Bog govori jidiš

 

BOG GOVORI JIDIŠ

Kada bi barem priznao da Ti je

sa mnom zabavno.

Ponekad noću šuškaš okrećući

stranice Biblije i ostavljaš je otvorenom

tamo gdje piše da pravednici sedam puta

padaju i sedam se puta dižu.

Je li to poruka za mene ? Sedam puta kažeš.

Sedam stotina puta! Pa ja sam Ti maratonac

u padanju i dizanju. I kad jednom stignem

Gore do Tebe, bez daha sa slušalicama na

ušima i novim tenisicama Ti ćeš se odjednom

okrenuti i progovoriti na jidišu: „Azoi!“ Ma daj!

Kobajagi začuđen pitat ćeš me: „Zar ne trčiš više?

Ti, baš ti što mirišeš na snijeg i kišu.“

AMSTERDAM

Spinoza izopćen iz židovske zajednice

napušta Amsterdam. Preko leđa visi

mu platnena torba na kojoj piše Teološko

politički traktat.

I dok sam sebi putujući broji korake

miče usnama kao nekoć Hana u svojoj

prvoj molitvi. Ali Spinoza ne moli nego

raspravlja sa sobom i svijetom i u njemu

vriju biblijska kritika i politička filozofija.

A onda se zaustavi u Rijnsburgu i dok brusi

leće plijevi metafiziku premještajući Boga

po ploči svoje filozofije. I tako je s brušenjem

optičkog stakla napisao i Etiku. A onda umro

I bez leća odjednom je sve vidio jasnije.

CAMERA OBSCURA

Nasmiješi se. Ma znaš kako. Onako.

Nasmiješi se kao da prolaziš kroz

zemlju samo tebi znane sreće. Kao

žena u oblaku ljubavi, kao čovjek koji

je odustao od sna i pronašao ga.

Nasmiješi se kao sunce nad šumom,

kao dijete koje se nasmije kroz suze.

Nasmiješi se kao da sreća ima početak,

ali nema kraj, kao ljubav koja jest i koja

se nikada u svoju suprotnost neće pretvoriti.

Nasmiješi se kao onaj koji je izdržao poraze i na

kraju pobijedio, kao onaj koji je u pustinji

lutao i preživio.

Nasmiješi se kao da smrt ne postoji i kao da

te nikada nisam ni na što nagovarao. S očima

punim svjetlosti uđi u Cameru obscuru i tako

nasmiješena zauvijek ostani.

KOHELET

Sunce će sutra opet izaći kao što

i ja opet izlazim iz kuće i čekam

tramvaj dok lišće po meni jeseni.

I možda se sama sebi činim potpuno

nevažnom na stanici u Vukovarskoj.

Samo ulazeći u tramvaj Propovjednik

u meni pjeva „Što je bilo, bit će, i što

je učinjeno već je učinjeno“.

I ne znam kako da mu kažem da na

sljedećoj stanici ipak moram sići.

GRIMIZNI ANĐEO

Moj balkon moja je lađa.

I kad izađem na palubu

ljudima sam uglavnom nevidljiva.

A onda pojavi se mladić, nasmiješi

i poljubac mi pošalje. Smijem se.

On ide dalje pa se okrene i opet

poljubac mi šalje i ja se glasno nasmijem.

Pitaš me: „Tko je to bio?“

Grimizni anđeo koji ponekad

prođe gradom.

ZAMAK

Svijet je već odavno podijeljen

kao svadbena torta na kriške.

Pitaš se, zašto te je dopao listić

marcipana. Kušaš mu okus, boju

i ispituješ utore.

Zamišljena si i ne vidiš Kafku

koji se smije pozivajući te u Zamak

tvrdeći da Proces još traje.

ORIJENT

Kako je bilo lako ući u Palaču

propuha i smijati se dok je zrak

strujao po vlažnoj koži.

Kako je bilo lako prepustiti se tebi

i naviknuti se na nježnost i na brižnost

i na mirodije koje ćeš za ručak ubrati sa

stabla u vrtu.

Kako je bilo lako ući u Palaču propuha

i zaljubiti se u iluziju.

Ipak, od svega je bilo najbolje znati da

ništa neću požaliti i da mogu biti uspravna

na prijestolju kao maharani znajući da sam

svoje kraljevstvo sagradila od zemlje hrabrosti.

ELIOTU

Gospodine T. S. Eliot, pišete

kako se tamo negdje „ništa

spaja s ničim“. I baš me prisiljavate

da Vam odgovorim kako se u meni

nešto spaja s nečim. I pomalo dvojim

kako da to nazovem, ali to pusta zemlja

nije, jer ja, dopustite mi da ništa pobliže

ne objasnim, volim.

RAZDVAJANJE

Ostavljam te u trgovini između dvije

kile oštrog brašna i onog za posebne namjene,

oslanjajući se lijevom rukom na policu na kojoj

piše Himalaya pasta za zube.

Predbacuješ mi kako si mislio da će kraj biti na nekom

otmjenijem mjestu. Ni manje ni više nego u portugalskoj

knjižnici Lello.

Ostavljam te u zimi koja nije zima. Ne čujem te više.

Jutros mi je poštar donio pismo s požurnicom i prioritetno.

Ostavljam te, više ništa nije kao jučer.

BANANE

Čovjek prodaje banane.

Onda naiđe njegov prijatelj

i on mu daruje slatko grožđe rekavši:

„Bog sve vidi i sve vrati.“

„I ove banane“ pitam ga i on koji ih

je tog dana prodao na tone odjednom

se zbuni. Jer što će jadan ako mu Bog

sve banane vrati.

OMARA

Ne znam što mi je bilo. Ali sam se

na tržnici ispovjedila pekaru onako

kako to znaju činit žene kod frizera

i pedikera.

Što me je na to ponukalo, tko to zna,

ali pričala sam mu o slabosti i jakosti, o

ja to mogu i ne mogu.

Poslije vadeći iz torbe hrskave kajzerice

Onom nevidljivom i Sveprisutnom sam rekla,

izgovarajući se na omaru i celzije: „I sam si vidio

kao da ja nisam bila ja.

Oj vavoj“, kao navijena pametovala

sam pred burekom i kiflama.

Metafizika svakodnevice prožeta židovskom duhovnošću

Piše Darija Žilić

Jasminka Domaš ugledna je književnica i novinarka, istraživačica, profesorica, pjesnikinja koja piše liriku inspiriranu židovskom duhovnom, talmudskom, mističnom tradicijom. Jedna je od rijetkih židovskih spisateljica u Hrvatskoj, djela su joj prevedena na više jezika. Autorica je brojnih proznih, esejističkih, publicističkih i pjesničkih knjiga. Spomenimo naprimjer Šabat šalom, zbirku eseja iz židovske religije, romane Rebeka u nutrini duše, Knjiga o ljubavi ili kako sam srela Anu Frank, Nebo je na zemlji i Izabrana, život Edith Stein, pjesničke knjige Žena sufi, Šutljivi tumač snova, Duša je nebo, Šalom Zagreb, Kabalističke poruke, itd.

Već sam naslov jednog njezina djela, Duša je nebo, pokazuje prikaz duše koja dobiva oblike nebeskog prostranstva, duša odbacuje „odjeću ovog svijeta“, ona se predaje i sagorijeva. Tema duše, duhovnog iznimno je bitna u njezinu opusu.

Ono što je također posebnost poetskog rukopisa Jasminke Domaš jest povezivanje svetog i profanog, svakodnevice prožete duhovnošću, citatima iz vjerskih knjiga, mističnim uvidima, intertekstualnim referencama. Tako u pjesmi Omara odlazak pekaru postaje motiv za ispovijest, ali i za obraćanje Sveprisutnom. I kao da upravo on ima i dublji uvid u njezino biće: „I sam si vidio / kao da ja nisam bila ja.“

U pjesmi Bog govori jidiš ponovno se domestificira Bog, koji ostavlja simbolističke poruke i lirsku junakinju prati na njezinu putu, dok trči sa slušalicama i u novim tenisicama. I na taj način Jasminka Domaš uspijeva neke rituale svagdana pretočiti u dijalog s Bogom koji joj se obraća na jidišu. U pjesmi Amsterdam bavi se pitanjem izopćenosti vjernika, na primjeru velikog filozofa Spinoze koji je bio izopćen iz židovske zajednice. U toj se pjesmi ističe se važan motiv koji je prisutan u poeziji ove autorice, a to je rasprava sa sobom i svijetom, jer junaci i junakinje pjesama, ali i romana Jasminke Domaš konstantno propituju vlastitu vjeru kroz sumnju, i traže istinu beskompromisno, i kroz etiku života. Tako i Spinoza koji „plijevi metafiziku premještajući Boga / po ploči svoje filozofije“.

Elemente poetske „rasprave“ nalazimo i u pjesmi Eliotu u kojoj se obraća poznatom piscu T. S. Eliotu, autoru Puste zemlje. U njezinoj poeziji nalazimo i pojmovno, ali i senzualizam, naprimjer u pjesmi Orijent, zatim metafiziku i evangelizam u izvrsnoj pjesmi Grimizni anđeo. U neobičnoj pjesmi Zamak vidimo pak svijest o podijeljenosti svijeta, kroz niz senzacija i završetak u poanti koja aludira na Zamak i Proces Franza Kafke, djela koja prikazuju sav apsurd oko nas. I s druge strane odrješitost žene da se odmakne i da izađe, da se razdvoji jer „više ništa nije kao jučer“.

U poeziji Jasminke Domaš miješaju se vremena, moguće je vidjeti ono što je bilo, što jest i što će biti. Pjesnikinja povezuje i tajne jezike s onim običnima, usred metafizičkog i duhovnog pojave se slike realnosti. I to je posebnost poezije Jasminke Domaš koja u duhovnu poeziju koja se bavi dušom i Bogom, unosi slike stvarnosti, pokazujući senzibiliziranost za ranjive. Budući da se bavi i problemima suvremenog svijeta, možemo reći kako je angažirana, stalno je prisutno poetsko referiranje na suvremeno stanje. Ukratko, poezija Jasminke Domaš je meditativna, metafizička, kao svagdan prožet duhovnim, s ironijskim odmakom jastva prema sebi, ali i angažirana.