Riječ iz bezdana

Rukovet

Pjesnik nema oruđa doli svojih riječi

i slikā u njima.

Njima on skromno stvara pjesmu.

Ona govorit će mnogo slovima svojima.

Pjesnik traži ritam, rimu, glasove.

Za krasotna suzvučja.

Za pitoma sklapanja.

Ali pjesnik ima oružja i izvan svojih skladbi

i uresa u njima.

Pjesnik je čovjek

poeta

ludens, doctus, vates.

On piše svoje djelo u vremenu

i njegove će riječi stajati iza njega.

I pjesniku sȁmo valja biti iza svojih riječi.

Jer ako tako nije, to izdaja je.

Tada nije niti trebao govoriti

zbor.

Pjesnika njegove riječi i pjesme prate

i u životu suputuju s njim

A iza njega će govoriti

i u smrti.

Kotač

umor

umor od vremena zamor

od ljudi

nemir nastanka

strah od prolaska stanka

od vremena

tromost

bivanja života življenja

od sitosti

tremor

tijela od straha života

od smrti

svemir

svjetlo lučeno od tmine

od nestanka

zamor morija pomor

čovječje penjanje uzbrdo

strah od silaska

Krik

Ja pjesnik sam:
bijedno čedo, pišem pjesme.

U nutrini teški stres me

razara. Stara me kaža

tjera da u dubinu vrela tražim:

jedini sam ostao na straži.

Čučao sam uz izvor godinama

ne uzmičući ni metra, dok glas ne kaza:

Kreni.
Pjesnikovi rumeni dodiri veni toplotu dadu:

Probuđen.

Dugo sam sām čekao

bujicu vremena, zov.

U mraku sam tako sjedio

usavršavao svoj kov.

Teškim me otrovom

đavo u mladosti nutkao

pa sam u života rov ušao

i zala cvjetove kušao.

Jer kroz sve ću nužno i kroz pakao proći

iskonu natrag opet valja doći.

Na početku sam bio i njemu se vraćam:
važno je jedino kako kroz vatru koračaš.

Luč

U noći sām sam

pa palim
svjetlo
svoje duše.

Neka ne budem
mokar u noći.

Neka ne padam
u plavi bezdan zemlje.

Živ gorim kao vječita svijeća.

Vis

Leti ptico, leti

preko dvorova nebeskih.

Donesi mi novo sunce.

Pruži ga na dlane

da me miluje umorna.

Neka donese svitanje

vrati me u oblike prve.

Preobraženja

U mirisu dima otkrio sam bratstvo.
Taj me je sukljaj uvuko duboko

proždro mi štostvo

otkrio veliko, svevideće oko.

Bio sam mlad i roko sam jako.

Često sam plako gledajuć suton.

Snivo sam sunce, toliko žarko

i mjesec, i zvijezde, i maleni Pluton.

Proplamsaj biti moje strašne

uzurpiro je lasi mladosti.

Djevojci kupovah mašne

Postidjeh se svojih gadosti.

Sad umornom mi vino toči

neka strana, ružna žena

a na licu tek se stvara

crna, kužna, kleta mrena.

Nema više mladih vena

nema više rijeke čiste.
Prokleta mi neman nijema

gura u dne dane iste.

Samo bijesne, teške dane

iščupaše moja kliješta
a tišinu narušava

neka avet, smiješna, vješta.

Volio bih da prebolim

dječje boli ove svoje.

Volio bih da iskopam

teške rane bijesne svoje.

Ja što rivam tamne note
ja što čukam bijesna slova.
Ja što hoću preko svote

da preplovi moja bova.

Povukla se teška lajna.

Kolajna oko vrata osta.

Dječak što traži svoju bit
sad eremit posta.

Ne mre se ni meni,

ni čovještvu u meni.
Tražim milost svojoj veni

ljubav svetoj zjeni.

Bijem u rovovima bitke

želeći iskljuvat izvorne glase i svitke.
Sve za taj život, mučan, svet

njemu ostade moj rukovet.

Firenca

Ležim u krevetu kraj djevojke svoje.

Zraka, la luce. Lux se lucis

kroza prozor zrije.

To je mnoštvo zraka prosipanih

kao krdo izgubljenih dječaka

po svijetu.

I dozivam sunce.

Dođi, sunce, dođi.

Zađi pod moj prozor &

obraz mi osvijetli.

Moj mladi svježi um osvijesti

svojim zrakama.

Donio sam joj cvijeće

omotano crvenim maramama:

Il fiore per la mia donna,

per la mia bella, bella donna.

I nasmiješi se ona

(u snu još uvijek)

a muškarac je zagrli

svojim velikim rukama.

U gradu Firenci, u prekrasnome

gradu Firenci.

Il fiore, il sole, la luce

a moja donna u mē plavim

očima škilji

u polusnu

gleda me kako pišem.

Prilazim joj i ljubim je

kao dan zemlju zrakama.

U nama je nedodirljivo nešto

spokojna strana čarolija.

Kaj iz Bezdana

Jedan kaj iz Bezdana

bezdanski kaj

kaj bez dna

kaj nema tla podno.

Kaj pod dno stane to samo bezdan znade.

Bez dna i bez danā

žive ljudi iz Bezdana.

Crno vrijeme muči ljude

mračno nebo misli hude

zapada

pa hulje dolaze, sa zapada

da pripomognu kod bezdanog pada.

Ide vrijeme bez danā

bez dna i pokrova, bez sanja.

Lunja vrtom kao štene kleto

vene kao cvijeće prokleto

rže

kao zubata hulja

brže

razmakni, očisti oči od mulja.

Ljudi iz Bezdana

hudi bez zdanja svoga.

Prokletoga vremena tane

ubija beznadežne dane.

Tko će koga ako ne svoj svoga?

Bratska sloga iz Bezdana.

Bestraga iz Bezdana idi

bez traga odlazi draga

vuče se kao raga.

Bezdanskog vraga

ne izazivaj jer

braću

rastavlja.

Kajkavska

Vse spi, vse.

Ni oblačka ni

vu tomu črnemu nebu.

Kmica je i studen

nigdi glasa ne bu.

Vsi buju došli z jutrom

s trudnimi nogami, ljudi.

Ne buju videli zvezde

črleni obrazi ludi.

Al moj fenjer gori

taj črveni lampaš vatre.

Ve vsi v noči su novi

ve vsi čoveki snatre.

Snuju kak je negda bilo

druge like, sjetne sjene.

Pomori im nočas, vilo

zbudi ih kak negdar mene.

I nek mnogi z menom bdiju

črlene nek čekaju zore

svetlo v tami budiju

vrage fundaju nore.

To vse su moji sni:

jen čovek kaj

na obloku sedi –

i ve ga više ni.

Svako carstvo svoju goru ima

Zazvone zvona za grad Graz.
Ja sām sam
na uzvisini
u perivoju.

Pod kišom grad
a ja se sklonio pod hrast
pa pišem.

I ova kiša
kao da pada po staroj monarhiji.
I ova zvona
kao da kroz povijest zvone.

Pjevaju nama svima
zajedno.

Zvona & kiša.

Svatko dobuje svojim ritmom
dobima svijeta.

Ja uzverat ću se do svoga
vrha
korak po korak koračajući.
A onda s griča potom tek se
valja
moći
spustiti.

Traganje za smislom i razgrtanje tame

Piše Darija Žilić

Sven Kezele rođen je 1992. u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je komparativnu književnost, filozofiju i lingvistiku. Eseje o književnosti i filozofiji, poeziju i prijevode objavljuje u časopisima (Vijenac, Književna Rijeka, Nous, Čemu, Obnova) i zbornicima, na radiju (emisija Diagnosis) te na društvenim mrežama i mrežnim stranicama (Društvo živih pjesnika, Na vrh jezika, Heretica). Polaznik je Doktorskog studija znanosti o književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U ovom broju donosimo pjesme iz njegova rukopisa Rukovet.

Sven Kezele svojom poezijom naslanja se na hrvatsku modernu; pažljivi čitatelj naći će intertekstualne reference na Tina Ujevića (sjetimo se Ujevićeve zbirke Rukovet), Antuna Branka Šimića (kroz Preobraženja), ali i na francuskog modernista Charlesa Baudelairea (spominju se zala cvjetovi). Lirski subjekt promišlja proces traganja za smislom, tražeći svoj put. To pokazuje sljedeći stih: „Ja uzverat ću se do svoga / vrha“. Prostori koje spominje nisu toliko vezani uz svakodnevicu, već uz ambijente „stare monarhije“, ili pak Italije.

Promišljajući poziciju pjesnika i pjesništva, Kezele ističe upravo to da „pjesnik traži ritam, rimu, glasove“. I doista, posve je uočljivo kako je mladi autor itekako radio na ritmu, tražeći vlastiti jer „svatko dobuje svojim ritmom“. Eufonija pak nastaje brojnim asonancama i aliteracijama, igrama riječi, naglascima, homonimima (bezdan). Ono što je također zanimljivo jest da Kezele zapravo manifestno zagovara poziciju pjesnika kao ludensa, doctusa i vatesa (pjesma Rukovet), ali uz estetičko, važno je i etičko, naglašava, važna je podudarnost riječi i života: „I pjesniku samo valja biti iza svojih riječi“. Riječi i slike jedino su oruđe pjesnika, i pritom treba paziti na značenje, jer te riječi ostaju i nakon smrti.

U opisu vremena, pjesnik govori o padu, „crnom vremenu“, „vremenu bez sanja“, a bezdan postaje ime mjesta, ali i metaforička slika jednoga doba koje se urušava, pjesnik govori o neslozi i „hudim mislima zapada“. Unatoč noći i tami, autor zagovara svjetlo i individualnost: „pa palim / svjetlo / svoje duše“. Pjesma Preobraženja na neki se način nadovezuje i na A. B. Šimića, u njoj Kezele u kombinaciji arhaičnosti, aoristom i hiperboličnim metaforama prikazuje unutrašnje borbe lirskog subjekta: „Bijem u rovovima bitke / želeći iskljuvat izvorne glase i svitke“. I kao da se poezijom želi otkloniti umor, teške rane, razgrnuti tama, poezija je vraćanje u „prve oblike“, traganje za „novim suncem“, modernističkom preobrazbom duhovnog krajolika.

Sunce kao simbol svjetla pjesnik doziva u pjesmama Vis i Firenca. Izdvajam paradig­matičan stih: „Moj mladi svježi um osvijesti / svojim zrakama“ (Firenca). Sven Kezele u svojoj poeziji poetizira i voljenu, svoju donnu, kroz grad Firencu i čitav lirski florilegij. U pjesmi Krik ekspresionistički ponovno traži povratak iskonu, otvara se zovu pisanja, prepun stresa i tjeskoban, ipak spreman da nakon mnogo godina ispiše sve o unutrašnjem svijetu, ali i o vremenu u kojem živimo, hrabro i bez uzmicanja: „važno je jedino kako kroz vatru koračaš“.

Sven Kezele u svoju poeziju unosi kajkavski jezik, zatim i talijanski, latinski, i na taj način pridonosi bogatstvu jezičnog izričaja. Črveni lampaš vatre gori, kao i vječita svijeća kao naznaka novog doba svjetlosti, to i jest smisao pjesnika, da kroz različite idiome ispisuje misaono i emotivno doživljaj svijeta preobražavajući ga jedinim svojim oruđem, riječima. Pritom to čini autentično, u svojem ritmu, svojim glasom. Sven Kezele autor je koji se svojim pjesničkim izričajem odmiče od stvarnosnosti i bavi se temom smisla, poezije i čovjekove biti. Misaona je to poezija, filozofična, ali i nabijena snažnom ekspresijom, željom za promjenom i oslobođenjem bića.