Literarna čarolija za literarne sladokusce

Albino Crnobori, novinar, publicist i esejist, a iznad svega vrstan hrvatski i istarski književnik, objavio je 2006. nadahnutu knjigu O naravi i sudbinama Istrana. Pedeset pulastri i tada je zasluženo objavljen ogled Za literarne sladokusce, otisnut u knjizi Umjesto samoće (Biakova, 2014). Taj libar, citiram „traži upornost i akribiju, vježba strpljenje, a za izdarje vraća dobru volju i osmijeh, neki nesvakidašnji, gotovo bih rekla unutrašnji“. A taj osebujan smijeh u suglasju je s novim pričama – štorijama, tiskanima u knjizi Znakovi posred puta s podnaslovom Kako se pogubio pisac kratkih priča.

Opsesivna je to meštrija proze opčinjena životom: britka i pitka, esejistički promišljena, pristupačna i živa kao feljton, zanimljiva i duhovita kao inspirativna kozerija. Duhovitost i ironijski otklon stvaralački su začin, kako se čitatelj ne bi „pogubio“. Tih šezdesetak priča koje se lako giblju obuzete magičnom živahnošću i neponovljivim, osebujnim šarmom, jesu priče, pripovijesti, crtice i autentične štorije, ali i opsesivni splet lucidne igre koja mađioničarski otkriva nazočnost meštra, obuzetog duhovito osmišljenim naslovima: Štraca, Anđelu čuvaru mili, Hijaluronska kiselina, S neba pa u rebra, Put u službi šetnje (et vice versa), Srce iz kvartovskog Konzuma, Uigrati život, Kako ući u san, Da li moj (sad odjednom) pametni mobitel PM.

Izd. Josip Turčinović d.o.o., Pazin, 2024.

„Siguran u se, prema svojoj se misiji odnosim, dapače, s ležernošću, već na rubu nemara: Sad ćemo mi to, a možemo ponešto sve malo i razvući, tek toliko da ma i jednome nevjernom Tomi pokažemo kako je okolišanje bilo hinjeno i tek da u takvoga, sumnjičavca pobudimo tračak lažne, neosnovane sumnje; na vlastitu sramotu, bit će on superiorno, grubo ismijan. Sve u svrhu neupitnosti naše slave koja ne bi ni mogla biti veća jer već obuhvaća sav poznati nam svijet...“

Kako nema očekivanih, istaknutih naslova u ovim sugestivnim pričama kazivanjima, autor je odlučio naglasiti (podebljati) prve riječi u započetim pričama, koje ionako nemaju klasičnu strukturu: uvod, zaplet, kulminacija, rasplet. Ali čitamo iz sadržaja zanimljive naslove četiriju poglavlja autentičnih proznih cjelina: Oko kratke priče, Il declino di un albino, U mjesecu prosincu, Što sve nisam.

Ta pronicava oštroumna proza koja zahtijeva bogomdano strpljenje i koja bez kolebanja prati društveno-tehnološko-inovativne perturbacije, ne zatvara oči pred navalom svakidašnje hipokrizije, korupcije, bolesne demokracije i inih dehumaniziranih opsesivnih meštrija kojih smo siti, pa nam naš autor prijateljski nudi satiričan okus anegdota kojima nam želi izmamiti smiješak. Taj ironijski odmak bio bi oblik tzv. druženja koji jedinku naizgled oslobađa razorne samoće:

„Da, nije baš neka sreća biti sav jedno veliko srce, a tako bespomoćan, osuđen na druge i na njihov sud, presudu ili suđe, isto je. Srcu tako preostaju strah i nada; u književnosti to se nije pokazalo kao sitnica.“

Crnoborijeva knjiga Znakovi posred puta donosi i vrstan pogovor kritičarke Lade Žigo Španić. Njezino Nadmudrivanje ćudljiva života valja pročitati.

 Kad bi autor odlučio da od navedenih kratkih priča (short story), crtica, feljtona, kraćih eseja, dnevničkih zapisa, osmisli roman, bio bi to pun pogodak. U sridu! Mnoštvo likova, bezbroj tema i kao biser u školjci: Šarm tajnovitih ljubavi.