Nešto je trulo u danskoj pošti

Ima četrdeset godina da su u iskopinama Vindolande, nedaleko od Newcastlea, našli pisamce na drvenoj pločici kojim Claudia Severa, supruga zapovjednika utvrde Aelija Broccha, poziva na proslavu svojeg rođendana 11. rujna Sulpiciju Lepidinu. Poruka, napisana oko 100. godine, kratka je, ali topla; Claudiji je veoma važno da Severa dođe, kako bi taj dan učinila još radosnijim, te i njezinu mužu Cerialiju šalje pozdrave, svoje i svoga supruga i maloga sina; pismo je napisao pisar, ali je Claudia osobno na kraj dopisala pozdrav: „Zbogom, sestro moja, najdraža i najželjenija dušo“, što je najstariji sačuvani ženski rukopis iz Rimskog Carstva.

Rođendanska pozivnica Claudije Severe prijateljici Sulpiciji Lepidini stara gotovo dva milenija / Izvor Wikimedia

Ti su ljudi, zahvaljujući sretnim okolnostima zbog kojih ovo i druga pisma nisu istrunula u tlu Northumbrije, izronili načas iz mraka, taman da doživimo čas njihova slavlja i prijateljstva, i već su se u mrak vratili. No srž poruke zauvijek će ostati, kao što je Umberto Eco demonstrirao na početku knjige O granicama tumačenja, prenoseći pripovijest Johna Wilkinsa iz 1641. pisanu starinski, velikim slovima. U njoj Gospodar u Novom svijetu šalje Roba s košaricom Smokava da ih odnese njegovu prijatelju, drugom Gospodaru, zajedno s Pismom; Rob, koji nije znao za moć Pisma, putem je pojeo par Smokava, ali ga je Pismo odalo pa je izvukao grdnju. Eco nam pokazuje da, ma kako tumačili to pismo, koje nismo nikada vidjeli, ono će na najnižoj razini govoriti uvijek isto: netko je nekoga poslao nekome s nečim.

A to je i sadržaj svih pisama – pošiljatelj šalje primatelju svoju ljubav i čežnju, molbu ili zahtjev, poziv ili uvredu, dar ili plaću, ugovor ili zadužnicu. U mikrokozmosu pisma sadržana su imena i nukleus njihova odnosa, kao u kratkoj priči ili dramskoj situaciji, a sve drugo nalazi se na marginama. Čak i kad je pismo golo, bez omotnice, kao ono koje je Čapekov Kolbaba našao u svojoj pošti, u kojem stoje samo dvije rečenice, napisane lošim stilom i još gorim pravopisom, iz kojeg saznajemo tek to da postoji neki František koji nudi brak nekoj Marženki, jasno je da se radi o svemirskoj drami koja nas duboko potresa – kao i usud Katharine iz Engleskog pacijenta koja svojem ljubljenom ispisuje posljednji pozdrav iz mračne i ledene spilje pune odjeka. 

Františekovo pismo bilo je rudimentarno, ali njegova je ljubav ispunila čitav svijet. Nema ništa ljepše od ljubavnoga pisma, poput onoga koje Frederick Wentworth u zadnjem romanu Jane Austen piše Anni Elliot, koju je od njega nepravedno odijelila njezina kuma Lady Russell, i moli je da mu ne kaže da je prekasno. Ne moramo ići ni u roman ni u Englesku, imamo pravo ljubavno pismo u svojoj baštini, ono koje je grof Petar Zrinski iz Bečkog Novog Mjesta napisao supruzi Ani Katarini uoči smaknuća – on nešto šalje (vječni valete, pozdrav na latinskom) i nešto traži (oprost za neimenovane prijestupe); da bi oprost i primio, neće se dovoljno zadržati na svijetu, ali zahvaljujući tome što je pismo sačuvano, i obilno prevođeno i pretiskivano, taj pozdrav i oproštaj još se uvijek nad njim ukrštaju.

Roland Barthes naveo je odsutnost (absence) na drugom mjestu figura ljubavnog diskursa, kako sam kaže, zbog abecednog reda, ali u ljubavnom pismu ona je na prvom mjestu: bez odsutnosti ne bi bilo ni pisma. U svojoj studiji o rukopisu genijalno je Barthes uočio da ima tri različita rukopisa – jedan za pisanje općenito (za stranca), drugi za pisma (za blisku osobu) i treći za bilješke (za sebe). Ljubavno pismo zacijelo se piše na poseban način, koji ne mora biti najlakši, kako svjedoči Nabokov u pismu supruzi Veri: „Moja nježnosti, moja srećo, koje da ti riječi napišem? Kako je čudno da, iako mi se životni rad sastoji od toga da pero pomičem po papiru, ne znam kako da ti kažem koliko te volim, koliko te želim.“

Pisanje je uvijek manualna radnja, u njoj osjećamo i pisaljku i podlogu, i čudno je da pritom, opet Barthes, moramo misliti sporo, brzinom koju nam dopušta ruka. Moje razmatranje o rukopisu potaknuto je vlastitim problemom, a to je da su na moj novouređeni fakultet prije stigli projektori i kompjutori, savršeno spojeni na zvučnike i internet, nego staromodna ploča s flomasterima. Vjerojatno je to neki zakon po kojem je ono komplicirano i sofisticirano lakše i brže riješiti nego ono jednostavno i primitivno, ali u praksi mi oduzima spontanost i reakciju: prezentacije se moraju pripremiti unaprijed, pa su mrtve na predavanju, a umrtvljuju i auditorij, jer studenti znaju da će im kasnije biti dostupne online pa nemaju potrebu bilježiti. Pisanje na ploči pismo je prisutnima, ali trajat će vrlo kratko, jer će biti obrisano čim se prostor ispuni, što i nazočne potiče na pisanje.

Pisanje je uvijek povezano s trenutkom, i baš je divno što je taj trenutak u njemu zamrznut za vječnost. Ali više neće biti: dansko-švedska poštanska tvrtka PostNord objavila je da od 2026. neće više primati i isporučivati pisma u Danskoj; otpustit će 1500 poštara i razvrstavača pošiljki, i maknuti sve poštanske sandučiće. Jedan od najvažnijih tekstova u mom životu bilo je jedno pismo. Uputio ga je 1862. komediograf i novinar Janko Jurković pod naslovom Pismo nekom mladom prijatelju o spisateljskom zvanju. Imam ga sada pred sobom na stolu, ali ne moram ga čitati; znam da treba više čitati nego pisati, da se uvijek treba vraćati antici i da ne treba brojati svezaka, nego im vagati sadržaj. Ali ne znam kako bez sandučića poslati pismo.