među pulteve. Da može, otišao bi i dublje među glazbenike. Insistira na svakoj frazi. Cijelim djelom, što nije nimalo lako, čvrsto drži dramaturgiju cjeline.

Jako je sretan što je u Simfonijskom orkestru HRT-a naišao na prirodne trube. To mu, naime, daje osnovu na kojoj redizajnira zvučnu sliku i dinamiku odnosa unutar ansambla. U orkestru radi čak i drukčiji raspored orkestralnih grupa. Slično čini i sa Zborom HRT-a (pripremili Darijan Ivezić i Tomislav Fačini); u njemu ženske glasove stavlja slijeva i zdesna, dok muške pozicionira u sredinu.

Niti solisti ne ostaju „pošteđeni“ njegove muzičke vizije, pa iako se razmještaj u kutove dvorane dok ne pjevaju na prvi pogled čini nepraktičnim, ubrzo se pokazuje sasvim opravdanim. Dolasci na sredinu scene u trenucima nastupa samo potvrđuju krajnju dinamičnost onoga što se događa u glazbi.

Mendelssohnov oratorij nevjerojatan je niz zborova, arija, dueta, kvarteta – i svih drugih kombinacija kojih se uopće može domisliti. Prekrasan je to, dvosatni muzički roller coaster u kojemu iza jednoga uzbudljivog broja slijedi drugi – još uzbudljiviji, pa čovjek u trenutku ne zna gdje bi više slušao i što ga sljedeće očekuje, dok se brojevi redaju jedan za drugim u dramaturgiji koja doista ostavlja bez daha.

Jedan od dobitaka večeri zasigurno je i dvostruki kvartet u izvedbi članova Zbora HRT-a u prvom dijelu, kao i tercet anđela za koji su se Lara Rieken i Diana Haller popele gore sve do Zbora HRT-a kako bi ga izvele zajedno s Monikom Cerovčec. No dobitak je, prije svega, izvedba toga veličanstvenog djela u cjelini, koju je Emelyanychev držao do zadnje note i nije popuštao do samoga kraja.

Kuloari govore kako je spreman ponovno doći u Zagreb. Neka nam se vrati što skorije.