Odlazak karizmatičnog ambivalentnog (anti)junaka

Nakon što je objavljeno da je u dobi od 95 godina preminuo američki glumac Gene Hackman, jedan prijatelj autora ovog osvrta na djelo i lik glasovitog dvostrukog oskarovca, inače pasionirani filmofil, tužnu je vijest prokomentirao riječima da je Eugene Allen Hackman bio neosporno veliki glumac, ali s licem kojem nije vjerovao i koje mu nije bilo simpatično. Uistinu, Gene Hackman nikad nije bio tipična filmska zvijezda. Ni u jednom razdoblju njegove više od četiri desetljeća duge karijere, Hackmanovo lice ili prepoznatljivi kadrovi iz filmova u kojima je ostvarivao redom briljantne uloge nikad nisu na posterima krasili zidove tinejdžerskih soba. Bio je glumac, štoviše glumčina, koji kao da nije mario za gledateljsku naklonost, koji nikad nije birao stereotipne uloge i jednostavnije putove, koji kao da se nije želio nikome svidjeti. Toliko sočno, uvjerljivo i životno tumačio je najrazličitije negativce, koji su u njegovim iznijansiranim, minucioznim i duboko promišljenim interpretacijama izmicali uvriježenim predodžbama o filmskim antagonistima, da ste ga jednostavno u svakoj ulozi morali poštovati i diviti se njegovu glumačkom umijeću. Nikad nije utjelovio junaka u tipičnom smislu, zbog čega i nije bio zvijezda, ali jednostavno ste znali da je film u kojem on glumi, makar bila riječ o nepretencioznoj i generalno trivijalnoj komediji, upravo zbog njegove role barem vrijedan gledanja, ako ne i više od toga.

Dvostruki oskarovac Gene Hackman odlično je znao kako svaki svoj lik učiniti složenim  / Izvor LMKMEDIA / IPA / PIXSELL

Iz današnje perspektive nevjerojatnim se čini podatak da je na početku svog glumačkog puta bio omalovažavan, baš kao i kolega mu i prijatelj Dustin Hoffman. Koješta se tada tvrdilo, da je nekadašnji marinac rodom iz San Bernardina u Kaliforniji bezlična osoba, da ne posjeduje potrebnu karizmu i da nikad neće postati pravi, punokrvni glumac. Sve takve tvrdnje stvarnost je ubrzo opovrgnula, već kad je u impresivnoj biografskoj gangsterskoj drami Bonnie i Clyde Arthura Penna ostvario sjajnu sporednu ulogu nezrelog i nepromišljenog brata naslovnog antijunaka. Bio je to početak fascinantne karijere koju će 1971. prijelomno obilježiti žestoki krimić Francuska veza Williama Friedkina, u kojem je Hackman zablistao kao Jimmy „Popeye“ Doyle, poslu fanatično predan detektiv njujorškog Odjela za borbu protiv narkotika koji je spreman učiniti apsolutno sve da stane na kraj švercu droge iz Marseillea. Tom ulogom, koju će četiri godine kasnije ponoviti u osjetno slabijem nastavku pod redateljskom palicom Johna Frankenheimera, definirao je najvažnije konture svog glumačkog habitusa kojem će u potpunosti ostati vjeran do kraja.

Hackmanu su savršeno ležale uloge krajnje dosljednih profesionalaca, ljudi koji žive za svoj posao i koji realno izvan tog posla i ne postoje. Jedan od najmarkantnijih američkih glumaca uopće fascinantno je tumačio ne samo osobe koje ono što rade doživljavaju poput misije, nego i ambivalentne tipove koje upravo takva manijakalna posvećenost i pretvara u nesimpatične likove koje gledatelj može razumjeti, ali s njima ne može suosjećati.

Takav je Harry Caul iz remek-djela Prisluškivanje F. F. Coppole, profesionalni uhoda koji se zbog prirode svog posla i pod utjecajem psihoze prometne u autodestruktivnog paranoika. Sličan je i detektiv Harry Moseby iz također Pennovih Noćnih kretanja, kao i zapovjednik vojne podmornice Ramsay iz hita Grimizna plima Tonyja Scotta. Osvojio je dva Oscara, za maestralne nastupe u Francuskoj vezi i antivesternu Nepomirljivi Clinta Eastwooda, u kojem je s očitim uživanjem utjelovio krajnje podlog i prijetvornog šerifa Little Bill Daggetta, a mogao je komotno još dva, za podjednako impresivne role u spomenutom Prisluškivanju i na istinitim događajima temeljenoj antirasnoj drami Mississippi u plamenu Alana Parkera.

Bio je izvrstan u ulogama formalnih pozitivaca, kao i negativaca. Formalnih upravo zbog određene tamnije ili mračnije strane koja se stalno osjećala u njegovu glumačkom izrazu. Kad je tumačio pozitivce, u tim smo likovima uvijek naslućivali određenu nelagodu, nešto zbog čega smo ih cijenili, ali ne i voljeli. Znali smo da ti likovi nisu čisti pozitivci, jer su u pravilu bili nekako frustrirani, potiskivali su agresivnost, a kad bi se i smiješili, u tom bi osmijesima stalno bilo nečeg prijetećeg. Nikad nije bio jednoznačni ili „čisti“ pozitivac, ali ni negativac. Primjerice, u Supermanu Richarda Donnera, u kojem je interpretirao psihotičnog i agresivnog sadista Lexa Luthora. No unatoč tim osobinama, on je gledateljima i simpatičan. Pomalo je ironičan, čak i duhovit, a zbog tih osobina njegova Luthora pamtimo i danas, nakon gotovo pola stoljeća, dok smo zaboravili Kevina Spaceyja, koji je isti lik tumačio u Povratku Supermana, kao i Jesseja Eisenberga, koji ga je utjelovio u hitu Batman protiv Supermana: Zora pravednika.

Glavni razlog tome jest što je Hackman odlično znao kako svaki svoj lik učiniti složenim. Kod njega nikad ništa nije bilo samo crno ili bijelo, što je Eastwood odlično prepoznao za angažman u Nepomirljivima. S druge strane u svakoj je ulozi negativca posjedovao i određeni šarm kojim je plijenio našu pozornost uz prirođeni mu glumački autoritet i integritet. Gene Hackman pripadao je malom krugu glumaca koji su trajno obilježili ne samo holivudski film, nego i sedmu umjetnost općenito. Bio je glumac raskošnog dara i kalibra kakva već dva desetljeća, otkad se umirovio, više jednostavno nema.