Ratna apokalipsa s bljeskovima nade

Fenomen rata kao umjetničke teme star je koliko i čovjekova potreba za ekspresijom. Stradanja cijelih naroda paradoksalno su tijekom duge ljudske povijesti iščilila i sasvim nove živote, doduše na razvalinama svijeta, ali u nužnoj dijalektici rasta novoga poretka s preobličenim humanizmom. Od najstarijih civilizacijskih djela prema novovjekovnoj svjetskoj književnosti, proteže se literarno uvijek aktualan prikaz najkrvavijih bitaka – onog iscrpljujućeg i napose bezumnog ljudskog ratovanja, koje nekom začudnom preciznošću pojavljivanja opravdava čuvenu Brechtovu misao izrečenu u njegovoj najpoznatijoj antiratnoj drami Majci Courage: „Čovječanstvo u miru buja kao zelje.“ No, silogizmi na temu ratnog stradanja uvijek su dakako obavijeni ništavnim proturječjem, kao što bi bio i sam zaključak da rat donosi red.

Izd. Mitopeja, Zagreb, 2024.
S engleskoga preveo Vladimir Cvetković Sever

Na tragu ovih idejnih premisa izrastao je začudni Pandemonij vrlo plodne 37-godišnje američke spisateljice Katherine Arden (na hrvatski preveo Vladimir Cvetković Sever), ispisan kao svojevrsna posveta palim Amerikancima tijekom Prvoga svjetskog rata na jednoj od najkrvavijih bojišnica Flandrije, koja je poznata kao najveće vojno groblje u povijesti europskog ratovanja. Autorica je kao književnica odavna prepoznata po osebujnu stilu njegovanja romana rijeke, što joj je svojevremeno (2020) priskrbilo i književnu nagradu Hugo u kategoriji najboljeg serijala za fantastičnu trilogiju Zimska noć (Medvjed i Slavuj, Djevojka u tornju, Zima za vješticu), u Hrvatskoj objavljenu u izdanju Mitopeje u prijevodu Vladimira Cvetkovića Severa. Čitateljsku je publiku privukla i Kobnim kvartetom, četverodijelnim romanesknim djelom na tragu žanra strave i užasa, vrlo popularnim u američkoj književnosti.

Arden je s Pandemonijem (2024) učinila gotovo nemoguće: spojivši naturalistički ispisanu ratnu epopeju u proznu ruhu s pomalo fantastičnim prikazom duhovne stvarnosti glavnih junaka, istaknula je je bezrezervnu i društvenu angažiranost umjetnika, ali je narativnim vezom ostala dosljedna svome autorskom „iktusu“. Nevjerojatna je autoričina moć predočavanja epskoga prostora: Ypresa i čuvenoga grebena Passchendaelea – kaotične ratne zone u kobnoj 1917, upravo na tragu Tolkiena i njegova opisa Mordora u Gospodaru prstenova. U literarnoj stvarnosti moguće je oksimoronski spojiti rat i bajku u jedno klupko. Dolazeći do povijesnih spoznaja i građe za svoje djelo, autoricu su najviše privukle oprečnosti koje na stravičan način progovaraju o čovjekovoj težnji za redom i udobnošću, pa i u ratnom kontekstu (spominje, primjerice, kako su generali predvodili rat iz luksuza francuskih dvoraca, dok su vojnici, koju milju dalje, spavali u vlažnim rovovima zajedno s mrtvima). Može li se bajkom nazvati sačuvani život u ratnoj apokalipsi, te kakav je onda i karakter čovjekove sreće istisnute iz ratnoga grotla? To su tek neka od pitanja koja konstantno titraju na čitateljevu obzoru.

I dok fabula Ardenina ratnog romana počiva na simultanu i skokovitu pripovijedanju u kojem je provodni motiv sestrina potraga za nestalim bratom na paklenoj bojišnici Belgije, ono što pokreće radnju zapravo su duhovi onostranosti koji Lauru Iven, bolničarku iz Halifaxa, prekooceanskim brodom Ghotic i dovode do brata Freddieja u flandrijsku ratnu zonu. Simbolika u imenu broda priziva gotički ugođaj pripremajući čitatelja na iskrcavanje pred obalom ništavila i kaosa u kojem nestaju cijeli gradovi i nebrojeni ljudski životi. Filmičnom naracijom oživljavaju brojne apsurdne, gotovo rubne situacije u kojima se zatječu mnogobrojni likovi vojnika, generala i bolničkoga osoblja, dok je čitateljev fokus ponajviše na odmotavanju klupka potrage s neizvjesnom završnicom.

Freddie, mladić koji je pretrpio mentalno i tjelesno ranjavanje i nekim čudom izvukao živu glavu iz rova u neposrednoj blizini granatiranja, ratu se „nasmijao“ spasivši Nijemca Wintera, darujući tako svoje „srce“ vojniku iz protivničke vojske. Osim naglašene psihološke i etičke motivacije u oblikovanju svih likova, neobično koncipiran lik violinista Falanda opire se unutarnjem čitateljskom porivu karakternog uobličavanja. Njegovom tajnovitošću i fantomskim izrazom lica Ardenova kao da riše kakva boga rata o čijoj volji ovisi Laurin susret s bratom. Neobična hotelska vrata, zrcala s odrazima, Freddiejeve noćne more samo su dio fantastična pripovijedanja kojim se oslikava duhovna stvarnost ratnoga Armagedona – poprišta borbe između Dobra i Zla. „Rat ljude preobliči, razbije“, misao je koja nepovratno potvrđuje i Falandove zloguke istine: „Ne postoji mjesto na koje možete pobjeći.“ Od čega? Od rata, Princa Tame i njegova pandemonija, od uspomena na kojima stoji sve ono što je ostalo od jedne Laure i brata joj Freddieja (koji pamte majčinu i očevu smrt u eksploziji broda u luci u Halifaxu), jedne duhovno razorene Pim i „do kosti“ preplašenoga Wintera. I dok crkvena zvona jednog dana u Novoj Škotskoj budu brecala u znak okončanja rata, Laura Iven upitat će se: „Zar oni ne znaju da smo svi izgubili?“

Pandemonij Katherine Arden potresan je i začudno ispripovijedan dio američke ratne povijesti, izrastao iz „kolijevke izgubljenoga raja“, začinjen bljeskovima ljudske nade u mirniji svijet, a protkan altruizmom koji jedini može otjerati magle očaja baštinicima jednog bezumlja ili „marionetama prerezanih konaca“, kako ih slikovito naziva i sama autorica u postratnoj stvarnosti na američkom kontinentu (misleći pritom na Freddieja i Wintera), duboko svjesnih trenutka u kojem su zajedno bili mrtvi i u kojem su se zajedno iznova rodili.