Dobili smo zrelog, formiranog pisca

Zbirka priča Tihe kuće prva je knjiga Gorana Glamuzine (1995) pa je logično i da je popratna bilješka o autoru kratka. Iz nje doznajemo da je diplomirao komparativnu književnost i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, da piše kratke priče i pjesme koje su mu tiskane u časopisima i na portalima, te da se bavi prevođenjem i uređivanjem knjiga. Neki će se čitatelji vjerojatno sjetiti da su se s Goranovim likom susreli prošle godine u Noćnom portiru, izvrsnu „romanu u formi dnevnika“ njegova oca Drage, pjesnika, romanopisca i glavnog urednika u izdavačkoj kući V. B. Z. Ako vam se kao asocijacija pritom javio frazeološki izraz ne pada iver daleko od klade (dijete je uvijek slično roditeljima), na dobru ste tragu.

Premda je objavio tek prvu knjigu, za Gorana Glamuzinu ne može se reći da je bez iskustva – zapravo različitih iskustava koja su važna za formiranje pisca. Uz neosporan talent, on ima dobru teorijsku podlogu, a i neka uvjerenja kojih se (zasad) čvrsto drži. Najprije, ne smatra da književnost može promijeniti svijet, ali smatra da nekome prava knjiga u pravome trenutku ipak može, makar malo, promijeniti život nabolje. Mišljenja je da književnost ima smisla ne samo kao eskapistički užitak, nego može pomoći u razvijanju empatije i ima sposobnost da Drugoga učini manje stranim. Glamuzina je, naravno, i načitan („nemoguće je dobro pisati ako ne čitate dovoljno“), a prema njegovim riječima prevođenje i uređivanje tuđih knjiga pomogli su mu da unaprijedi vlastitu vještinu pisanja i način na koji razmišlja o tekstu.

O tim pitanjima govori u intervjuima za medije vrlo zrelo, uvjerljivo. Uredničko iskustvo, naprimjer, osobito briga za kompozicijsko ustrojstvo knjige, omogućilo mu je da u pričama koje su nastajale neplanski – u vrijeme kad još nije razmišljao o knjizi – prepozna nekolicinu takvih koje imaju potencijal da se od njih složi smislena, logična cjelina ako se ponešto preinače starije (radi ujednačavanja) i dodaju još neke nove koje je trebalo uklopiti. Knjigom je želio postići koherentan tekst koji funkcionira na razini cjeline (koja je veća od zbroja svojih dijelova), ali i na razini pojedinačnih priča. Takav poredak ulančanih tekstova, smatra pisac, stvara dodatno značenje: čitanje pojedinačne priče mijenja shvaćanje o prethodnoj i čitatelja upućuje na određenu interpretaciju sljedeće. A budući da su davno nestala vremena estetike originalnosti, a osviješteno je uvjerenje kako se teme u ljudskoj povijesti ponavljaju, Glamuzina smatra da je „poanta, i gušt, reorganizirati ono što već postoji na jedan drukčiji, sebi specifičan način“ i tako postići novi kut gledanja. I da: „Ne bih znao koja je odgovornost spisateljica i pisaca osim da pišu kvalitetnu književnost jer ona ima mogućnost da potakne na razmišljanje i empatiju.“

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2024.

Šest priča uvrštenih u knjigu Tihe kuće bavi se problematičnim obiteljskim odnosima, prije svega raspadom brakova i ožiljcima što ih ostavljaju, analiziraju određene aspekte otuđenosti, međugeneracijske traume te osjećaj melankolije i tuge koji proizlazi iz takvih odnosa. O čemu govorimo kada govorimo o obitelji? Hrvatska enciklopedija obitelj definira kao „osnovnu društvenu skupinu, povezanu srodstvom, utemeljenu na braku i zajedničkom životu užega kruga srodnika, prije svega roditelja, koji vode brigu o djeci (svojoj ili posvojenoj) te ih odgajaju. U većini društava veza između roditelja i djece čini jezgru, nuklearnu obitelj, koja se u većoj ili manjoj mjeri izdvaja iz šire rodbinske mreže. (…) Nuklearna obitelj u najrazvijenijim zapadnim zemljama više nije jedini model obitelji. Njoj se pridružuje sve veći broj obitelji s jednim roditeljem i samačkih kućanstava, čemu je uzrok, među ostalim, porast broja rastava brakova i emancipacija žena, sve veća važnost emocionalnih veza i individualnih potreba na štetu bračnog i obiteljskog sklada svojstvenoga patrijarhalnoj tradiciji i odnosima autoriteta između muškaraca i žena te roditelja i djece, zatim porast popularnosti nevjenčanih zajednica, učestalost istospolnih zajednica, i dr.“

Jasno je da je posrijedi iznimno složena tema, koja se u pričama Gorana Glamuzine prelama preko sudbina likova od dječje dobi, preko ljudi u punoj snazi pa do osoba u dubokoj starosti. U uvodnoj priči Tihe kuće, po kojoj je naslovljena cijela zbirka, krajnje je zaoštren prikaz disfunkcionalnih obiteljskih i društvenih odnosa. Djevojčica koja se zbog oca pijanca i neradnika mora preseliti s roditeljima iz Zagreba u neko zagorsko selo suočava se u novoj sredini s osjećajem nepripadanja i maltretiranjem. U isto vrijeme pratimo kako njezina kolegica iz razreda trpi okrutno vršnjačko nasilje te je zlostavlja seoski svećenik, a njezina obitelj to prikriva. U priči Tonka i Lea nalazi se vjerojatno najpotresniji prizor u ovoj knjizi: prestrašeni, traumatizirani dječačić digao se po noći, plačući došao do zaključanih vrata mamine sobe, preklinjao da ih otvori, ali uzalud. Posljednja šansa rubno dodiruje obiteljske odnose, ali je usredotočena na oštru kritiku zatvorskog sustava u kojem caruje svakovrsno nasilje moćnih skupina nad slabima i nezaštićenima. Dvije priče na kraju, Plavo i Kolut naprijed, govore o zamoru od života u srednjoj dobi, te o približavanju smrti u dubokoj starosti.

Dobili smo zrelog, formiranog pisca.