Per Raduanum…

Majstor Radovan 1240. godine potpisao je lunetu portala katedrale u Trogiru. Uz dužni spomen lokalnog biskupa Treguana, rodom Toskanca, Radovan ističe sebe kao velikana epskog stila u umjetnosti svoga vremena. To je vrhunski trijumf međunarodne kasne romanike, antelamijevske Emilije, Frederikova Mezzogiorna, chartresovske Francije, Venecije Sv. Marka, te osobnog doživljavanja klasike i njezina starog nasljednika, Bizanta. Iz svih tih elemenata Radovan stvara vlastiti stil, haec ars, koji sjajno varira od visokog stupnja slikovitosti (luneta, reljefi unutarnjeg luka, okrugli stupići, prikazi mjeseci) do moćnog, izrazito plastičnog napinjanja oblika (atlanti, lav i lavica). Radovan se, očito, nagledao svijeta. Ovdje nas zanima Radovanov doprinos portalu, koji je naknadno od 13. do 15. stoljeća doživio mnoge promjene i to ne nabolje.

Luneta portala na katedrali Sv. Lovre u Trogiru, 1240.

Tragom Majstora
Radovana

U svibnju 1972. u knjižnici Cornell University (Ithaca, država New York) u ruke mi je došla dvotomna knjiga talijanskog povjesničara umjetnosti Geze de Frankovicha o velikom lombardskom kiparu i arhitektu Antelamiju iz 12. st. naslovljena Benedetto Antelami, architetto e scultore e l’arte del suo tempo (1952). Pored stotina drugih romaničkih skulptura knjiga je prikazivala i jedno Navještenje, te još jednog anđela, oba iz Parme. Odmah sam se sjetio da sam Navještenje u stvarnosti već negdje vidio ranije. Nekoliko minuta razmišljanja i sinulo mi je: majstor iz Parme izradio je i Navještenje na Radovanovom portalu u Trogiru! Tek je Navještenje iz Parme bio vedar, zaigran mladenački rad, a ono u Trogiru ozbiljan, zgusnut proizvod zrele dobi.

Kolege iz Parme, Arturo Carlo Quintavalle i posebice Arturo Cal­zona, zainteresirali su se za „slučaj“, koji će nas sve zbližiti i nadživjeti, no sada znamo da je Radovan oko 1200. sudjelovao u izradi parmske krstionice, ali i portala katedrale, koji je kasnije rastavljen, a skulptura prebačena u krstionicu. Specifično, Calzona pripisuje Radovanovu geniju arhitekturu krstionice, a njezin izvor vidi u Dioklecijanovu mauzoleju u Splitu.

Odmah se postavilo pitanje: kamo ide Radovan nakon Parme? Potražio sam ga, a gdje drugdje nego u kraljici Jadrana, crkvi Sv. Marka u Veneciji. Zahvaljujući podršci profesora Palluchinija, Dorriga i Demusa pokazao sam da je Radovan radio na glavnom ulazu kao majstor prvog luka, umjetnik kojega se smještalo u italo-francuski krug. Pretpostavio sam i da je Radovan bio u radionici sjevernog portala katedrale u Chartresu početkom 13. stoljeća.

Do vremena kad se pojavio u Trogiru oko 1240. Radovan je imao iza sebe iskustvo barem dvaju boravaka u Parmi – oko 1200, kada radi na krstionici, i oko 1220, kada je isklesao nekoliko kapitela u katedrali, potom boravka u francuskoj kraljevskoj domeni, te rada na Sv. Marku oko 1230–1240. Stoga nije čudo da je u Trogir stigao kao Preclarus.

Tematski jedinstvena
luneta portala

Stotinjak godina nakon Kraljevskog portala u Chartresu, nakon sjajnih skulptora Autuna i Vézeleya, Radovan zatvara krug „renesanse 12. stoljeća“ odnosno „treće romanike“. Radovan nije dovršio trogirski portal, no on je odredio bit priče, prvenstveno lunetom, genijalnom i tematski jedinstvenom, s Rođenjem kao središnjim događajem. Ono što su nadbiskup Bernard i Andrija Buvina na drvenim vratnicama splitske katedrale (1214) ispričali u 28 polja, Treguan i Radovan navještaju jednim potezom: Krist je rođen od žene, i od nje je naslijedio ljudsku narav, ključ našega spasenja. Sve ostalo na portalu podređeno je toj poruci tada vrlo prisutnim katarskim hereticima i onima koji bi pod njihovim utjecajem posumnjali u dogmu o Bezgrešnom začeću i ulozi Crkve na putu u život vječni. Katari, koji su se pojavili kao snažan heretički pokret na francuskom jugu (Languedoc) u 12. stoljeću, proširili su se diljem Mediterana i do kraja 12. stoljeća ugnijezdili se i u dalmatinskom zaleđu, u Bosni, kako nas izvještava Toma Arhiđakon.

Radovan je majstorski preveo literarni materijal u svijet vizualnih oblika. Znao je preuzeti kompozicijske i oblikovne formule romaničke umjetnosti dajući im nov i originalan život, ali i ostajući unutar okvira ključnih elemenata romanike kao stila. Prostor i pokret izražavaju se paralelnim planovima, pojavljuju se heraldički motivi vežući ljudski lik, životinje i biljni svijet, u nizove poput vitica ili frizova. No u Radovana tu primjenu velike epske tradicije ne doživljavamo kao zastarjelu branu našem doživljavanju, nego kao živo umjetničko ostvarenje koje daje drami značenje i smisao. Pogledajte samo sekvencu kavalkade kraljeva na desnoj ili heraldičko spajanje ljudskih i životinjskih likova na lijevoj strani lunete. Konačno izražena centralnost kompozicije s Kristom u osi (Stella, djetešce u košarici, mali atlet u Pranju Djeteta) nije tek formula već umjetničko ostvarenje koje nosi smisao i značenje, a sadržajno svojim položajem naglašuje tjelesnost Krista kao negaciju učenja katarskih heretika koji odbacuju Njegovu ljudsku prirodu.

Homersko djelo za kraj romanike

Romanička umjetnost, posebice fasadna plastika, odavna je prepoznata kao „epski izraz“. Pri tome se uglavnom dosta nejasno misli na njezinu monumentalnost, jednostavnost, snagu izražavanja. Na neke vidove srednjovjekovne („epske“) umjetnosti može se uspješno primijeniti način analize epskog pjesništva kako to čine u svom epohalnom radu Millman Parry i Albert Lord (The Singer of Tales). Oni su prepoznali da se velik dio tijela epske pjesme sastoji od ponavljanih formula (riječ ili dvije), formulaičkih izraza (nekoliko riječi) i tema (više stihova, npr. vijeće, dolazak glasnika, gozba, itd.). Formulaički materijal služi za lakše memoriranje pjesme, ali i kao ukrasni umetak, a nadahnuti umjetnici ne izbjegavaju formule, nego ih koriste na nov i originalan način.

Radovan se u izboru materijala obilno služi formulama ustaljenima u bizantskoj i zapadnoeuropskoj umjetnosti. Taj tematski formulaički materijal nadopunjava se poznavanjem srednjovjekovne crkvene drame, Officium stellae i Officium pastorum. Općenito, Radovana valja pohvaliti za odlično prevođenje literarnog materijala u svijet likovnosti, jer upravo ovdje leži konačni test umjetničke vrijednosti djela. Kompozicija lunete pokazuje da je Radovan itekako u stanju preuzeti kompozicijske i oblikovne formule romaničke umjetnosti – vitice, zakon kadra, heraldičku kompoziciju, horror vacui, slaganje nizova „živih slika“ dajući im nov, originalan život, ali ostajući unutar okvira romanike kao stila. Radovan se tako otkriva kao pravi umjetnik kasne faze stila, koji je spreman prihvatiti visok stupanj realizma u ostvarivanju detalja i njihovih međuodnosa, no tako ostvarene formule ostaju unutar okvira koje određuje romanika kao stil. Tako se Radovan prezentira kao kriptokonzervativac koji suvereno vlada stilom i njegovim konvencijama, no ne želi ih prevladati. Začuđuje kako Radovanovu primjenu velike epske tradicije ne doživljavamo kao branu našem promatranju i uživanju u oblicima, nego kao živo ostvarenje koje nositeljima drame daje smisao i značenje.

Radovan je ostvario pravo homersko djelo, ne možda Homera Ilijade, već Homera Odiseje. No niti Odiseja, koja je manje monumentalna i manje upravljena na temeljna pitanja postojanja, nije sentimentalna niti deskriptivna, ukratko, ona nije „gotička“, kao što to nije niti Radovanova skulptura, iako je on, tehnički govoreći, poznavao neke od značajki francuske gotike. Radovan se nalazi na kraju niza velikih „epskih“ ostvarenja romaničke skulpture koji započinje s lunetom crkve Cluny III, a završava upravo u Trogiru.

Herceg Koloman i „moja kraljevina“

Legitimno je pitanje tko je mogao dovesti u Trogir umjetnika Radovanova formata. Odgovor nije težak. Tijekom trećeg i četvrtog desetljeća 13. stoljeća (od 1226.) brat Bele IV., herceg Koloman, praktički je neovisan vladar u Hrvatskoj, koju zove „moja kraljevina“, a s bratom Belom, prije no što je ovaj postao suvladar pa konačno i kralj, više je puta pomagao srednjodalmatinskim komunama u sukobima s nemirnim velikašima u njihovu zaleđu. Nesumnjivo su ta dva sposobna, ambiciozna i poštena mlada vladara našla srodnu dušu u isto tako mladom i sposobnom trogirskom biskupu Treguanu Firentincu. 

Herceg Koloman bio je svojevrsni stručnjak za rubna područja kraljevstva. Oženio je Salomu, kćer galicijskog kneza, i dobar dio svoje vladavine i života proveo je u ne baš uspješnim naporima da realizira svoja prava na haličko (galicijsko) kraljevstvo. U Hrvatskoj Koloman u sprezi sa slobodnim kraljevskim gradovima (sam je dao povelju Vukovaru 1231) te crkvenim i križarskim redovima uspješno drži pod nadzorom nemirno visoko plemstvo, što je zajedno s bratom prakticirao i u srednjoj Dalmaciji, pretvorivši je u vjernu ispostavu kraljevske vlasti. Dobre veze sa splitskom i, kako smo vidjeli, trogirskom crkvom dovode do istinitog preporoda umjetnosti i kulture u srednjoj Dalmaciji 13. stoljeća. Radovan je krunski, ali ne i jedini svjedok tog „renesansnog“ trenutka srednje Dalmacije.

Idila završava katastrofom tatarske provale 1242, herceg Koloman umire u Čazmi od rana zadobivenih u bitki na Šaju, Tatari progone kralja Belu u Dalmaciju gdje mu srednjodalmatinske komune, prvenstveno Trogir, spašavaju i glavu i kraljevstvo. U ratnom vihoru zameo se trag Majstoru Radovanu. No za vijeke je ostao portal sa svojom lunetom, briljantan primjer kako veliki umjetnik trijumfalno zaključuje veliki stil na izdisaju.

(Članak sufinancirao Janaf)