Lijepa naša Horvatska domovina

Kao i mnoge druge „simboličke jedinice nacionalnoga pamćenja“, kako ih u svojoj utjecajnoj knjizi Rad na nacionalnom pamćenju (Arbeit am nationalen Gedächtnis, 1993) naziva Aleida Assmann, i hrvatska nacionalna himna uz sebe veže određene narative koji se tretiraju kao nezaključeni, potičući opetovana nastojanja da se jednom zauvijek u potpunosti apsolviraju i zatvore. Istovremeno, njihovo ostavljanje otvorenima opskrbljuje tu pjesmu specifičnom misterioznošću, a posljedično i karizmom. Pitanja koja se u tome smislu redovito postavljaju bila bi primjerice je li tekst pjesme Horvatska domovina iz kojega je derivirana, Antun Mihanović napisao za svojega boravka u Malom Trgovištu (Tuheljske Toplice), u obližnjemu legendarnom Zelenjaku, gdje joj je 1935. podignut i spomenik, ili u Rijeci odnosno na Trsatu, te je li ju posve sigurno uglazbio Josip Runjanin, kako je prevladavajuće mišljenje, ili možda ipak Josip Wendel, čije se navodno autorstvo također spominjalo.

Horvatska domovina objavljena je 14. ožujka 1835.

Svoju karizmu ta je pjesma potvrdila i isprva neslužbenim prihvaćanjem u javnosti, za što su presudna bila glazbena zbivanja održavana u kontekstu Izložbe Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva 1891, kada ju se počelo nazivati himnom domovini ili narodnom himnom, dok je publika na njezino izvođenje oduševljeno i ganuto aplaudirala, dizala se i skidala kape. Legitimitet zastupanja nacionalnoga suvereniteta potvrđivan joj je u kasnijim značajnim i prijelomnim kulturnim i političkim situacijama, slijedom kojih je zabilježen i niz pokušaja intervencija kojima se izvorni Mihanovićev tekst pokušavao „jezično doraditi“ ili sadržajno „uskladiti“ s određenim sociopolitičkim tendencijama. Uglazbljeni su se Mihanovićevi stihovi pritom kadšto izvodili u suglasju s oficijelnim politikama država koje su se od kasnoga 19. i tijekom 20. stoljeća smjenjivale kao (u)pravno-politički okviri hrvatske nacije, a kadšto im oponirajući. Godine 1972. Lijepa naša ustavnim je amandmanom potvrđena za himnu Socijalističke Republike Hrvatske, a posljednje izmjene u njoj, koje potpisuje Milivoj Slaviček, provedene su 1990. te je sukladno njima i sankcionirana u Zakonu o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske.

Sva tri narječja

Iz aposteriorne perspektive zanimljive su činjenice za koje se doima da su nepogrešivo (a na svoj način i neobjašnjivo) predodredile put Mihanovićeve Horvatske domovine do državne himne, što svakako ide u prilog procesima ustoličavanja osobito prve inačice u, riječima A. Assmann, „povijesni mit“. Objavljena u 10. broju prvoga godišta središnjega preporodnog glasila, Danice, čiji se naslov još uvijek bilježio kajkavskom grafijom (Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka), Horvatska domovina bila je naime prvi integralni i prvi tekst suvremenoga hrvatskog autora otisnut novim preporodnim slovopisom, onakvim kakav je Gaj zastupao u članku Pravopis, a koji će postati temeljem moderne hrvatske grafije. To je tim intrigantnije jer je i spomenuti Gajev članak bio objavljen u istome Daničinu broju, s nastavkom i u sljedeća dva, ali također starom kajkavskom grafijom (Pravopisz).

Horvatska domovina objavljena je 14. ožujka, koji se u Danici još uvijek označavao prema kajkavskome kalendaru kao 14. sušca („szushcza“). Između oznake datuma i teksta pjesme, na mjestu na kojemu je Danica na svojim naslovnicama i inače donosila mote, bili su izdvojeni stihovi Pavla Rittera Vitezovića, autora ne manje znakovitoga za hrvatsku kulturnu i nacionalnu identifikaciju od Mihanovića. Ti stihovi mogu se čitati kao paratekst Horvatske domovine te kao takvi pridonose njezinoj interpretaciji, tim više jer su mota svih prethodnih Daničinih brojeva bila nepotpisana. Osim toga, za razliku od Vitezovićevih stihova koji su kao i Mihanovićeva pjesma otisnuti novopredloženom grafijom, sva prethodna mota bila su otisnuta kajkavskim slovopisom. Usto, u Mihanovićevoj pjesmi zatječu se značajke svih triju hrvatskih narječja (štokavskoga, kajkavskoga i čakavskoga), a i Vitezović je zastupao upravo takvu koncepciju ilirskoga (hrvatskoga) jezika te je predlagao i ujednačavanje prilagođenih mu grafijskih načela, zbog čega ga se smatra prethodnikom preporodnih jezičnih reformi.        

Kao što se rečeni Vitezovićevi stihovi ističu od mota koja su im prethodila, tako se i Horvatska domovina ističe među ostalim pjesmama koje su prije nje bile objavljivane na naslovnicama Daničinih brojeva. Pritom se ne misli samo na izdvajanje grafijom nego i formalnom, strukturnom i sadržajnom pravilnošću, simetričnošću i zaokruženošću, lapidarno iskazanom širinom reprezentiranih slika i njihova evocirajućeg potencijala, odnosno dojmljivošću koja je posljedica jakobsonovski shvaćenih emotivnih i konativnih funkcija usmjerenih na kolektivnu identifikaciju i angažman. Napisana u četrnaest osmeračkih katrena s istaknutom ukrštenom rimom, podijeljenih u sedam cjelina od po dvije strofe, pjesma se od početka i u cjelini nameće skladnom formom i ritmom te himničkim zanosom potaknutim domovinom, koja se kao adresat poruke, označena atributima „Lěpa“ i „naša“ apostrofira u prvome stihu. Osovinska sprega na kojoj se inzistira od početka do kraja pjesme, ona između kolektiva (nas) i domovine, potvrđuje se i u idućemu stihu u kojemu se domovina određuje svojom kvalitetom („junačka“) i našim osjećajima spram nje („mila“). Posljednja dva stiha prvoga katrena domovinu smještaju u relacije ključne za nacionalni entitet – slavnu prošlost („stare slave dědovino“) te željenu perspektivnu budućnost, koja je zapravo vječnost („vazda čestna“). U drugoj strofi nastavlja se ispreplitanje iznošenje naših osjećaja spram domovine s njezinim karakteristikama. Što se tiče prvih, ona je i dalje „mila“ (što se utvrđuje anaforičkim otvaranjem sva četiri stiha tom riječju), a osim toga i „jedina“, kako se navodi u drugome stihu.

Prvi stih druge strofe naš osjećaj miline spram domovine uspoređuje s njezinom slavom, te se taj osjećaj u pretposljednjemu i posljednjemu stihu te strofe, spregnutim figurama ponavljanja, paralelizma i kontrasta primjenjuje na suprotstavljene joj reljefne dimenzije („kuda si nam ravna“; „kuda si planina“). Time se sugerira veličanstvenost ne samo domovinskoga digniteta, nego i njezine prostornosti, a posljedično i intenzitet i totalnost naših emocija spram nje. Druga cjelina pjesme također počiva na ponavljanjima i paralelizmima, čija je svrha naglašavanje sveobuhvatnosti, odnosno pojačavanje efekta iskazanoga. Za razliku od druge strofe prve cjeline u kojoj je provedena horizontalna simetrija između stihova, u prvoj i drugoj strofi druge cjeline na djelu je simetrija koja strofe dijeli po vertikali: svi stihovi osim posljednjega sastoje se od dva četverosložna dijela u kojima se uspostavljaju usporedbe odnosno analogije između domovine i onoga što čini njezine okvire i sadržaje te njezinih ljudi i njihova djelovanja, odnosno „nežive“ i „žive prirode“: „Vedro nebo“ – „vedro čelo“; „Blaga persa“ – „blage noći“; „Toplo lěto“ – „toplo dělo“; „Bistre vode“ – „bistre oči“; „Vele gore“ – „veli ljudi“; „Rujna lica“ – „rujna vina“; „Silni gromi“ – „silni udi“. Zadnji stih te cjeline povezuje nabrojeno; i neživo i živo, i ono što živi čine, i što je plod njihova rada, poručujući da je sve to „naša domovina“.       

Tradicija i budućnost

Treća cjelina donosi georgičke i pastoralne prizore skladne arkadije, ispunjene revnim radom i zasluženim prinosima. U tim slikama povezane su i generacije, „star“ i „mlad“, koji se okupljaju u toplini i svjetlu (oko ognja), pri čemu se posebno izdvajaju dvije figure koje simboliziraju obiteljsko zajedništvo te tradiciju i budućnost koje su uvjet i zalog toga zajedništva, ali i rodnu podjelu uloga karakterističnu kako za patrijarhalnu obitelj tako i za nacionalnu identifikaciju koja na njoj počiva: djed koji se žuri dok broji „snope“ i snaša koja „preduć málo doji“. U toj cjelini, slike se upotpunjuju zvučnim i onomatopejskim detaljima („Šrkiplju vozi“; „rog se čuje“; „Oj, oj zvenči, oj […]“), a auditivni su podražaji važan dio i četvrte cjeline („Pěsme glasno brěg odbija / Ljubni poje k tamburici“). U toj cjelini kulminira, kako ju je nazvala Joanna Rapacka (2002), slika Croatia felix, u kojoj se na „veseloj livadici“ osvijetljenoj luči uz zvučne kulise pjesama i tamburice „I na berdu, i v dolini“, pleše „živo kolo“, čime se simbolizira svekolika povezanost, podcrtana i stihom u kojemu se iskazni subjekt ponovno identificira i s onima o kojima pjeva i s recipijentom kojemu se obraća, poručujući: „Mi smo, pobre, v domovini!“ Po Rapackoj, Mihanovićeva arkadijska topika uklapa se u širi takav kompleks preporodne književnosti, a „potječe iz njezinih sentimentalno-klasicističkih veza“, kao i iz hrvatskih renesansnih i baroknih „baština“. Na tome tragu, navodi Joanna Rapacka, „Mihanovićeva Croatia felix, gdje u idiličnom pejzažu sretni žeteoci raspoređuju svoje vrijeme između rada na polju, pjesme i plesa, izrasta iz Gundulićevih baroknih krajolika sreće: sretne dubrave“. S druge strane, sličnosti s Mihanovićevim idiličnim predodžbama domovine mogle bi se pronaći i u Gajevoj pjesmi Pesma od Zagorja (Pészma od Zagorja), objavljenoj 1826. godine u listu Luna Agramer Zeitschrift. 

„Magla, što li, Unu skriva“

Peta cjelina Horvatske domovine u odnosu na prethodne dvije kontrastna je jer evocira slike rata pri čemu se po prvi put u pjesmu uvodi i prepoznatljiv geopolitički informant, rijeka Una, koja upućuje na prostor simbolikom bremenitih povijesnih sukoba s Osmanlijama. U prvoj strofi te cjeline svi su stihovi formulirani kao pitanja, njihovim nizanjem uspostavljaju se paralelizmi i gradacija, a prenose se neizvjesnost i strepnje svojstvene ratnoj situaciji („Magla, što li, Unu skriva? / Ni l’ to našiu jauk turobni? / Tko li moleć smert naziva? / Il’ slobodni, il’ su robni?“). Strofa koja slijedi davorijskim rječnikom poziva na otpor, a poslije nje nastupa cjelina koja se u prvoj svojoj strofi ponovno dominantno artikulira paralelizmima i kontrastima provedenima dijeljenjem stihova popola te supostavljanjem i nizanjem sintaktičkih obrazaca, pri čemu se opjevavaju jenjavanje rata, pobjeda nad neprijateljem te uspostava slobode. U nastavku te cjeline pojavljuje se međutim i Croatia plorans, „tužna mati“, pred koju se postavlja okrutan, spram njezina stanja i njezinih emocija antitetički sročen  zahtjev, neka se u spartanskome duhu veseli jer joj „verli sini“ padoše – „Ko junaci, ko Horvati / Ljaše kervcu domovini!“ Prva strofa posljednje cjeline u pjesmu uvodi još dva geopolitički prepoznatljiva informanta, hitru Savu i Dunav („Dunaj“), kojemu (ili kojima) iskazni subjekt poručuje neka kud šumi/e, pronosi/e poruku da „svog’ doma Horvat ljubi“.

Uključivanje Dunava i Une značajno je jer proširuje pojam horvatski koji se u vrijeme kada je pjesma objavljena još uvijek primarno primjenjivao na kajkavsku Hrvatsku. Nalog upućen Dunavu (moguće i Savi), u posljednjoj strofi, koja ponovno počiva na anaforama, paralelizmima i gradaciji, a u kojoj se i rima zgušnjava, precizira karakter ljubavi što ju sinegdohično shvaćen „Horvat“ osjeća spram domovine. Ta ljubav je vječna („Dok mu njive sunce grije“); neustrašiva i neuništiva („Dok mu hrastje bura vije“); prkosi smrti („Dok mu mertve grob sakrije“) i konstanta je života ili život sam („Dok mu živo serdce bije“). U povezanosti sa strofama koje su otvorile pjesmu, zaključne razotkrivaju još jednu strategiju čestu u romantičarskim nacionalnoidentifikacijskim diskursima u kojima se nacija konstituirala kao muški subjekt (ovdje predstavljen imenicom „Horvat“ i zamjenicom „mu“), dok se domovina (u uvodnim strofama definirana kao „Lěpa naša“ i „jedina“) podrazumijeva kao, riječima Umuta Özkırımlıa (Theories of Nationalism, 2000), „‘ranjiva’ žena koja treba zaštitu“.

Smislom i angažmanom jezgrovit, upečatljiv i sugestivan tekst Horvatske domovine razlog je što je, bez obzira na to što su samo dvije početne i dvije završne njezine strofe potvrđene kao sastavnice nacionalne himne, ustvari ona cijela relevantan čimbenik simbolike zakonom definiranoga artefakta koji predstavlja jedan od ključnih elemenata hrvatske državnosti. Ili, kako je navela Joanna Rapacka, Mihanovićeva je pjesma ne samo prototekst ili prauzor nego i neizostavan i stalni kontekst hrvatske himne, „uvijek“ prisutan „u kolektivnoj svijesti“ koja je doživljava kao izraz i znak svojega suvereniteta.