Mali čovječe – što sad?

Donosimo ulomak iz romana Mali čovječe – što sad? njemačkog pisca Hansa Fallade koji je prvi put objavljen 1931. U ulomku je riječ o dinamičnom opisu odnosa dvoje mladih ljudi, knjigovođe Johannesa Pinneberga i njegove djevojke Emme Mörschel, koja je zatrudnjela. Oni dolaze k njezinoj obitelji na razgovor... Važno je istaknuti da se radnja odvija između 1930. i 1932, nakon sloma burze 1929, u doba Velike depresije i početaka nacizma, kada mnogi ostaju bez posla i kad vlada siromaštvo. Fallada opisuje upravo živote tih tzv. malih ljudi, sitnih činovnika i namještenika između dvaju ratova.
Roman je odmah postigao odličnu recepciju, a sada se pojavljuje u Hrvatskoj, u izdanju Petrinih knjiga. Prijevod s njemačkog jezika potpisuje Branka Grubić. 

Pinneberg doznaje nešto novo o Janjici i donosi veliku odluku

Šesnaest je sati i pet minuta. Pinneberg je to upravo utvrdio. Zgodan, plavokos mladić, stoji ispred kuće u Ulici Rothenbaum 24 i čeka.

Dakle, šesnaest je sati i pet minuta, a Pinneberg se trebao naći s Janjicom u petnaest i četrdeset pet. Stavio je sat u džepić i gleda ploču na ulazu u kuću u Ulici Rothenbaum 24. Čita:

dr. Sesam
ginekolog
otvoreno 9 – 12 i 16 – 18

U pravi čas! Šesnaest sati i pet minuta. Ako zapali cigaretu, Janjica će se, naravno, odmah pojaviti iza ugla. Onda radije neće. Danas će ga ionako dovoljno koštati.

Skrenuo je pogled s ploče. U Ulici Rothenbaum kuće su samo s jedne strane; s druge strane nasipa, s druge strane travnate površine, s druge strane keja teče Strela, ovdje već lijepo široka, neposredno pred ušćem u Baltičko more. Puše prohladan vjetar, povijaju se grane grmova, tiho šumi drveće.

Tako bi čovjek trebao stanovati, pomisli Pinneberg. Taj Sesam sigurno ima sedam soba. Vjerojatno zarađuje velik novac. Stanarinu plaća… dvjesto maraka? Tristo maraka? Ah, nemam pojma. Četiri sata i deset minuta.

Pinneberg gurne ruku u džep, izvadi cigaretu iz kutije i zapali je.

Iza ugla dolazi Janjica, u plisiranoj bijeloj suknji i bluzi od sirove svile, bez šešira, lepršave svijetle kose.

– Dan, mladiću. Doista nisam mogla prije. Burmeisterica je danas bila vrlo uvrnuta. Ljutiš se?

– Ni najmanje. Samo ćemo morati dugo čekati. Otkako te čekam ušlo je najmanje trideset ljudi.

– Ne idu valjda svi doktoru. A mi imamo i zakazano.

– Vidiš da je bilo dobro što smo se najavili?!

– Naravno da je bilo dobro. Ti si uvijek u pravu, dečko.

Prije nego što će ući, ona ga objema rukama uhvati za glavu i strastveno poljubi. – O, Bože, kako sam sretna što te opet imam, dečko. Zamisli, gotovo četrnaest dana!

– Da, Janjice – odgovori on. – Više se ne ljutim.

Vrata se otvaraju, u polumračnom hodniku pred njima stoji bijela prilika, drekne: – Zdravstvene iskaznice!

– Prvo nas pustite unutra – kaže Pinneberg i gura Janjicu ispred sebe. – Uostalom, mi smo ovdje privatno. Ja sam se najavio. Zovem se Pinneberg.

Čuvši riječ „privatno“, prilika digne ruku i upali svjetlo u hodniku: – Gospodin doktor doći će odmah. Trenutak, molim. Uđite onamo, molim.

Idu prema vratima i prolaze kraj drugih, poluotvorenih. To je zacijelo obična čekaonica, Pinnebergu se čini da tu sjedi onih tridesetero koje je vidio kako prolaze pokraj njega. Svi gledaju u njih dvoje, žamor je sve glasniji: – Ovakvo što! Mi već dugo čekamo! Zašto plaćamo zdravstveno osiguranje? – I više od takvih, finih, bahatih ljudi!

Sestra izlazi na vrata: – Smirite se! Ometate doktora. Nije ono što mislite, ovo je zet gospodina doktora, sa suprugom. Nije li tako?

Pinneberg je polaskan, smiješi se, Janjica ide prema drugim vratima. Jedan trenutak vlada tišina.

– Samo brzo – šapće medicinska sestra i gura Pinneberga pred sobom. – Ovi što imaju zdravstveno osiguranje previše su obični. Što ljudi umišljaju za ono malo novca koje podmiruje osiguranje…

Vrata se zatvaraju, mladić i Janjica sjede na crvenom baršunu.

– Ovo je sigurno njegov privatni salon – kaže Pinneberg. – Kako ti se sviđa? Jako staromodno, po mojemu mišljenju.

– Ja sam se osjećala strašno nelagodno – kaže Janjica. – Pa i mi imamo zdravstveno osiguranje. Čuje se kako nas ogovaraju pred doktorom.

– Zašto se uzrujavaš? – upita. – To je tako. S nama, malim ljudima, rade što hoće…

– Ali to me živcira...

Vrata se otvaraju, dolazi neka druga sestra. – Gospodin i gospođa Pinneberg, molim. Gospodin doktor moli vas da se još malo strpite. Mogu li u međuvremenu uzeti vaše podatke?

– Slobodno – kaže Pinneberg i sestra ga odmah upita: – Koliko godina?

– Dvadeset tri.

Potom nastavi: – Ime Johannes. – Nakon kratke stanke: – Knjigovođa.

Onda malo smirenije: – Uvijek bio zdrav. Uobičajene dječje bolesti, koliko znam, oboje zdravi.

Opet zamuckuje: – Da, majka je živa. Otac više nije, ne. Ne mogu reći od čega je umro.

A Janjica:

– Dvadeset dvije… Emma.

Sada oklijeva: – Rođena Mörschel. Zdrava, roditelji su živi.

– Samo još jedan trenutak. Doktor će odmah biti slobodan.

– Zašto je sve to potrebno? – gunđa nakon što su se vrata zatvorila. – Pa mi smo samo...

– Nisi baš rekao s voljom: knjigovođa.

– Kao ni ti ono: rođena Mörschel!

Smije se. – Emma Pinneberg, zvana Janjica, rođena Mörschel. Emma Pinne…

– Šuti! O, Bože, dečko, morala bih opet, svakako. Znaš li gdje je to ovdje?

– Uvijek ista priča s tobom... Umjesto da si prije...

– Ali jesam, mladiću. Jesam, uistinu. Još na tržnici kod gradske vijećnice. Za jedan groš. Ali kad sam uzrujana...

– Janjice, daj se smiri na trenutak. Ako doista moraš prvo...

– Moram, mladiću...

– Molim – kaže netko. Na vratima stoji doktor Sesam, poznati doktor Sesam, o kojem pola grada i četvrtina pokrajine govore da ima veliko srce, neki kažu: i dobro srce. Činjenica je da je napisao popularnu brošuru o seksualnim problemima i zato se Pinneberg odvažio pisati mu i zatražiti termin za sebe i Janjicu.

Taj doktor Sesam, dakle, stoji na vratima i govori: – Uđite, molim.

Pinneberg ga sramežljivo gleda sa strane dok prolazi pokraj njega: čovjek koji svaki dan ima posla s tim stvarima, kojem dolaze sve žene.

Janjica misli: izgleda kao zgodni tatica, kao dobar, ali umoran tatica. Trebao bi se naspavati.

– Vi ste mi pisali, gospodine Pinneberg – kaže doktor i traži pismo na pisaćem stolu. – Još ne možete imati djecu jer nemate dovoljno novca.

– Da – kaže Pinneberg i neizmjerno je zbunjen.

– Skinite se – kaže liječnik Janjici pa nastavi: – I sada biste htjeli znati postoji li sigurna zaštita. Da, vrlo sigurna...

Sumnjičavo se smješka, gledajući kroz zlatne naočale.

– Čitao sam u vašoj knjizi – kaže Pinneberg – oni pesoari...

– Pesari – kaže liječnik – da, ali oni ne odgovaraju svakoj ženi. Hoće li odgovarati vašoj...

Pogleda je. Ona se malo razodjenula, tek je počela, bluzu i suknju, vitke noge čine je još višom. Ramena su joj snažna i široka. – Sad idite onamo – kaže liječnik. – Niste trebali skinuti bluzu, mlada gospođo.

Janjica se zarumeni.

– No dobro, ostavite sada. Dođite. Trenutak, gospodine Pinneberg.

Janjica i liječnik odlaze u susjednu sobu. Pinneberg gleda za njima. Doktor Sesam ne doseže Janjici ni do ramena, a ona, ovako u gaćicama, izgleda baš visoko. Pinneberg pomisli kako je lijepa, najbolja djevojka na svijetu, jedina. On radi u Ducherowu, a ona ovdje, u Platzu, viđa je svakih četrnaest dana, pa je uvijek iznova ushićen, a želja mu je za njom neizmjerna.

Čuje kako je liječnik tu i tamo nešto pita, tiho, nekakav instrument udari o rub posude, taj mu je zvuk poznat, čuo ga je kod zubara, nije nimalo ugodan.

Trgne se, Janjičin glas zvuči čudno – ona govori vrlo glasno, gotovo vrišti: – Ne, ne, ne!

A onda još jedanput: – Ne!

Potom sasvim tiho, ali on ipak čuje: – O, Bože.

Pinneberg krene prema vratima. Što je to? Što bi to moglo biti? Potom liječnik opet nešto govori, nerazumljivo, instrument opet zvecka.

Poslije toga tišina.

Ljetni je dan, sredina srpnja, predivno sunce. Nebo je tamnomodro, nekoliko grana dopire do prozora, njišu se na vjetru s mora. Ovo je jedna stara pjesma iz Pinnebergova djetinjstva:

Puhni vjetre, huči vjetre,
ali čuvaj moje dijete.
Šumi, šumi, vjetre mili,
moje dijete ti zakrili.

Oni u čekaonici razgovaraju. I njima vrijeme sporo prolazi. Vaše bih brige volio imati. Vaše brige...

Ono dvoje se vraća. Pinneberg pogleda Janjicu, oči su joj krupne, kao u strahu. Blijeda je, ali sad mu se osmjehuje, a onda se osmijeh širi i širi...

Liječnik stoji u kutu, pere ruke. Iskosa gleda Pinneberga. Potom kaže nabrzinu: – Prekasno je, gospodine Pinneberg, za zaštitu. Vrata su zatvorena. Mislim da je početak drugog mjeseca.

Pinneberg je ostao bez daha. Potom reče: – Gospodine doktore, to je nemoguće! Mi smo pazili. To je nemoguće. Kaži i ti, Janjice.

– Dečko! – kaže ona. – Dečko...

– Istina je – kaže liječnik. – Nema nikakve sumnje. I vjerujte mi, gospodine Pinneberg, dijete je uvijek dobro za brak.

– Gospodine doktore – govori Pinneberg, a usne mu drhte. – Gospodine doktore, ja zarađujem sto osamdeset maraka mjesečno! Molim vas, doktore!...

Doktor Sesam izgleda silno umorno. Zna što sada dolazi, to čuje trideset puta na dan.

– Ne – kaže. – Ne. Uopće ne dolazi u obzir. Oboje ste zdravi. A vaš prihod i nije tako loš. Uopće… nije… loš.

– Gospodine doktore... – grozničavo govori Pinneberg.

Iza njega stoji Janjica i miluje ga po kosi. – Pusti, mladiću. Bit će nekako.

– Ali to je nemoguće... – uzvikne Pinneberg, a onda utihne. Ušla je sestra.

– Gospodina doktora zovu na telefon.

– Vidjet ćete – kaže liječnik. – Vidjet ćete, još ćete se radovati. A kad se dijete rodi, odmah dođite k meni. Onda ćemo srediti to sa zaštitom. Nemojte se oslanjati na prehranu. Dakle... hrabro, mlada gospođo!

Rukovao se s njima.

– Ja bih odmah htio... – kaže Pinneberg i hvata se za novčanik.

– Ah, da – kaže liječnik koji je već došao do vrata pa ih oboje pogleda, procjenjujući. – Pa, petnaest maraka, sestro.

– Petnaest... – otegnuto će Pinneberg, pogledavši prema vratima. Doktor Sesam već je otišao. Polako izvadi novčanicu od dvadeset maraka, smrknuta čela gleda kako sestra piše potvrdu i potom je prima.

Čelo mu se malo razvedri: – To ću dobiti natrag od zdravstvenog osiguranja, zar ne?

– Nećete – kaže sestra. – Zdravstveno osiguranje ne pokriva dijagnoze trudnoće.

– Dođi, Janjice – kaže.

Polako silaze stubama. Na jednom odmorištu Janjica zastane i uhvati ga ruku. – Ne budi tužan, molim te! Sve će biti dobro.

– Da, da – kaže, zadubljen u misli.

Hodaju Ulicom Rothenbaum, potom skreću u Visoku ulicu. Ondje ima mnogo kuća i ljudi, automobili voze u skupinama, već se prodaju večernje novine, nitko se ne obazire na njih dvoje.

– To uopće nije loša plaća, kaže taj i uzme mi petnaest maraka od mojih sto osamdeset. Kakav razbojnik.

– Mogu ja to – kaže Janjica. – Mogu.

– Ah, ti – nato će on.

Iz Visoke ulice skreću u Krümperweg, tu je pak sve mirno.

Janjica kaže: – Sad mi je štošta jasno.

– Zašto? – upita on.

– Ah, ništa, samo to što ujutro imam mučninu. I općenito je bilo nekako čudno...

– Ali sigurno si primijetila po mjesečnici.

– Ja je i dalje imam. Tko bi to pomislio...

– Možda se prevario!

– Nije. Mislim da nije. Istina je.

– Ali moguće je da je ipak pogriješio?

– Ne, ja mislim...

– Molim te, slušaj što ti govorim! Ipak je moguće!

– Moguće... sve je moguće.

– Dakle, možda ćeš već sutra dobiti mjesečnicu. A onda ću mu napisati pismo... – Zamislio se, piše pismo u mislima.

Iz Krümpelwega ulaze u Ulicu Hebbel, zamišljeno hodaju u ljetno popodne, u toj su ulici lijepi brijestovi.

– Tražit ću da mi vrati mojih petnaest maraka – iznenada kaže Pinneberg.

Janjica ne odgovara. Odlučno gazi cijelim potplatom i dobro vidi kamo staje, sve je nekako drukčije...

– Kamo zapravo idemo? – odjednom upita Pinneberg.

– Moram se vratiti kući – kaže Janjica. – Nisam rekla majci da ću ostati dugo.

– Još i to! – veli on.

– Smiri se, dečko – moli ga. – Nisam stigla ništa reći kad si nazvao u trgovinu. Ali nastojat ću izaći u pola devet. Kojim vlakom ideš?

– Onim u pola deset.

– Onda ću te otpratiti do kolodvora.

– I to je sve – odgovori. – Samo to. To je život...

Ulica Lütjen prava je radnička ulica, uvijek sve vrvi od djece, ne možeš se pravo ni pozdraviti.

– Opusti se, dečko – kaže i pruži mu ruku. – Uspjet ću nekako.

– Da, da – odgovori i pokuša se nasmiješiti. – Ti si as adut, Janjice, ti sve nosiš.

– A u pola devet silazim. Sigurno.

– A poljubac?

– Ne može, nikako, ljudi će odmah ogovarati. Hrabro, hrabro.

Pogleda ga.

– Dobro, Janjice – kaže. – Ni ti se nemoj opterećivati. Bit će već nekako...

– Naravno – kaže ona. – Ja ne gubim hrabrost. Vidimo se.

Brzo odjuri gore mračnim stubištem. Njezin koferić udara u ogradu: klap-klap-klap.

Pinneberg gleda za njezinim bijelim nogama. Tristo osamdeset sedam puta, šest tisuća petsto trideset dva puta Janjica mu je šmugnula tim prokletim stubištem.

– Janjice! – viče. – Janjice!

– Da? – upita ona odozgor i pogleda preko ograde.

– Trenutak! – poviče. Pohita gore, stoji pred njom bez daha, hvata je za ramena. – Janjice! – kaže, sav zadihan od uzbuđenja. – Emma Mörschel! Kako bi bilo da se vjenčamo?

Majka Mörschel – gospodin Mörschel – Karl Mörschel:
Pinneberg se našao kod Mörschelovih

 

Janjica Mörschel nije ništa rekla. Odmaknula se od Pinneberga i sjela na jednu stubu. Odjednom su joj se odsjekle noge. Sjedila je i gledala u svojega dečka. – O, Bože – rekla je. – Dečko, kad bi to učinio!

Oči su joj zablistale. Imala je tamnoplave oči zelenkasta sjaja: gotovo su bliještale. Kao da u njoj odjednom svijetle sva božićna drvca njezina života, pomislio je Pinneberg, silno dirnut.

– Sve će biti dobro, Janjice – rekao je. – Učinit ćemo to. I to što prije... u svakom slučaju...

Spustio je pogled niz njezino tijelo.

– Mladiću, kažem ti da ne trebaš. Mogu ja to i ovako. Samo, u pravu si, bilo bi bolje da Malac ima oca.

– Malac – rekao je Johannes Pinneberg. – Točno, Malac.

Zašutio je nakratko. Borio se sam sa sobom, nije znao treba li reći Janjici da, kad joj je ponudio brak, nije uopće mislio na tog Malca, nego samo na to kako je bilo vrlo neprimjereno te ljetne večeri čekati svoju djevojku tri sata na ulici. Ali nije to rekao. Umjesto toga zamolio ju je: – Ustani, Janjice, stubište je sigurno vrlo prljavo. Tvoja lijepa bijela suknja...

– Pusti sad suknju, pusti to! Što nas briga za sve suknje svijeta! Ja sam sretna, Hannese, dečko!

Ipak je ustala i bacila mu se oko vrata. U kući je bilo mirno. Od dvadeset stanara koji su se penjali i spuštali tim stubama, nije naišao ni jedan, popodne, poslije pet sati, kad se oni koji zarađuju vraćaju kući, a domaćice nabrzinu dodaju u jelo još poneki zaboravljeni sastojak. Nitko nije došao.

Onda se Pinneberg odmaknuo i rekao: – Ali to možemo i gore, kao zaručnici. Idemo gore.

Janjica je zamišljeno upitala: – Zar želiš odmah poći sa mnom? Nije li bolje da prvo na to pripremim oca i majku jer te još uopće ne poznaju?

– Što mora biti, neka bude odmah – rekao je Pinneberg jer nije želio ostati sam. – Uostalom, oni će se sigurno obradovati.

– Pa – zamišljeno je rekla Janjica. – Majka sigurno hoće. Otac, znaš, nemoj se iznenaditi, otac voli zadirkivati, ali ne misli tako.

– Ja ću to razumjeti – rekao je Pinneberg.

Janjica je otključala vrata: malo mračno predsoblje u kojem se osjetio jak miris luka. Iza pritvorenih vrata začuo se glas: – Emma! Odmah dođi ovamo!