U potrazi za ljudskom toplinom

Agresivna i glasna, većinom površna i vizualno blještava, moderna pop-glazba u pravilu je frontalni napad na sva osjetila, a na njezine rigidne algoritamske zakone već smo toliko naviknuli da smo ih počeli smatrati „prirodnima“, samorazumijevajućima. Utoliko se svaki put iznova iznenadimo kad naiđemo na ono što je njezina istinska suprotnost – na nešto poput Arsena Dedića i Gabi Novak, osobito iz njihovih ranih dana koji sežu u šezdesete i rane sedamdesete godine prošloga stoljeća. Da biste se isključili iz ovoga i uključili u taj bajkoviti svijet, svijet protkan nenametljivim crno-bijelim fotografijama i sveden na čistu osjećajnost, gdje se jedino računaju autorska vještina, aranžmanska finoća i vokalna sugestivnost, dovoljno je, primjerice, na gramofon staviti upravo reizdane albume koji obilježavaju njihove službene diskografske početke: Arsenov Čovjek kao ja (Croatia Records, 1969/2025) i Gabin jednostavno naslovljen Gabi (Croatia Records, 1970/2025).

U skladu s dobrom reizdavačkom praksom, radi se o raskošnim vinilnim reizdanjima u gatefold ediciji, remasteriranima u londonskom studiju Abbey Road s originalnih magnetofonskih vrpci, što zapravo znači da pjesme zvuče najbliže onome što su Arsen i Gabi (sa suradnicima kalibra Nikice i Stipice Kalogjere, Ivice Krajača i Miljenka Prohaske) zamislili prije više od pola stoljeća – topli zvuci vinila samo podcrtavaju dojam. Čovjek kao ja izašao je nekoliko mjeseci prije – snimljen je u studenome 1969, a sadrži neke od Dedićevih najboljih pjesama. Kažemo li da prvu stranu ploče otvaraju klasici Sve što znaš o meni i Moderato cantabile, a završava besmrtna Kuća pored mora, dovoljno smo naznačili o kakvoj je kantautorskoj kvaliteti ovdje riječ. Album je opremljen dodatnim esejima, ali izvorna bilješka Igora Mandića, s poleđine ovitka, još uvijek odjekuje posebnom snagom, baš zato jer je nastala „u realnom vremenu“, dok je sve još bilo svježe i nije se sasvim precizno mogao predvidjeti tijek Arsenove karijere.

Arsen Dedić, Čovjek kao ja, izd. Croatia Records, 1969/2025.

Gabi Novak, Gabi, izd. Croatia Records, 1970/2025.

Dakle, „Arsen Dedić je pjevač povratka“, piše Mandić, što je posebice bitno „u ovo doba kad sve ludo ide naprijed, a ne zna se kamo“. I najbitnije: „Danas, kad je u svijetu ljubav ostavljena na cjedilu – utoliko što je suvremeno pjesništvo na taj osjećaj zaboravilo, a što ga je industrija zabave i šunda unakazila – Dedić je pjevač koji ponovno otkriva njeno staro dostojanstvo.“

Zaista, u njegovim baladama, nastalima u onom šansonijerskom prostoru duha gdje se mediteranski temperament susreće s maglovitim, romantičnim Zagrebom kakva više nema, progovara hipersenzibilni pjesnik u kojemu fina osjećajnost ne isključuje trubadursku mudrost. Kad se nakon nezaboravnog klavirskog uvoda u Moderato cantabile (skladanoj još ranih 1960-ih i inspiriranoj istoimenim francuskim filmom Petera Brooka) začuje „Rijeka donosi jesen / dugo umire grad / I u nama toliko ljeta / Mi smo siročad svijeta“, znamo s kakvim darom ovdje imamo posla. Bolna ali ne i bolećiva sjeta, dašak ironijskog odmaka i romantični impuls oslobođen jeftine sentimentalnosti, uvijek su bili aduti tog šibenskog Zagrepčanina. A kad pjeva o bezuvjetnoj vjernosti, kao u finalnoj Bit ćeš uvijek moja, to čini kao da mu život ovisi o tome, sa stopostotnom predanošću odabranici i samome slušatelju.

Odabranica? Veza s Gabi Novak okrunjena je brakom 1970, iste godine kada izlazi album Gabi, prvijenac za Jugoton ispunjen odličnim pjesmama koje je izvela prigušeno putenim, baršunastim vokalom kojim će promijeniti percepciju ženskog vokalnog izraza ondašnje scene. U tom trenutku Gabi je već nakupila iskustvo na području grafike i fotografije, posuđivala je glasove u crtićima, pjevala je na Zagrebfestu i nastupala u filmovima Ljubav i moda i H-8 (gdje je otpjevala Sretan put), a za beogradski PGP RTS još je 1961. snimila album Pjeva Gabi Novak, gdje razotkriva i umijeće interpretacije svjetskih jazz i pop standarda. Sve je, dakle, vodilo albumu Gabi, s produkcijskim potpisom jazz pijanista i aranžera Krešimira Oblaka, ostvarenju koje se lako može „iščitavati“ i slušati u cjelini s Arsenovim albumom Čovjek kao ja. Ne samo da Gabi i Arsen ovdje dijele dvije iste pjesme – Sve što znaš o meni i Bit ćeš uvijek moj – nego su povezani i rafiniranim melankoličnim jezikom neizlječivih romantičara. Od prvih taktova skladbe Malo riječi treba da se voli Gabi Novak zrači elegancijom i neponovljivom osobnošću. Adrese moje mladosti (plod autorsko-aranžerskog rada Arsena Dedića i Stipice Kalogjere) čista je uglazbljena poezija; Vino i gitare (istoga tandema) postat će jedan od njezinih zaštitnih znakova, dok je izvedba Sve što znaš o meni podcrtana dojmljivom dionicom Hammond orgulja. Glas je intiman, ali ne i nedinamičan – kad ga u blistavoj Život to smo mi pusti da se vine nebu pod oblake, Gabi zvuči jednako sofisticirano, nježno, sjetno, evokativno i tehnički savršeno.

Čovjek kao ja i Gabi sadrže glazbu koja jest otisak jedne epohe, ali nije riječ o pukoj razglednici iz bolje prošlosti. Njezina je vrijednost izvan vremena i prostora, njezina se ljepota opire modi, trendu i okolnostima, povezujući slušatelje najdubljim i posve univerzalnim ljudskim osjećajima.

Od mnoštva argumenata za tu konstataciju, spomenimo tek posljednji. Vinilni album s glazbom iz popularne Brešanove TV serije Dnevnik velikog Perice (Dancing Bear, 2024) koji sadrži svježe reinterpretacije evergreena iz onoga vremena, uključujući standarde Gabi, Arsena, Josipe Lisac, Beti Jurković, Jimmyja Stanića, Indexa i drugih – jedan je od najtraženijih i najprodavanijih na domaćem tržištu. Nije to tek puki retro-šik. Pod produkcijskom paskom Gordana Muratovića (ex Jinx), pjesme izvode pjevači i pjevačice (Jakov Peruško Rihtar, Karla Jovanović, Martin Kosovec...) koji nisu bili ni rođeni u razdoblju Arsenovih i Gabinih vrhunaca. No, kad je trajna kvaliteta u pitanju, to je najmanje relevantna stvar na svijetu.