SUVREMENA HRVATSKA PROZA: NADA GAŠIĆ, ČETIRI PLAMENA, LED

Romanom Četiri plamena, led Nada Gašić zaokružila je svoju kriminalističku tetralogiju o Zagrebu koju još čine prethodno objavljeni romani Mirna ulica, drvored (2007), Voda, paučina (2010) i Devet života gospođe Adele (2020). Pribrojimo li tekstu završnog romana kratki prilog (Annex /ugovora s đavlom/), stižemo do brojke od 477 stranica, a to znači da je posrijedi najopsežnije djelo ovog četveroknjižja. Autorica je svoj novi roman podijelila na dva „snivanja“: Prvo snivanje odnosi se na zbivanja u prošlosti – u prosincu 1704. i početkom siječnja 1705. godine, na Gradecu, a Drugo na sadašnjost – adventske dane 2012. na nekadašnjoj Harmici (danas Trg bana Jelačića), te 2020. i 2021. u Zagrebu.

Izd. Sandorf, Zagreb, 2024.

Gašić je na početak svakog poglavlja romana uvrstila opise dječjih „igara“ koje su se odvijale u zagrebačkim dvorištima oko šezdesetih godina 20. st. Te su igre često bile vrlo grube, a smisao njihova uvođenja je da signaliziraju neku nedaću ili nevolje koje će se dogoditi. Dalje, sva četiri poglavlja romana nose naslove po imenima bogova iz grčke mitologije „odgovornih“ za različite aspekte snova – Fobetora, Fantasa i Morfeja, sinova vrhovnog boga snivanja Hipnosa, a jedno je poglavlje nazvano po Hipnosovu bratu blizancu Tanatosu, bogu smrti. Kao što su imena Hipnosovih sinova funkcionalna, jer omekšavaju oštre granice između sna i jave, mašte i zbilje (na svoj način potvrđuje to i moto romana: „Sanjajte jezive snove, to je jedini način da se probudite u boljoj i ljepšoj stvarnosti“), tako je s razlogom prisutan i Tanatos – ovdje smrt vreba na svakom koraku.

U već spomenutom dodatku romanu autorica obavještava čitatelje o izvorima i građi kojom se služila pri pisanju, „o povijesnim ličnostima i povijesnim sličnostima“, pa i o jezičnim registrima kojima je obogatila svoj tekst. Tako doznajemo da je Prvo snivanje zasnovano na autentičnom dokumentu što ga je 1704. godine sastavio i potpisao ondašnji gradski poreznik Martin Eberle. Na izvornim zapisnicima utemeljen je i razgovor – usred bakanalija što ih je za nekolicinu gradskih službenika sličnog ranga Eberle priredio u svojoj kući – u kojem se sadistički pričalo o ispitivanjima i torturama nad ženama optuženima za vještičarenje. U priči koju autorica razvija oko te fatalne večere i njezinih kobnih posljedica, otkriva se Eberle ne samo kao kruti patrijarhalac, korumpiran, pohlepan i opak karakter, nego i kao nasilnik koji je u stanju do smrti premlatiti svoga najstarijeg i najodanijeg slugu, krvnički pretući ženu i kćer i odreći ih se kad budu anonimno optužene i spaljene na lomači.

U Drugom snivanju Zagreb je ponovno u središtu zbivanja, sada još dominantnije nego u Prvom. U jednom je razgovoru, ne tako davnom, Nada Gašić rekla da u njezinu opusu „Zagreb nije jedan od glavnih likova, Zagreb je glavni lik“. I sada mu je, na nekoliko posebno nadahnutih stranica, napisala veliku šagalovsku posvetu, a svjedoče joj, tri stoljeća nakon što su spaljene na lomači i u potrazi za isprikom i rehabilitacijom, sluškinje iz Eberleove kuće Dora, Jaga i Marija te njegova mlađahna kći Ljubica: „Nisu bile jedine koje su vidjele katedralu kako uzlijeće put nebeskih visina. U svoju uzletjelu katedralu zurio je i ON, ovim nevjerojatnim događajem zabezeknuti grad Zagreb. Vidjevši svoju prvostolnicu kako leluja, grad Zagreb (…) napeo se iz zemljanih žila pa se u snježnom kovitlacu počeo i sam uzdizati. Znao je, snježne pahulje i nebo pripadaju svima. Čitav, cio grad Zagreb, sa svim svojim ulicama, trgovima i kućama poletio je uvis, pa se i on, podučen katedralinim letom, na visini od šezdesetak metara zaustavio njišući se osvijetljen na crnom svodu.“

Od likova bliskih realističkom načinu oblikovanja osobito je značajan ponovni susret s umirovljenicom Adelom Premec (pamtimo je iz romana Devet života gospođe Adele), u čijem se stanu ukrštaju putovi gotovo svih važnih likova toga dijela knjige. Zanimljiva je i jezična dimenzija ove proze, u koju se, osobito u prvom dijelu knjige, dobro uklapaju neke starokajkavske riječi, a pašu i poneki već zaboravljeni germanizmi. Personifikacija je jedna od najčešćih, vrlo efektnih, a svakako najvažnijih stilskih figura u ovom romanu. No čini mi se da posebno mjesto u tekstu ima onaj sloj bulgakovljevske fantastike zasnovan na razaranju čvrstog pojma stvarnosti, „odbijanja da se pristane unaprijed na razlike između mogućeg i nemogućeg“ (Solar). Napadan je lik hvalisavog i autoritarnog Velikog Sivog Štakora (svevremenski tip) koji ima moć tjelesne metamorfoze, a također i lik Sjene Crnog Klizača koji leti i najavljuje dolazak još gorih vremena. O Zagrebu kaže:

„Ni bolji ni lošiji od drugih. Ima svoje endemske strahove, jedan od njih je strah od vještica. Nebrojene godine upozoravam svojim plaštem Zagreb na dolazak pravih opasnosti i ništa. (…) Boje se nevjerojatnih gluposti, ali se ne boje ni strašnih vojski, ratova, ubijanja, odvođenja i protjerivanja susjeda, ne boje se štakora, ni Save, ni potresa se dovoljno ne boje, ni požara, ne boje se ni nesigurne nuklearke koja im je šezdesetak kilometara udaljena od centra grada. Ali boje se nostalgije, vrana, uroka, došljaka, susjeda, tramvaja… Da, i vještica se boje i vjeruju u njih.“