Usvojene vrednote ostaju za čitav život

Osnovna je škola prema pozitivnim zakonima Republike Hrvatske „odgojno-obrazovna ustanova“ pri čemu se podrazumijeva da odgajanje u osnovi znači, kako objašnjava Anić, „svjesno djelovanje na mlado biće u nastojanju da stekne osobine i navike prikladne društvu“. Stavljanje odgoja ispred obrazovanja u naslovu zakona, mada bi po abecednom redu trebalo doći na drugo mjesto, govori o davanju veće važnosti odgojnoj komponenti od strane zakonodavca. To nije čudno jer se škola tradicionalno doživljava odgojnom ustanovom. Obrazovanje je bliže njemačkom Bildung, engleskom education ili grčko-kršćanskom gledištu kao „duševno oblikovanje“, dakle, više vrijednosnom nego poučavajućem određenju.

Umjesto stvaranja moralnih ljudi društvo očito radije želi one silno obaviještene, mada svatko danas može najveći dio podataka imati u sekundi na ekranu svog mobitela / Izvor Pixabay

Etimološki gledano, značenje riječi obrazovanje blisko je značenju riječi odgoj jer korijenom po svemu sudeći polazi od riječi obraz, iz kojega je moguće izvedeno obrazovanje kao pojam primarno pripadajućoj etičkoj, vrijednosnoj kategoriji u smislu formiranja osobe lijepog ponašanja, dobro odgojene, jer čuvanje obraza u našoj je tradiciji visoko vrednovana kategorija! Vrednota je to koja se i životom čuvala i branila. Imati čist obraz, biti bez obraza, imati đon obraz… To znači da se u nazivu osnovnog i srednjeg odgoja i obrazovanja nalazi gotovo čista tautologija, odnosno dvije bliskoznačnice.

 No ovo se značenje riječi obrazovanje tijekom vremena urušavanjem društvenih vrednota, te zanemarivanjem čistog obraza i visokog vrednovanja vrijedne etičke orijentacije, promijenilo. Općeprihvaćeno značenje riječi obrazovanje danas uglavnom pokriva, kako je već spomenuto, stjecanje znanja i još jednom je odgojna komponenta potisnuta nauštrb poučavanja i učenja podataka.

Škola više nije odgojna institucija

Ovakvoj transformaciji značenja pojma obrazovanje doprinio je dobrim dijelom vjerojatno i pritisak sve veće produkcije novih znanja u svjetskoj znanosti, koja se udvostručuju nevjerojatnom brzinom od tri do pet godina u prosjeku, a u nekim tehnološkim područjima i brže, s čime se školstvo želi uskladiti. Takav silni napredak znanosti krajem prošlog stoljeća, koji se nastavio pa i ubrzao u ovome, doveo je do stavljanja sve većeg težišta na usvajanje naglo rastućih konglomerata znanja i zanemarivanja odgojne komponente djelovanja osnovne škole. Počelo se odgoj više podrazumijevati nego provoditi. Događa se kod svake nove reforme kurikuluma enormno uvećavanje, ugrađivanje čitavih konglomerata novih znanja, što ukazuje na želju za stvaranjem „univerzalnih umova“ u ovome vremenu u kojemu je to praktički nemoguće. To je vrijeme prošlo još s Leonardom da Vincijem, Ruđerom Boškovićem i ostalim velikanima doba kada je bilo moguće prikupiti sva znanja ovoga svijeta.

Umjesto stvaranja moralnih ljudi društvo očito radije želi one silno obaviještene, mada svatko danas može najveći dio podataka imati u sekundi na ekranu svog mobitela! Ne treba mu ni glomazan kompjutor kao donedavno. Istovremeno se zna da za „odgovaranje“ na satu iz bilo kojeg predmeta nabrzinu memorirano brdo podataka već sutra biva potisnuto novim, „ishlapi“, izbrišu se stari engrami da se napravi mjesta novima. Suprotno tome, usvojene vrednote ostaju za čitav život i prenose se na sljedeću generaciju, a njima se eliminira stvaranje naraštaja vrlo pametnih, narcisoidnih, bešćutnih, ambicioznih a nemoralnih ljudi, kakve nam je u nasljeđe ostavio prošli sustav.

Doprinos društva, u prvom redu obitelji, jedva je primjetan, osim u nekim ekscesnim situacijama pritiska za postizanje najčešće nezasluženog 5,0 uspjeha. Lokalne, a osobito centralne, vlasti koje upravljaju školstvom svojom politikom djelovanja na cjelokupan odgojno-obrazovni sustav imaju izuzetno velik i presudan utjecaj. A upravo on upućuje djelovanje osnovnih škola u obrazovnom smjeru nauštrb odgojnog. O tome najbolje govori činjenica da su uspostavljeni katalozi znanja za sve predmete koji se poučavaju i uvježbavaju u osnovnim školama, a za usvajanje odgojnih vrednota nema ni približno jasnih određenja. Isto je s Kurikulumima, donedavno znanima kao Školski programi, što silno bujaju u dijelu posvećenom usvajanju sve većih konglomerata znanja, nastojeći pod svaku cijenu ostvariti nemoguće – slijediti napredak znanosti već na razini osnovne škole.

U interesu manjine podjarmljuju
se interesi većine

Odgojna funkcija osnovnih škola zamišljena je kao djelovanje svakog učitelja u razrednoj i predmetnoj nastavi, povezivanjem odgoja sa sadržajima koji se poučavaju i to prema vlastitom nahođenju, osobnim preferencijama, kreativnosti, volji i zainteresiranosti pojedinog nastavnika za etičke sadržaje. Sasvim je korektno i poštovanju časnog učiteljskog poziva primjereno davanje široke slobode djelovanja u području odgoja, no ovakav pristup u kojemu nema jasnih smjernica, čvrstih granica, sustava kontinuiranog i konzekventnog djelovanja i evaluacije ishoda, uz stalno bujanje dijela usvajanja novih znanja, što je lakše mjerljivo i normirano, čini da odgojna komponenta gotovo usahne.

Takav pristup odgoju u osnovnom školstvu znači i zanemarivanje njegova glavnog sadržaja – vrednota. I to traje desetljećima te stanje morala, zanemarimo njegovo banalno značenje dodatno otežano gospodarskim i društvenim krizama, prirodnim katastrofama, pandemijama, ratovima i njima uvjetovanim populacijskim i društvenim kretanjima, postaje više nego upitno. Ovo se razdoblje pokazuje izuzetno lošim u svim područjima rada i života pa i u pogledu odgoja i zbog njegova zanemarivanja.

Opća eskalacija brojnih sociopatoloških pojava u našem i cjelokupnom zapadnom društvu enormna je. Osobito u državama sljednicama klasične europske kulture čiji su temelji u visoko pozicioniranoj etici grčke i rimske filozofije, etike, prava i klasičnog poimanja morala. To se vidi u širenju kriminala, korupcije, protekcionizma, nepotizma, nasilja, svekolikog zlostavljanja i stavljanja u drugi ili treći plan prava slabijih pojedinaca, dijelova društva, klasa, naroda (Kurdi) i država. Začudo se status drugačijih zadnjih desetljeća značajno podigao pa se, paradoksalno, u njihovu interesu potiskuju, podjarmljuju, zanemaruju većinski interesi i potrebe. Čak i populacijske u nastojanju da se pogoduje naglo osviještenoj, gnjevnoj i bučnoj LGBTQ manjini. Doda li se tome eskalacija nepoželjnih pa i neprihvatljivih, protuustavnih, protuzakonitih pojava agresijom na Hrvatsku izazvane anomije, slika stanja u našem društvu, osobito u pogledu vrednota, postaje jasnija, ali ne i prihvatljivija.

Uloga roditelja sve slabija

Sve to prati ili iz toga proizlazi, kako se već promatra, stanje u pogledu odgojne funkcije škole u vremenu u kojemu su roditelji sve slabiji odgojni činitelj, kako zbog sve manje količine zajednički provedenog vremena s djecom, tako i zbog nekompetentnosti koja sve više napreduje. Budući da se iz naraštaja u naraštaj sve više gube ranije poznata roditeljska znanja i vještine, a nitko nikoga ne uči kako biti kompetentan roditelj, razina uloge roditelja sve je slabija. Opći trend dekadencije i u roditeljstvu potpomognut je i neosnovanim suprotnim uvjerenjem o sve većim roditeljskim kompetencijama upravo kod obrazovanijih roditelja. To je proizašlo, suprotno osnovnim zakonitostima logike, iz uspješne akademske karijere u različitim područjima koja uopće nisu povezana s roditeljstvom, najvažnijim pozivom u životu svakog čovjeka koji je imao sreću postati roditeljem i za njega potrebnim znanjima i vještinama. Sve viši stupanj obrazovanja, osobito u odnosu na prvu polovicu prošlog stoljeća s većinom nepismenog stanovništva, nije donio očekivani napredak u nošenju s roditeljstvom, mada je danas značajno povećana produkcija roditeljima vrlo korisne literature.

Napredak znanosti
– nazadak odgoja

 Ispada da je tada roditeljstvo, onom vremenu i društvenim odnosima primjereno, bolje funkcioniralo jer su se prenosila znanja i vještine formirane kroz tisućljeće funkcioniranja zadružnih obitelji. Naravno da oni više nisu prikladni današnjem vremenu, kriterijima pa i zakonskim normama, ali kako su predstavljali općeprihvaćeni skup vrijednosti i s njima usklađenih vještina, metoda i postupaka ujednačenih i čvrsto ugrađenih u društvu, funkcionirali su vrlo usklađeno.

Današnje vrijeme donijelo je izuzetno veliku količinu znanja, vještina, metoda i tehnika u području psihosomatskog razvoja djece. Osobito snažan napredak neuroznanosti i s njom povezane psihologije, pedijatrije, pedagogije pa i psihoterapije nudi temelje izuzetno snažnom napretku u uspješnom vođenju razvoja djece, ali je odgojni utjecaj izostao. Sve to blago ostalo je neiskorišteno u znanstvenoj, stručnoj pa i popularnoj literaturi i uopće u krugovima znanstvene i stručne elite, dok je većina roditelja ostala po strani zbog sve slabije raširene navike čitanja, osobito literature važne za roditeljstvo, više nego potrebne, izuzetno korisne, na koncu možemo reći, za nove naraštaje spasonosne.

Tome se pridružila i nezainteresiranost društva, njegove političke elite, odgovornih resora, ustanova i medija, tih važnih sredstava javnog informiranja za životno bitne teme. Opći napredak i prevažno prilagođavanje novim uvjetima, stilovima života, roditeljstva i razvoja djece, odnosima i potrebama, prošao je pored naših roditelja i ostao „dobro čuvanom, zapravo ignoriranom, tajnom“. Taj neobjašnjivi vakuum između potencijala i njihove eksploatacije vodi sve manje primjerenim novim odnosima, potrebama ali i mogućnostima, vodi prema kaotičnom i neučinkovitom odgoju idućih naraštaja ove zemlje.

Ni potencijali sustava odgoja i obrazovanja u nastavku neučinkovitog roditeljskog odgoja nisu iskorišteni. Čak se može reći da se koriste sve manje! U davnim „zlatnim vremenima“ odgojnog djelovanja osnovnih škola učitelj je imao obvezu posjetiti svako dijete iz svoga razreda u njegovu domu barem jednom u polugodištu, kako bi mogao razumjeti što se s djecom događa i zbog čega dolazi do nekih nepoželjnih oblika ponašanja, pada motivacije, depresivnosti, općeg nemira kod učenika i sl., te kako učinkovito odgovoriti na uočene činitelje rizika. Toliko često isticana veza između doma i škole realizirana je vrlo jednostavno i učinkovito, bez velikih riječi, parola i deklaracija.

(nastavlja se)