Nježnost ljubavnih fraza

Već je od prvih taktova uvertire romantične drame lyrique Julesa Masseneta Werther izvedene u zagrebačkom HNK 28. veljače bilo jasno kako se radi o glazbeno pomno postavljenoj izvedbi sa sjajnim orkestrom. Maestro Pier Giorgio Morandi, nakon što je otvorio sezonu Bečke državne opere s Bizetovom Carmen i nastupao u Metropolitanu s Verdijevim Rigolettom, u svojoj je matičnoj kući u Zagrebu, u kojoj je počasni šef dirigent, pripremio omiljeno djelo francuskog romantizma. Dojmljivo je ostvario dihotomiju Massenetove glazbe čiji lirizam, čim se malo više razvije, prekidaju neugodni dramatski orkestralni akordi, ne dopuštajući uljuljkivanje u zanosnu melodičnost koja je ipak prisutna.

Sofija Petrović (Charlotte) i Martin Sušnik (Werther)  / Snimila Mara Bratoš

Predstava je ostvarena u koprodukciji s Teatrom Carlo Felice u Genovi, u režiji, scenografiji i kostimografiji, u stilu 1930-ih, poznatoga talijanskog scenografa, dobitnika čak triju nagrada Oscar za scenografiju (Avijatičar, Sweeney Todd i Hugo) Dantea Ferrettija. Režija i scenografija (čak i nepotrebno velebna za operu poput Werthera) bile su oku ugodne i primjerene glazbi. Kostimi su podbacili u izvedbi, loše skrojeni (ili prekrojeni) i preveliki za pojedine protagoniste. Koliko je poznato, u operi načelnik Bailli, uz Charlotte i Sophie, ima još šestero djece. Jesu li ovdje njih još troje „viška“ bili u funkciji promicanja plemenite ideje o posvajanju djece ili pojačavanja vokalnih dionica malenoga dječjeg zbora? Nepotrebno jer je ionako zbor od dvadesetak članica Dječjeg opernog zbora Zvjezdice (dijelom iza scene) dobro funkcionirao. No sve su to manje važne primjedbe u odnosu na svekoliki dojam predstave kao cjeline i njezina glazbenog dometa.

Istaknute solističke dionice u orkestru – gudači, harfa, pojedini drveni puhači, saksofon i, naročito, violončelo – pružili su obilje glazbenih ljepota u, primjerice, ocrtavanju osjećaja likova u odnosu s prirodom. Maestro Morandi okupio je dvije mlade pjevačke podjele, samo s dvojicom gostiju u naslovnoj ulozi za koju, vjerujemo, postoje i domaće snage koje ćemo uskoro čuti. Klasično ispričana operna priča te predstave o danas malo poznatoj temi beznadne ljubavi izražene pojmom verterizma, dobro je došla kako bi se (mlada) publika barem upoznala s tim pojmom – nepostojećim i, zasigurno, teško shvatljivim u današnjem vremenu – i osobama poput Charlotte i Werthera iz Goetheova epistolarnog romana Patnje mladog Werthera, iz epohe Sturm und Drang.

A patnje Charlotte i Werthera, da ih protumače i približe publici, bile su namijenjene dvjema mladim solisticama zagrebačke Opere, Emiliji Rukavina i Sofiji Petrović te njihovim partnerima. Obje su podjele vrlo dobre, no za nijansu bih prednost dao drugoj podjeli s prve reprize od 1. ožujka. Naime, izvjesnim lirskim karakteristikama glasa tenora Pavela Valuzhina, u naslovnoj ulozi, nedostaju lirske karakteristike u njegovu pjevanju, a za nijansu svjetliji i zvučniji mezzosopran Sofije Petrović bolje dočarava Charlottinu mladost.

Oba su protagonistička para bila dobro međusobno usklađena. Emilia Rukavina i Pavel Valuzhin iskoristili su prepoznatljivost arija Charlotte i Werthera za doličnu prezentaciju svojih glasovnih odlika, vrlo lijepe boje i baršuna kod Emilije Rukavina. Obama parovima nedostajala je bolja redateljeva pomoć u raščlanjivanju emocionalno kompliciranih likova i zato je nešto uspješniji bio drugi protagonistički par s više naglašene osobnosti.

Martin Sušnik kao Werther imponirao je vokalnom nježnošću u ljubavnim frazama upućenima Charlotti, dječačkom zanesenošću s kojom ulazi u svijet Baillijevih u prvom činu, kao i potresnim iznošenjem predsmrtne želje izgnanika na kraju opere. Njegov prirodni pjevački govor muzikalno je pratio Massenetovu frazu, iako su i njemu fraze na kraju trećeg čina bile teške. Sofija Petrović glumački je uspjela izraziti više unutarnjeg Charlottina nemira, dok je glasovno bila nadmoćna u svim situacijama.

U manjim su ulogama bili odlični Marin Čargo i Jurica Jurasić Kapun (Johann), Ivo Gamulin i Lovre Gujinović (Schmidt) te Ozren Bilušić kao Načelnik u obje izvedbe. Leon Košavić i Davor Nekjak svaki su, na svoj način, donijeli ulogu nesretnog Alberta; Košavić više romantičarski naivno, Nekjak kao povrijeđenu muževnost, obojica glasovno vrlo lijepo i snažno. I Mariji Kuhar Šoša i Josipi Bilić uloga Sophie prava je igrarija, za njihove svježe zvonke glasove. Prirodna liričnost i mladost što isijavaju iz glasa Josipe Bilić pri tome posebno oduševljavaju.