Ni vrapci nisu mogli šutjeti

Posljednjih nekoliko mjeseci ni ovdašnji vrapci nisu mogli šutjeti o tomu da je ovogodišnja, 97. dodjela nagrade američke Akademije filmskih umjetnosti i znanosti, poznatije kao Oscar, za nas posebno uzbudljiva i važna kao prva u kojoj hrvatska kinematografija ima uistinu nominiran film. Koji, ktomu, prema mnogim mišljenjima, ne samo pristranih hrvatskih navijača, ima velike izglede i za osvajanje pozlaćenog kipića. Možda najpouzdanija, najmanje subjektivna, tvrdo kapitalistički nesentimentalna procjena bila je ona očitovana na kladionicama, svjetskim, u kojima je Čovjek koji nije mogao šutjeti u režiji i po scenariju Nebojše Slijepčevića te u produkciji Danijela Peka i Katarine Prpić, odnosno kuće Antitalent, u koprodukciji s Bugarskom, Francuskom i Slovenijom, bio najistaknutiji kandidat za osvajanje nagrade u kategoriji kratkog igranog filma.

Američka Anora Seana Bakera nagrađena je s pet Oscara – za najbolji film, režiju, montažu, izvorni scenarij (sve Sean Baker) i glavnu žensku ulogu (Mikey Madison) / Snimio Pat Benic / Newscom / PIXSELL

Glasno o Čovjeku koji nije
mogao šutjeti 

Vrapci su, kao i većina ostalih u našoj domovini, o tomu veselo cvrkutali, a nisu, nasreću ni imali razloga da šute, za razliku od protagonista filma, temeljenog na zbiljskomu događaju iz ratne 1993, čovjeka koji je, ne htijući prešutjeti nepravdu, stradao životom. Mogućem osvajanju Oscara ponadali smo se s razlogom, a ekipa filma nekoliko je tjedana uoči dodjele proboravila u SAD-u nastojeći, prema običaju i potrebi, dodatno svratiti pozornost na svoje ostvarenje i tako ga moguće približiti osvajanju nagrade. Koliko preko medija vidjesmo i čusmo, sve baš kako treba, u ozračju profesionalne i odgovorne ugode i pozitivnosti, bez kukanja, žaljenja, prigovaranja ovomu i onomu, što nije bilo neuobičajeno kada bi u prijašnjim slučajevima hrvatski filmaši u SAD-u lobirali – to je neizbježan dio kampanje – da se njihov film uvrsti makar među nominirane.

Ekipa filma bila je, pristojno i mudro, oprezna i u davanju izjava u pogledu vlastitih očekivanja, hvaleći konkurente i nenametljivo podsjećajući na činjenicu da je sam ulazak među pet nominiranih golemo postignuće. Oscar na koncu, šteta, nismo dobili – osvojila ga je nizozemsko-belgijska drama znanstvene fantastike Nisam robot Victorije Warmerdam – no bez zadrške se možemo dičiti time da je Čovjek koji nije mogao šutjeti, osvojivši, uz ostalo, Zlatnu palmu u Cannesu i Europsku filmsku nagradu, jedan od najzapaženijih kratkih igranih filmova godine i sezone, a mogli bismo reći i svjetski i europski prvak. 

Bez političkih šala i komentara

Ovogodišnja dodjela Oscara održana je 2. ožujka u dvorani Dolby Theatrea u Hollywoodu u Los Angelesu, uz voditelja američkog komičara Conana O'Briena. Večer je protekla uredno, bez incidenata koji bi je osobito začinili, a među onime čega nije bilo, primijećeno je da su izostale šale i komentari na račun politike te da se nisu spominjala imena političara, čak ni nedavno ponovno izabranog američkog predsjednika Donalda Trumpa – većina djelatnika holivudske filmske industrije glasala je za njegovu protukandidatkinju Kamalu Harris – osim strogo vezano uz film Pripravnik: Priča o Donaldu Trumpu Alija Abbasija čiji su glumci Sebastian Stan (koji igra Trumpa) i Jeremy Strong bili nominirani za glavnu i sporednu mušku ulogu. Političkog su se zalaganja, primivši Oscara za najbolji cjelovečernji dokumentarni film, nešto izravnije uhvatili tek suredatelji potresne Jedine zemlje, Palestinac Basel Adra i Izraelac Yuval Abraham, pozivajući na prekid nasilja i sukoba između Izraela i Palestine, što i jest tema njihova uvelike dojmljiva filma, koji su uz njih režirali i Hamdan Ballal i Rachel Szor, svi debitanti u tom poslu. U analima dodjele kao svojevrstan specifični domet ostat će ubilježeno da je Adrien Brody, dobitnik nagrade za glavnu mušku ulogu, u (fikcijskoj) biografskoj drami Brutalist Bradyja Corbeta, održao dosad najdulji oskarovski govor zahvale, koji je trajao 5 minuta i 40 sekundi, što je deset sekundi dulje od govora Greer Garson po osvajanju Oscara za najbolju žensku glavnu ulogu u ratnoj drami Gđa Miniver Williama Wylera na 15. dodjeli Oscara 1943, a gotovo pet minuta dulje od 45 sekundi koliko je trajanje govora zahvale propisano protokolom.

Ako su sudionici, a zacijelo jesu, bili upućeni ili zamoljeni da se klone političkih šala i komentara, koji su na većini dosadašnjih dodjela ipak bili prisutni, bez natege se može primijetiti da su gotovo svi nominirani filmovi uvelike obilježeni snažnom društveno-političkom sviješću te da su ih njihovi autori, makar i implicitno, proželi razmišljanjima i stavovima o svijetu u kojem živimo.

Filmovi obilježeni
društveno-političkom sviješću

Takvi su i oni što se olovoriše s najviše nagrada, oba, nije naodmet spomenuti, ostvarena u tzv. nezavisnim produkcijama, s razmjerno malim proračunima, bez financijske potpore velikih filmskih kuća. Američka Anora Seana Bakera nagrađena je s pet Oscara – za najbolji film, režiju, montažu, izvorni scenarij (sve Sean Baker) i glavnu žensku ulogu (Mikey Madison).

Zgoda brzometnoga ritma o hirovitom stupanju u brak mlade američke seksualne radnice (Madison) i još mlađeg sina ruskog oligarha oblikovana poput romantične tragikomedije može se čitati i kao zapažanje o tomu da u SAD-u moć imaju oni s mnogo novca, bili ili ne bili Amerikanci. Dinamičan američko-mađarsko-britanski Brutalist, nagrađen Oscarima za glavnu mušku ulogu (Brody), filmsku fotografiju (Lol Crawley) i glazbu (Daniel Blumberg), epski ugođena pripovijest o mađarskom arhitektu koji, preživjevši holokaust, nakon Drugoga svjetskog rata dolazi u SAD i ondje se, katkad uspješno, katkad neuspješno, pokušava snaći, također govori o kupovnoj moći kapitalizma koji se i s ljudima ophodi kao s vlasništvom koje će u datim okolnostima poslužiti ili neće, što je, da ne bi bilo zabune, podcrtano i prizorom silovanja koje nedvojbeno valja shvatiti i metaforički.

Britansko-američka Konklava Edwarda Bergera, nagrađena za scenarij prema postojećem djelu, zagleda u zakulisje političkog šaha pri izboru novog pape; brazilsko-francuski Još sam tu Waltera Sallesa, dobitnik u kategoriji najboljeg međunarodnog cjelovečernjeg igranog filma, bavi se događajima za vojne diktature u Brazilu; francuska Emilia Pérez Jacquesa Audiarda, nagrađena za sporednu žensku ulogu (Zoe Saldaña) i za izvornu pjesmu, smještena je u svijet meksičkih narkokartela; američka Dina: drugi dio Dennisa Villeneuvea, ostvarenje znanstvene fantastike nagrađeno za zvuk i vizualne efekte, opisuje nemilosrdne igre političkih moći, primjenjivo čitljive i u današnjici…

Iako se, dakle, ne čini da se ovogodišnja, besprijekorno profesionalno ostvarena oskarovska svečanost izdvojila nečim naročito pamtljivim – izuzmemo li nominaciju hrvatskog filma koja ostatku svijeta ipak nije tako važan čimbenik – pa čak ni ponudom kakvog velebnog ostvarenja kakva, primjerice, prošle godine bijahu Oppenheimer Christophera Nolana ili Ubojice cvjetnog mjeseca Martina Scorsesea, ponuđeni repertoar nominiranih sastojao se redom od vrsnih slikopisa koji su, kako i treba, umješno uspješno sljubili zabavno i privlačno sa sadržajnim i poticajnim.