Mićanovićev pravopisno-politički triler

Hrvatsko povijesno iskustvo uči nas da su pravopisne teme sve samo ne suhoparne i sporedne, stoga ne čudi što je u Knjižaru Matice hrvatske stigla knjiga Krešimira Mićanovića, i to treća autorska monografija naslovljena Vlast i pravopis. Predstavili su je 25. veljače glavni urednik Matice hrvatske Luka Šeput, redoviti profesor na Katedri za hrvatski standardni jezik Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu Ivan Marković te umirovljeni znanstveni suradnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Antun Pavešković.

Luka Šeput, Ivan Marković, Krešimir Mićanović i Antun Pavešković

Iz pozicije nakladnika Luka Šeput istaknuo je da Mićanovićeva knjiga vrlo iscrpno prikazuje povijest službenih pravopisa od druge polovice 19. stoljeća do političkog osamostaljenja Hrvatske, a prikaz nerijetko vrlo nategnutog odnosa struke i politike ujedno je i prizma kroz koju se prelamaju i brojna druga pitanja. Zasluge za pisanje gotovo političkog trilera, tvrdi Šeput, leže ne samo u okolnostima u kojima se hrvatska kultura razvijala nego i u autoru, njegovoj znanstvenoj predanosti. Osim znanstvene posvećenosti, važno je i spisateljsko umijeće autora koji na intrigantan način iznosi golemu građu, a uvjerljivost knjige proizlazi najviše iz njezine odmjerenosti – ona počiva na dokumentima, puno više čitatelja implicitno dovodi do zaključaka.

Iz neobična kuta nastupio je Mićanovićev katedarski kolega i promotor knjige Ivan Marković, govoreći o suštinskom problemu koji ova knjiga ima, a za taj problem nisu krivi ni knjiga ni pisac, nego činjenica da je ona uopće mogla biti napisana. Krivo je podneblje, kao i povijest koja se u tom podneblju iznova i vječito mimo naše volje vraća. Prema mogla₁, kako to Marković naziva, knjiga koja se zove Vlast i pravopis može biti napisana samo u podneblju, u zemlji u kojoj je vlast izrazito povezana i zainteresirana za pravopis ili kako bi autor rekao: „(…) vlast je spremna spriječiti/zabraniti objavljivanje pravopisne knjige – uništiti slog ili otisnute arke – ako se već ne može na druge načine onemogućiti njezin utjecaj na jezičnu praksu.“

Mogla₂ ima izrazite veze s prethodno spomenutim. Naime, u državi u kojoj se vlast izrazito zanima pravopisom, taj se interes prenese neopravdano i na puk i na struku, pa pravopis postane tema sviju tema – i to veoma važna tema na kojoj se lome koplja, pri čemu materijalni oblik postaje izvor u kojem će prosječan korisnik pronaći odgovore na sva svoja jezična pitanja – ne pravopisna, nego sva pitanja.

Čitajući ovu knjigu, naglašava Marković, čini nam se kao da već 200 ili barem 170 godina živimo u pravopisnom kaosu. Posljedica je da fakultetski nastavnik mora mjesece i mjesece manje-više neuspješno utrošiti objašnjavajući da se prema hrvatskom pravopisu ne kaže ništa! Iz ove knjige proizlazi zastrašujuće vrijeme koje je hrvatska filologija utrošila na takve zapravo nepravopisne rasprave.

I najzad mogla₃ – knjiga je mogla biti napisana jednostavno zato što ju nitko dosad nije napisao. To je zasluga piščeva, ističe Marković, pisac je „proroštao“ sve moguće arhive, donio dokumente i podatke koje nismo imali te ispravio postojeće. A sve dok se vanjska povijest književnog jezika tumači kao opričana povijest filološkog rada i opričana ministarska odluka, sve dotle Mićanovićeva knjiga ipak završava kao prvorazredni događaj.

Antun Pavešković istaknuo je nužnost ove knjige. Tvrdi da je svaka standardizacija uvijek društveno pitanje te da uvijek postoji određena institucija koja je kompetentna odrediti što standard jest. No u Hrvatskoj, nažalost, vlada mentalitet koji u institucije ne vjeruje. Zašto je tomu tako, pita se. Je li politika igrala krivu ulogu? Umjesto da gradimo institucije u koje ćemo vjerovati, ili ih razgrađujemo iznutra, ili ih omalovažavamo. Ova je knjiga, naglašava Pavešković, nasušno potrebna kako bi se usprotivila mentalitetu neznanja, površnosti, gluposti, kako bi pokazala da je vlast preuzimala kompetencije institucija, zato knjiga mnogo više govori o posljedicama, nego o uzrocima.

Nakon promocije rasplamsale su se poticajne rasprave, a na kraju je autor Krešimir Mićanović zahvalio svima koji su došli iz različitih pobuda, promotorima, Matici i urednicima knjige koji su mu bili od silne pomoći.