Na putu kroz vrijeme, tragajući za zvijezdama

U subotu 8. ožujka, prekrasnog proljetnog jutra, otvoren je festival Gornji grad – muzej sjećanja, u čijem je središtu ove godine gornjogradska ljubav pjesnika Antuna Branka Šimića i slikarice Anke Krizmanić.

Organizator festivala je Teatar poezije, odabir Šimića nameće se sam po sebi, on je jedan od najvećih hrvatskih pjesnika, a ove godine navršava mu se i 100. obljetnica smrti. Tako bismo možda očekivali da će, njegov idejni kreator, glumac Goran Matović, festival otvoriti čitanjem Šimićeve razlomljene proze. Međutim, Matović je za uvodne riječi odabrao svjedočanstvo slikarice Anke Krizmanić. Antun Branko Šimić bio je za nju plava magla, njezina plava faza, kao što je plav i naš Zagreb grad. Tako je festival Gornji grad – muzej sjećanja i otvoren baš u Muzeju grada Zagreba. Muzej – u muzeju, kao što je i naš Gornji grad – grad u gradu – žila kucavica našega Zagreba. U njima je u malome sadržano ono, što poput zvijezda razasuto, treperi modrim gradom. Tako smo, uz stručno vodstvo povjesničara umjetnosti Dragana Damjanovića, krenuli na put kroz vrijeme, ulicama Gornjega grada, u potragu za svakom od zvijezda, i pričom koju svaka nosi, što je još nismo čuli.

Festival je okupio velik broj šetača koji su posjetili kultna mjesta na Gornjem gradu / Snimili Ines i Saša Novković

Na prvoj postaji, u spomenutom Muzeju grada Zagreba, Šimićevu poeziju oživjeli su Jelena Miholjević, Nikolina Prkačin, Marina Perica Krapljanov i Goran Matović. A dirljiva glazbena izvedba Melite Lovričević i Marija Igreca odredila je topao i nježan ton ostatku putovanja.

Sljedeća postaja bila je gostionica Pod starim krovovima, gdje su, osim Šimića, rado zalazili i Antun Gustav Matoš, Tin Ujević, Ivo Andrić i Branko Miljković. Tamo smo se uz poeziju Ružice Orešković prisjetili Jutra poezije, koje se održava i danas svake subote u 11 sati, pod voditeljstvom pjesnika Željka Buklijaša, koji nam se obratio prigodnim riječima. Od glumice Perice Martinović i Gorana Matovića čuli smo brojne anegdote koje ih vežu uz to kultno mjesto, ali i druga, danas nažalost ugašena mjesta u gradu.

U Muzeju prekinutih veza popili smo kavu s Naimom Balić i upoznali lik i djelo Tatjane Marinić kojoj je Šimić godine 1920. posvetio svoju pjesničku zbirku Preobraženja. Stanari Gornjega grada, Franka Perković i Kristijan Ugrina te Božo Kovačević, podijelili su s prisutnima svoja sjećanja na lica dragih im sustanara, dane s njima provedene te glasove i zvukove stare, što u srcu još bivaju. Kažu da je Gornji grad i selo i grad, ljudi se tu još uvijek susreću i pozdravljaju na ulici. Tako svoje drage susjede ne pamte samo po velikim djelima, već po škripi bicikla, šuštanju vrećice banana i zveckanju limenki piva, lavežu pasa i širokom osmijehu.

Kapucinskim stubama došli smo do Mesničke 14, gdje se nalazi spomen-ploča slavnom hrvatskom kazališnom i filmskom glumcu Fabijanu Šovagoviću. Teatrologinja Lada Čale Feldman, nakon uvodnih riječi, pročitala je ulomak iz njegovih Glumčevih zapisa.

U pratnji gitare Stipe Periše, sklonili smo se u Tunel Grič, gdje svijeća svijetli slabije, a časovi sve glasnije zvuče. Nikša Marinović podsjetio nas je da su čovječje ruke bez duše ko kamen, a u izvedbi Nikoline Prkačin, zagrlile su se naše duše.

Posljednje odredište, Radićeva ulica, mjesto je rođenja Miroslava Krleže, gdje su nas uz zvukove gitara Nine Romić i Jelene Galić ugostili u Zbirci Kovačić–Mihočinec. Domaćin Zdravko Mihočinec otkrio nam je da je dr. Kovačić donirao zbirci oko 1080 slikarskih djela, od toga čak 465 crteža i slika djelo su naše slikarice Anke Krizmanić. Povjesničar umjetnosti Frano Dulibić ispričao nam je o nekim drugim vremenima koja nisu bila sklona ženama umjetnicama, no usprkos tome, Anka je odabrala stvarati. Ana Šeparović govorila je o Anki kao o futurističkoj slikarici kojoj povijest nije posvetila dovoljno pažnje. Naime, Anka Krizmanić dolazi iz plemićke obitelji i zato je imala slobodu odabira vlastite profesije, podršku obitelji i odlično obrazovanje. Slikanje uči u Dresdenu, mjestu rođenja ekspresionizma, gdje upija boje, oblike i kontraste. Njezine slike, poput poezije Antuna Branka Šimića, izazivale su snažne reakcije publike, pa tako Šimić cijeli jedan broj svog časopisa Juriš ilustrira njezinim crtežima plesačica. Ovaj prostor ima u budućnosti postati muzej žena slikarica, mjesto na kojem će one konačno biti primjereno predstavljene, a njihovi radovi dostupni oku javnosti.

Nakon šetnje kroz vrijeme i prostor Gornjega grada, rastali smo se puni nade, uz opomenu:

Čovječe pazi

da ne ideš malen

ispod zvijezda!

(…)

Da ni za čim ne žališ

kad se budeš zadnjim pogledima

rastajo od zvijezda!