Problematiziranje drugoga i drugosti

„Problematiziranje drugoga i drugosti u prostorima objektivne realnosti ili realnosti pojedinca, ali i drukčijosti i istosti i njihova isprepletanja jedna je od tema Mate Matišića, dramskog i proznog autora, kao i autora glazbe u različitim kazališnim i filmskim žanrovima.“ (Mira Muhoberac, Trpka začudnost božićnih i ljudskih jaslica, Mate Matišić, Gastarbajterski Božić, GD Histrion, redatelj Zoran Mužić, 2017) U opsegom nevelikoj, dugoj 127 stranica, a iznimno značajnoj knjizi dosad neobjavljenih Matišićevih dramskih tekstova (promoviranoj u Društvu hrvatskih književnika 24. siječnja), oblikovanom i veličinom i formom podsjećajući na glumačke tekstove za kazališne probe, na početku su teorijska poglavlja, a slijedi opsegom znatno veći dio u kojemu su same drame.

Izd. Umjetnička organizacija Metropolis,
Zagreb, 2024.

Koja je ovo država

O Matišićevim dramama na filmu u tekstu naslovljenome Najuspješniji filmski scenarist među dramatičarima Zlatko Vidačković progovara: „Mate Matišić svojim je scenarističkim i dramskim radom duboko obilježio hrvatsku kinematografiju“, naglašavajući kako su šest puta filmovi na kojima je Matišić surađivao kao scenarist ili suscenarist dobili Veliku zlatnu arenu na Pulskom filmskom festivalu, a razloge za ekranizaciju pronalazi u tematskim osnovicama, crnome humoru i satiri. Tako je Matišić koscenarist, s Krstom Papićem, za film Život sa stricem (1988) adaptaciju Araličina Okvira za mržnju, koji je nominiran za Zlatni globus. Papić režira i Priču iz Hrvatske (1991), film o političkim i društvenim podjelama od hrvatskoga proljeća do Domovinskoga rata. Kad mrtvi zapjevaju (1998) temelji se na drami Cinco i Marinko, a režira ga također Papić.

Fine mrtve djevojke u režiji Dalibora Matanića, iz 2002. doživjele su obrnut put i od filmskoga scenarija postale drama i kazališna predstava, a film su na Pulskom festivalu nagradili kritika, publika i žiri. Posmrtna trilogija: Sinovi umiru prvi, Žena bez tijela, Ničiji sin adaptirana je u filmove Nije kraj (2008) Vinka Brešana i Ničiji sin (2008) redatelja Arsena Antona Ostojića. Brešan 2013. režira crnu komediju Svećenikova djeca, kao i satiričnu dramu Koja je ovo država (prema dramama Ne kopaj po groblju, molim te i General) 2019. Psihološku dramu S one strane režirao je Ogresta 2016, a film je dobio šest Zlatnih arena i priznanje Europa cinemas na Berlinskom međunarodnom filmskom festivalu.

Zlatko Vidačković napominje i da će analiza ekranizacija pojedinih dramskih tekstova, uključujući one koji se po prvi put objavljuju upravo u ovoj knjizi, biti objavljena 2025. u monografiji Hrvatska književnost na filmu u 21. stoljeću.

Na kraju teksta Vidačković navodi i filmove nastale prema dramama iz ove knjige, uz Fine mrtve djevojke i Koja je ovo država, spominje i Cvjetni trg (prema drami Balon) iz 2012, u Papićevoj režiji, kao i praizvedbe predstava prema dramama iz knjige 7 drama. To su, kronološkim redom: Balon, 2009, u koprodukciji Teatra Exit i Teatra 2000, u Brečićevoj režiji, Fine mrtve djevojke, 2013, u Gavelli, u režiji Dalibora Matanića. Ne kopaj po groblju, molim te i General praizvedeni su u sklopu predstave ‘ko živ, ‘ko mrtav 2015. u Kerempuhu, u režiji Dine Mustafića, dok su Hrvatska Lolita, Porno film i Žena djevojčica praizvedene skupa u predstavi Ja sam ona koja nisam 2021. u ZKM-u, u režiji Paola Magellija.

Oštra kritika zbilje

O Matišićevim dramskim tekstovima piše Iva Rosanda Žigo u tekstu Dramatičar koji izmiče kategoriziranju: „Međutim, četiri su temeljna elementa koji na tematskoj i dramaturškoj razini možda najbolje predstavljaju, ali i povezuju drame ovog ciklusa. Riječ je, naime, o za Matišića prepoznatljivom umetanju glazbenih elemenata, filmičnom rukopisu kojim autor već u samom začetku priprema svoje tekstove za transponiranje u drugi medij, problematika seksualnosti i umetanje dijalektalnog izričaja.“ Svoj tekst autorica dijeli na nekoliko vrlo znakovito naslovljenih cjelina: Sklonost filmičnosti u tkanju dramskoga svijeta, Posezanje za snažnim simboličkim i metaforičkim izričajem, Oholost suvremenoga društva, Kontinuitet političkoga kanibalizma, a tekst završava riječima: „Njegov je dramski svijet oštra kritika zbilje, vapaj protiv degenerirane stvarnosti, društva i kulture, u kojem nastupa hrabro i bez susprezanja.“

O Matišićevim dramama u kazalištu piše Lucija Ljubić koja svoj tekst naslovljuje Kazališno pre(is)pisivanje zbilje, a počinje Marinom Carićem kao redateljem prvoga Matišićeva dramskoga teksta, Bljesak zlatnog zuba, u HNK u Splitu 1987. Tekst je podijeljen u sljedeće cjeline: Gluma i kriminal – igre bez granica, Od filma do kazališta – traktat o mržnji, Zborno mjesto – grobno, Prostitutke i svodnice, supruge i menadžeri, a tekst završava Matišićevom znakovitom definicijom vlastitoga pisanja: „Matišić je u više navrata i na više različitih mjesta govorio da samo ‘prepisuje zbilju’ i da ne snosi odgovornost za njezinu izvitoperenost.“

U drugome dijelu knjige redom su tiskane drame: Balon; Ne kopaj po groblju, molim te; General, Fine mrtve djevojke te tri jednočinke Ja sam ona koja nisam (Hrvatska Lolita, Porno film, Žena djevojčica).

Knjiga 7 drama (urednik Željko Anzulović, grafičko oblikovanje i priprema Zlatko Vidačković) objavljena je uz financijsku potporu Grada Zagreba.

Izvrsni dramski tekstovi dočekali su svoje uknjiženje koje preporučujemo svim ljubiteljima književne i kazališne riječi, iako se Matišić bavi temama koje nisu ugodne ni lagane, ali su duboko promišljene i egzistencijalno nevjerojatno pulsirajuće, a dramske osobe katarzično izazovno karakterizirane, teške, moralno problematične, tužne i tople: „Plačemo s njima i osjećamo ogromnu prazninu u trenutcima odlaska.“ (M. Muhoberac)