Petar Bareza iliti inventivna misao koncentriranog hrvatstva

Dana 2. ožujka navršila se 65. obljetnica smrti hrvatskoga emigranta Petra Bareze. I dobri poznavatelji naše emigracije i emigrantike na spomen imena toga političkoga i kulturnoga mislioca manje-više slegnut će ramenima, iako on nedvojbeno pripada ne samo u „najelitnije duhove među emigrantima“ (V. Nikolić) nego i naše inteligencije uopće. Kao podsjetnik navodimo samo nekoliko činjenica iz njegova životopisa.

Petar Bareza

Rođen je 10. srpnja 1905. u Sinju. Studirao je filozofiju u Zaostrogu i teologiju na Franjevačkoj bogosloviji u Makarskoj. Zaređen je za svećenika 1929, a 1935. napušta franjevački red i odlazi u Zagreb na Filozofski fakultet, gdje je doktorirao. Vodio je privatnu srednju školu, a za vrijeme NDH radio je u državnoj komisiji za razgraničenje. Godine 1945. emigrira u Italiju, gdje zajedno s Krunoslavom Draganovićem, Ivanom Tomasom i Pavlom Tijanom priprema i izdaje knjigu na latinskome jeziku Martyrium Croatiae (1946), posvećenu Bleiburškoj tragediji i križnom putu, namijenjenu za informaciju kardinalskom konzistoriju u veljači 1946. Uskoro odlazi u Buenos Aires, gdje sudjeluje u kulturnom životu hrvatske emigracije. Poginuo je u prometnoj nesreći 2. ožujka 1960. u Munrou kod Buenos Airesa.

Iako nije objavio mnogo, njegovi tekstovi imaju osobitu intelektualnu važnost. Prvim člankom javio se u Novom dobu 1936, u tijekom rata objavio je nekoliko vrsnih geopolitičkih studija u Spremnosti, primjerice „Između Soče i Dardanela – položaj i funkcija Hrvatske prema Balkanu i prema Europi“ (sa zanimljivim zaključkom da je „jaka i nezavisna hrvatska država temeljna obćeeuropska i zapadnjačka hipoteka na europsko-azijskom putu Soča–Dardaneli“), „Jugoslavensko pitanje u spletu englesko-ruskih balkanskih odnosa“, „Od Soče do Vojuše – Jadranska funkcija Hrvatske i europska funkcija Jadrana“, „Stvarnost i fikcije – 'Vjekovna' Drava, Sutla i Jadran i sadašnja opasnost“, „Temeljni osnovi hrvatsko-srpskih odnosa“, „Jugoslavenstvu in memoriam – izmedju unutarnjih i vanjskih uzroka tragikomičnog svršetka“ te možda najposebniji „Transcendentalna politika – Izvori i utjecaj širokih i općih koncepcija u hrvatskoj politici“. Tu je razložio hrvatsko državno pitanje – težnju i ostvarenje – kao ključ narodnog opstanka, pri čemu, ističe, treba voditi računa o ravnoteži između hrvatskog nacionalizma i univerzalnih ljudskih načela i ciljeva kojima Hrvati pod utjecajem katolicizma neupitno teže. U tome smislu zauzeo se za razvoj „kroatizirane etike“: „Ovim ne mislim reći da obćoj etici treba suprotstaviti neku posebnu hrvatsku etiku: ne, nego da obćeljudsku etiku treba u hrvatskoj politici dovesti do izraza kroz one čine, primjere, ideje, načela i gesla koja je Hrvatstvo u sebi već ostvarilo i kojima služi kao nepresušan izvor. Prema tome, ne treba gospodarskim, družtvovnim i političkim sustavima do kojih je, kao najboljih čovječanstvo uznapredovalo suprotstavljati neke svoje posebne hrvatske sustave: ne, nego ih na Hrvatstvo treba primijeniti u skladu s čitavim njegovim bićem koje je i kao prošlost i kao sadašnjost sadržaj hrvatskog 'ja'.“

U emigraciji je nekoliko važnih tekstova objavio i u Hrvatskoj reviji. Ne krijući svoj antikomunizam, iznio je tezu da je „Jugoslavija nužna etapa k hrvatskoj državi“, „čak i druga, Titova“, držeći da je povratak gotovo cijele istočne obale Jadrana pod hrvatski suverenitet epohalno postignuće, što „samo izdajice ili krajnji nesposobnjaci“ neće znati očuvati u budućnosti.

Zašto podsjećamo na ovog nadasve zanimljivog mislioca? Prije svega stoga što u ovome ponovnom razdjelu geopolitičkih karata (čitaj: /meta/fizičkih), kada sve važne države, tako i Hrvatska (jer ona to jest!), no i razni savezi država kao što je EU, stoje pred izazovom preraspodjele moći i utjecaja u svijetu, Barezina misao može biti itekako poticajna za promišljanje naše pozicije. Uopće bi prinos emigrantskih mislioca trebalo pozorno proučavati na našim učilištima i u institucijama, osobito onima koje su hrvatsko pitanje kritički sagledavale bez ideoloških uporišta, odnosno s pozicije koncentriranog hrvatstva.

Osim Bareze, trebalo bi iščitati radove Pere Vukote (1923–1994), poglavito knjigu Formas estatales en los Balcanes – Državni oblici na Balkanu (1950), jednako tako Antona Wurstera (1913–1961), primjerice Los Balcanes del Meditérraneo – Balkan Mediterana (1954), ili pak i danas vrlo aktualnu raspravu Ive Lendića (1908–1982) „Hrvatska u Podunavlju i Evropi“ (Glas Sv. Antuna, 1949), a tu je i Fedor Cicak (1916–2004) sa svojim sjajnim politološkim raspravama i studijama ili pak Vinko Krišković (1861–1952) i Dinko Tomašić (1902–1975). Spominjem ih tek nekoliko kao početak dugoga niza desetaka sjajnih mislilaca.

Ukratko, hrvatska se nacionalna ideja itekako može osvježiti invencijom iz vlastitih intelektualnih vrela, a ta vrela nisu i ne mogu biti neo/post/marksističko-jugoslavenska niti nekritički prepričana uvezena misao. Dužnost je kulturnih i znanstvenih ustanova, pa tako i Matice hrvatske, podsjećati da i u našoj emigrantici postoje autentični i razrađeni modeli promišljanja nacionalne politike koji ni nakon pedeset, šezdeset ili sedamdeset godina nisu izgubili na nerijetko profetskoj svježini i invenciji.