Zašto je osuđen Stepinčev osobni tajnik

Hrvatski državni arhiv, u sklopu vrijednog programa Kulturni četvrtak, ovaj je put ugostio dvojicu mladih istraživača i autora monografije Ivan Šalić – osobni tajnik Alojzija Stepinca (2023) Josipa Jagodara i Zvonimira Miloševića. Predavanje na temu života i djelovanja Stepinčeva osobnog tajnika, koji je rođen u malom mjestu Bebrina u brodskom Posavlju 1911. godine, privuklo je posjetitelje zainteresirane za osvjetljavanje epizode nacionalne prošlosti koja često izaziva prijepore čak i u okvirima stručne javnosti.

Ivan Šalić podrijetlom je bio iz plemićke obitelji, koja mu je omogućila sretno djetinjstvo i odgoj u katoličkom duhu, što mu je obilježilo daljnji život. Proživio je čak dva svjetska rata, dvije Jugoslavije i Nezavisnu Državu Hrvatsku, kad je i obavljao službu nadbiskupova tajnika te je bio u dodiru s utjecajnim državnim dužnosnicima. Iako su komunisti tijekom montiranog procesa koji se vodio protiv njega iskoristili te činjenice, Šalić je i tada bespogovorno služio Bogu i hrvatskom narodu. Nakon više od 11 mjeseci provedenih u podrumskoj samici, tijekom kojih nije bio lišen mučnih ispitivanja i ponižavanja, doveli su mu majku i sestru pred kojima je potpisao zapisnik koji je poslužio daljnjim manipulacijama procesom. Valja dodati kako je tijekom suđenja problematizirano i njegovo poznanstvo s Erihom Lisakom te blagoslivljanje križarske zastave u kapeli na Kaptolu, što je montiran događaj jer je dokazano kako pravi naručitelji nikad nisu ni postojali.

Suđeno mu je u procesu s više optuženika među kojima je bio i sam nadbiskup Stepinac. Osuđen je na 12 godina zatvora s prisilnim radom te gubitkom političkih i građanskih prava u trajanju od 5 godina. Unatoč vlastitoj patnji, tijekom izdržavanja kazne u Staroj Gradiški brinuo se o zdravlju svoje obitelji, o stanju imanja u Bebrini i slično. Iz zatvora je izašao u studenome 1953. Iako se u njegovoj oporuci spominje korespondencija koju je vodio s kardinalom Stepincem, ona nije pronađena. Bio je cijenjen unutar crkvene hijerarhije te je imenovan prvo kapelanom, a potom i župnikom u župi svetog Petra u Zagrebu (1967). Usto, bio je sudac i branitelj drugomolbenog ženidbenog suda Zagrebačke nadbiskupije te se susretao s Franjom Kuharićem, Franjom Šeperom i Josipom Lachom.

Autori i predavači napomenuli su kako je historiografski doprinos njihova istraživanja višestruk. Naime, analizom rukopisne građe (dokumenti, pisma, fotografije) dobiven je uvid u Šalićev život. Iako im je prvotna namjera bila osvijetliti njegov doprinos u lokalnim okvirima, istraživanje im je otvorilo posve nove i mnogo šire vidike, što se iščitava iz ovdje sažeto spomenutih vrijednih spoznaja iz Šalićeva života, posebno iz razdoblja služenja kazne. Kad je pak Bebrina u pitanju, valja dodati kako niti jedna publikacija dosad nije sadržavala opširniji opis sela, napose iz povijesne vizure. Autori ističu kako im je cilj bio dodatno potaknuti interes stručne javnosti za prikupljanje novih spoznaja o posavskim selima.

Zaključno, Šalićevo djelovanje za vrijeme kompleksnog razdoblja Drugog svjetskog rata dodatno ovjerava činjenicu da je Katolička crkva u Hrvatskoj, na čelu s kardinalom Stepincem, djelovala humanitarno. U tom smislu, Šalić je, kao Stepinčev osobni tajnik, bio uključen u procese spašavanja nevinih života, pa su ovim istraživanjem dopunjene spoznaje o ovom teškom povijesnom razdoblju. S druge strane, uspostavom komunizma te Šalićevim tamnovanjem oslikana je surovost totalitarnog režima i to iz aspekta Kazneno-popravnog doma Stara Gradiška te odnosa prema (političkim) zatvorenicima.

(Ivona Smolčić)